“Dok nas smrt ne rastavi”. Tim zavjetom započinju svi brakovi bez primisli parova na eventualni neuspjeh i raniji razlaz. Prije 22 godine slično je razmišljala i naša sugovornica. Ova zagrebačka umirovljenica jedna je od redovnih polaznica psihosocijalne radionice u Zakladi “Zajednički put” na Jarunu. Za ovu priliku gospođu ćemo zvati Zvjezdana s obzirom da je željela ostati anonimna. O svim drugim detaljima na koje u svojim mladim danima ni u snu nije pomišljala, bila je spremna otvoriti dušu.
“Što da vam kažem, to je tihi rat. Čini mi se da ću prije umrijeti nego s gospodinom to riješiti, da prodamo stan, podijelimo novac i zbogom.” Tako nam gospođa opisuje svoju dugogodišnju, mučnu situaciju iz koje trenutno ne nazire izlaz. Razlozi su prvenstveno financijske prirode. S jedne strane, tu je mjesečno primanje od 3.000 kuna na što se kao dodatni teret s godinama nadovezalo i narušeno zdravlje. A s druge strane, cijene nekretnina u metropoli koje su danas za prosječni hrvatski umirovljenički džep – astronomske.
Da životna ironija bude veća, Zvjezdana je upravo na građevini provela 38 godina radnog staža. Poput malobrojnih kolegica u pretežito muškom sektoru, na brojnim gradilištima po Zagrebu je zaradila penziju. Ali i zdravstvene probleme zbog kojih je bila prisiljena otići u invalidsku mirovinu. “Voljela sam svoj posao, ali na njemu sam, nažalost, i oboljela na kičmu pa nakon operacije više nisam mogla”, pojašnjava.
U ono doba, osamdesetih godina dok se u firmi radnicima još dijelilo stanove, ona je uvijek, kaže, bila u gornjem dijelu liste. Međutim, nikad na redu da useli u vlastite kvadrate. Zatim su došle devedesete i rat, a podjela stanova, osim za odabrane, otišla je u povijest.
Promjena perspektive
Gospođi Zvjezdani ovo je drugi brak. S prvim suprugom je u srednjim dvadesetima provela nepune dvije godine. Vjenčali su se očekujući sina, a nakon njegova rođenja, odlučili su da ipak ne mogu zajedno dalje i sporazumno se razišli. Priznaje, nije joj bilo lako, ali bila je mlada i nekako je uspjela nastaviti sama s djetetom. Radila je nekad i po dva posla kako bi zaradila dovoljno za život u podstanarstvu s malim djetetom.
Roditelji su joj tad najviše pomagali s čuvanjem sina vikendom kod njih doma u Zagorju, a kasnije tijekom školskih praznika. Kao samohrana majka uspijevala je s jednom plaćom pokrivati sve životne troškove i sina izgurati kroz školovanje do završetka Građevinskog fakulteta. S jedincem je živjela sama 14 godina prije nego je upoznala sadašnjeg supruga.
Iz ove perspektive danas, dodaje otvoreno, žali što se odlučila ponovo vezati: “Gospodin je bio neoženjen. Ja sam imala 40 godina, dijete i već jedan brak iza sebe. Nisu bile neke velike emocije u pitanju, više je to bilo neko prijateljstvo. Ali mislila sam da će to biti ok i funkcionirati’’.
I bilo je tako prvih deset godina, nastavlja dalje priču. Kupili su manji, dvosobni stan u zapadnom dijelu grada i nastavili zajedno život pod istim krovom. Suprug je plaćao rate kredita, a oboje su kao i na ugovoru upisani u vlasnički list. Nakon nekog vremena, situacija se za nju promijenila na gore.
Kamo otići nakon razvoda?
“Emocije su u nekom trenutku nestale, a kod njega je krenuo alkohol. Nakon svega razmišljam o razvodu, ali nemam kamo otići. Pokušavala sam da se dogovorimo oko prodaje tog stana, no gospodin to uporno odbija. Njemu je dobro. A ja sam tu gdje jesam. Stan je mali, 40 kvadrata. Ako se i proda, ne mogu se kupiti dva, da se podijeli imovina. Sreća je jedino kaj je dvosoban pa imam ipak i svoj kutak.”
Jedno je vrijeme Zvjezdana čak razmišljala o povratku u Zagorje, gdje je do odlaska u mirovinu financijski pomagala oko dogradnje i održavanja obiteljske kuće. Roditelji su u međuvremenu preminuli. A ona do danas nije našla kupce za nasljedstvo, iako je objekt od sto četvornih metara na dobroj poziciji, u centru mjesta i blizu željezničke stanice.
“Stavljala sam u oglas, naravno. Ljudi su zvali, neki bi došli i pogledali, a onda se više ne bi javili. Za kuću i dva komada zemlje tam’ nemrete dobiti ni 15.000 eura, a u bescjenje ne želim dati. Evo, jedni susjedi su za veliku kuću baš kraj stanice vlaka dobili 40.000 eura, a cijenili su 100.000 eura. I tu nemrete niš’, tržište diktira.”
Da ima bilo kakav smještaj, naša 63-godišnja sugovornica bi, kaže, sutra predala papire za razvod braka. Navikla je od mladosti oslanjati se uglavnom na samu sebe pa je odlučila da će se pod stare dane skrasiti u dom za starije i nemoćne. Prije dvije godine upisala se na listu za gradski dom na Vrbiku i sad joj preostaje samo strpljenje. Naime, smještaj se u zagrebačkom prosjeku čeka i po desetak i više godina.
Tražila je pomoć, ali…
Za savjet oko pomoći u rješavanju bračno-stambenog statusa quo Zvjezdana se dosad obratila nadležnom centru za socijalnu skrb i jednoj ženskoj udruzi. S obje adrese otišla je potpuno razoračana. A za sudsko rješavanje svog slučaja jednostavno nema novca.
“Došla sam u Centar na Trešnjevci pitati ih za savjet, mogu li oni eventualno službeno pozvati supruga na razgovor pa da se konačno postigne neki dogovor. Socijalna radnica je samo rekla da nemamo zajedničke djece i to je bilo sve. Pomoć nula. Onda sam otišla u udrugu B.a.b.e. Primili su me na pet minuta i dali vizitke za privatnog advokata kojeg nemam čime platiti, jer mi je penzija stvarno mala.”
Svejedno, uspjela je jednom odvojiti od nje i platiti konzultacije s odvjetnikom koji joj je, kaže, samo potvrdio ono što je i sama znala. Da će parnica sigurno potrajati, prvenstveno zbog činjenice da suprug kategorički odbija ikakav dogovor oko stana. Kako prodaju, tako i isplatu iz njegovog vlasničkog dijela oko čega je Zvjezdani spreman pomoći i sin podizanjem kredita. U nezahvalnoj umirovljeničkoj situaciji zbog svog se gordijskog čvora za moguću besplatnu pomoć obratila se i Pravnoj klinici zagrebačkog Pravnog fakulteta. Kako tvrdi, ondje su zapisali pojedinosti, rekli da pravnik mora još sve pogledati pa će joj poslati upute za dalje. “Tri mjeseca su prošla, ništa još nisam dobila doma. Znači općenito gledano, ako nemate novca, pomoć je ukratko nula bodova.”
Zajedno, a odvojeno
O eventualnoj mogućnosti odlaska sinu, koji sa suprugom i dvoje djece živi u Zagorju, nikad nije razmišljala. Mladi imaju svoj život i ne želi ih dodatno opterećivati svojom nezavidnom bračnom situacijom. Ranije bi poneki detalj iz svakodnevice znala razmijeniti s malom grupom umirovljenica u spomenutom psihosocijalnom savjetovalištu na Jarunu. Dolazile bi jednom tjedno i uz stručno vodstvo uz ostalo bi razmijenile iskustva, savjete i bilo bi joj malo lakše, potvrđuje Zvjezdana.
“Ja sam vam o svemu uvijek otvoreno razgovarala. Na papiru smo u braku već 22 godine, a u stvarnosti zapravo nekih deset. Svatko sam jede, sam sebi kuha, odavno ne spavamo zajedno i to je to. Zlo i gore, ne znam kako drugačije reći. On još uvijek radi, isto na građevini. Mjesečno zaradi sigurno sedam tisuća kuna, ne znam točno. Većinu potroši drugdje. Bilo je perioda kad nije plaćao ništa od režija. Odlazio bi na posao, a poslije ostajao u birtiji i dolazio samo prespavati. Ja bih nešto poduzela da to riješimo, ali financijski to ne mogu. Dio novca mjesečno mi odlazi i na lijekove i ne mogu. A toliko se lijepih stvari događa u Zagrebu. Čovjek bi otišao nekad u kazalište, ali jednostavno si to ne može priuštiti. Ovo savjetovalište je zato super, puno mi je pomoglo.”
Zanima nas je li neka od polaznica s njom podijelila slično iskustvo. U razgovorima o braku i partnerima, potvrđuje i to, neke su također otvoreno progovorile da često pomisle otići, ali baš poput nje nemaju ni kud, ni s čim.
Zašto Grad Zagreb ne pomaže?
“Nekad razmišljam koliko je praznih stanova u gradu. I još se plaćaju zaštitari koji ih čuvaju. Umjesto da se smisle recimo kako ih dati za nužni smještaj ženama u situacijama sličnoj mojoj. Dakle, ne badava, već po nekoj dostupnoj cijeni. Jer podstanarstvo vas u velegradu mjesečno košta najmanje oko 1.500 kuna. Pa vi sad nađite rješenje za sebe s onom malom mirovinom.’’
Onaj čuveni zavjet vjernosti s početka priče u ovom je slučaju pao u vodu u drugom najkritičnijem dobu za brak, između 10 i 14 godina. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, Hrvati se najviše rastaju nakon 25 i više godina službenog zajedničkog života. Treće kritično doba je između 15 i 19 bračnih godina. Bez obzira na razloge razvoda, posljednjih desetak godina njihov broj je u porastu. U prosjeku su najčešći kod partnera u dobi od 40 godina. Iako nema podataka koliko je starijih među onima koji se odluče sami ili s novom osobom potražiti sreću, stručnjaci su uvjereni da će trend srebrnih razvoda u budućnosti dalje rasti.
“Teško je živjeti s nekim kad ste u ratu, jer ako se ljudski ne možete dogovoriti, brak to i je, rat”, zaključuje naša 63-godišnjakinja. Slaže se s tom ocjenom i socijalna radnica Marina Zeman na osnovu višegodišnjeg iskustva rada sa starijim osobama, od kojih na psihosocijalne radionice u pravilu dolaze većinom žene.
Marina Zeman (foto: Vlatka Koren)
“Činjenica je da se ta takozvana babyboom generacija danas puno češće razvodi nego prije. Jedan od razloga je i da se ljudi više ne boje stigmatizacije i reakcija okoline. Nažalost, kod naših umirovljenika puno veća prepreka je ova o kojoj smo pričale u gospođinom slučaju. I to je prosjek našeg hrvatskog umirovljenika koji se ne odlučuje na rastavu braka, već su iz navedenih financijskih razloga primorani ostati u toksičnoj okolini.”
Do velikih promjena kod srebrnih razvoda dolazi kad jedan od partnera ili oboje odu u mirovinu. Rasterećeni brige o djeci i ako nema unučadi, fokus se okreće partnerskom odnosu. Ako otprije nešto nije funkcioniralo, otvoren je put nezadovoljstvu i frustraciji. Pa se u višku slobodnog vremena i shvaćanjem da još imaju dosta pred sobom do očekivanih prosječno 80 godina života, neki odluče na promjenu u zadnjoj četvrtini.
Bogatijima je lakše
“Prestanu se ostvarivati na drugim poljima života i vraćaju partnerskim ulogama žene i muškarca. Tada i ono često potiskivano izlazi na površinu. Recimo, alkoholizam je u našem društvu izuzetno čest i pozdravljen. Nazdravljačka smo kultura, a to često postaje problem. Dok je alkoholičar funkcionalan i radi, njegova ovisnost toliko ne narušava odnose. Ali kad ode u mirovinu, alkohol postaje glavna stvar oko koje mu se vrti dan i postane veći problem nego je bio dok je osoba imala druge životne dužnosti i obaveze”, pojašnjava Zeman.
Prema njezinim iskustvima iz prakse, iz zone sigurnosti sklonije su izaći žene koje su u srebrnim godinama često i puno angažiranije u različitim programima aktivnog starenja. Osim priča poput Zvjezdanine, naravno, ima i niz pozitivnih, dobrih priča o uljuđenom, nekonfliktnom razvodu i u starijoj dobi. “Uvijek su to ljudi koji su dobro situirani, sa solidnim primanjima i ušteđevinama. S dvije ili više nekretnina. Znači, u tim slučajevima su to uglavnom sporazumni razvodi baš u trenutku kad su oboje otišli u mirovinu, fokus se promijenio i odnos se počeo raspadati. U Hrvatskoj su međutim to ipak rjeđi slučajevi. Češći su kao ovaj koji je gospođa spominjala.”
Danas prosječni umirovljenik sa 65 godina računa s još barem 20 godina života koje umjesto u nezadovoljstvu, trpljenju i nesreći, želi provesti kvalitetno i aktivno. Kod srebrnih razvoda odrasla djeca često nisu podrška starim roditeljima. Očekivala je gospođa Zvjezdana da će njezin jedinac barem za nju imati daleko više razumijevanja. No, sin je ne podržava u namjeri da se sada razvede. “Veli mi da kaj mi fali. A ja mu onda kaže nek’ dođe probati ovako živjeti barem koji dan. Kao da je to lako. Ali nemam drugog izbora!” razočarano zaključuje ova umirovljenica o svojoj bračnoj agoniji.
Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala
Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva
je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
