Život u kondominiju: Prodati kuću da bi se živjela ugodnija starost?

Zamislite stambenu zajednicu u kojoj bi starije osobe živjele u svojim vlastitim, no njihovim potrebama prilagođenim kućama ili stanovima, koja bi im osiguravala sve one usluge koje su im potrebne u vidu liječnika, apoteke, trgovine, zajedničkog prostora za druženje i razonodu. I u kojima bi im, u slučaju da im zatrebaju, uvijek bili dostupni razni oblici pomoći.

Živeći u takvom naselju, umirovljenici bi imali osjećaj samostalnosti i slobode koji su imali dok su živjeli u svojim prijašnjim domovima, no uz to bi im bile osigurane sve vrste pomoći i usluga koje osobe treće životne dobi mogu zatrebati. Takva vrsta naselja naziva se kondominij. Izraz condominium dolazi od latinskog con+domintum (sa+vlasništvo), što označava suvlasništvo, vlasništvo više osoba prvenstveno na nekretnini, a u praksi je to najčešće vlasništvo na posebnim dijelovima nekretnine – stanovima.

U svijetu je ovakav oblik stambenog zbrinjavanja osoba treće životne dobi vrlo raširen. No ne i u Hrvatskoj. “Takav kondominij zapravo bi bio najsličniji SOS Dječjem selu. Oni u Ladimirevcima imaju jedan dio, jedan šor, od 12-15 kuća u kojima djeca žive sa svojim SOS mamama, nisu previše separirani od ostatka zajednice i osigurana im je sva potrebna briga i stručni tim. Žive, uvjetno rečeno, normalnim životom”, kaže nam umirovljeni psiholog Boris Hudina, koji je još prije dvadesetak godina sa svojim timom napravio istraživanje na temu kondominija i mogućnosti razvoja takvog oblika smještaja starijih osoba u Hrvatskoj.

Kondominij za osobe treće životne dobi bi funkcionirao na sličan način, s time da bi još imao i sve elemente potrebne starijoj populaciji, poput dispanzera, stacionara i slično. “Kondominij je oblik zajedničkog života. Recimo, u Kanadi imate obitelj s troje djece koja živi u velikoj kući s dvorištem. No kad djeca odu, ta kuća starijim članovima obitelji postane preskupa za održavanje. Tada oni kuću prodaju i kupe manji prostor – stan ili kuću – u kondominiju. To je zamišljeno kao jedan kvart. U tom relativno zatvorenom kvartu (jer neki imaju posebne ulaze i čuvare) nema svih onih strahova i bojazni koji su inače prisutni. Umirovljenici u kondominiju žive zajedno, druže se, imaju i zajednički prostor za druženje i feštanje, kad odu na put onda svima kasnije prikazuju napravljene filmove i slike”, opisuje Hudina život u kondominiju.

Stambeni prostor je vlasništvo korisnika

“U tom ‘kvartu’ postoji dnevna bolnica i stacionar sa svim uslugama. Postoje i servisi koji opslužuju čitavu zajednicu pa, primjerice, kose travu, donose iz trgovine što treba, dostupne su njegovateljice… To je jedna kompletna usluga. No sâm stambeni prostor u vlasništvu je korisnika i nakon njihove smrti taj prostor pripada nasljednicima koji ga onda mogu prodati. No oni sami ne mogu useliti s djecom u taj prostor jer je namijenjen staračkoj populaciji. Kad prodaju svoju prijašnju veću kuću i usele u kondominij, razlika u cijeni se isplati korisnicima te oni od toga mogu platiti sve dodatne usluge. No te su usluge jeftinije od standardnih jer čitav kondominij funkcionira na ekonomski različit način. Kanađani, osim toga, i drugačije šparaju za starost jer se boje troškova bolnice”, kaže Hudina.

Nadalje, opisuje psiholog Hudina, u kondominiju postaje i mjesta gdje korisnici, ako žele, mogu i raditi. “Uvijek postoji, primjerice, neki dućančić, trafika, mjesta na kojima umirovljenici mogu raditi ako žele. Uvijek se nastoji da budu što aktivniji i ako je moguće u istom poslu kojeg su radili i ranije. Oni koji su u boljoj formi, puno putuju i uživaju i to poslije dijele s tim svojim susjedima. Imaju priliku i sređivati okućnicu, malo raditi na zemlji, a u posjet im mogu doći i djeca i unuci te ostati kod njih nekoliko dana”, kaže Hudina.

Model financiranja

I dok sve to zvuči jako lijepo, postavlja se pitanje kako to financirati. Model, kaže Hudina, postoji, no nešto što je u drugim zemljama uobičajeno, ne može se uvijek primijeniti i u Hrvatskoj.

“Ideja je bila sljedeća: u gradovima imate starije osobe koje su ostale same u tim velikim stanovima u centru koji se mogu dobro prodati. Stan od 100-150 kvadrata je umirovljenicima, pogotovo samcima, nemoguće održavati i to onda propada. Ideja je bila napraviti neki fond čiji bi vlasnik bio kondominij i koji bi od tih starijih ljudi otkupljivao te stanove te im u zamjenu nudio smještaj kakav već odaberu – stan ili kuću – u takvom kvartu koji bi ih zadovoljavao. Razlika u cijeni bi se isplatila na račun korisnika kondominija. Fond bi onda te otkupljene stanove adaptirao i prodao ili iznajmio. Tu bi bila zarada iz koje bi se onda dalje gradio taj kvart, odnosno kondominij”, kaže Hudina.

Treba mijenjati zakon

Kod nas je problem i zakon jer on ne dozvoljava uvjetovanje vlasništva pa se ne bi moglo osigurati da se smještajna jedinica u kondominiju proda isključivo nekom starijem.

“Po našem zakonu, kad bi moji roditelji u kondominiju umrli, ja bih se imao pravo tamo useliti. No to onda nije poanta čitavog sistema. To bi se, međutim, dalo riješiti nekim jednostavnim podzakonskim aktom da bi sve moglo biti legalno. To bi trebalo provesti kroz zakon, no nitko se time nije bavio. Država je jako pasivna i inače, a pogotovo kad su u pitanju ovakve inovacije. A od privatnika se nitko nije u to upustio jer nije našao ekonomsku računicu”, kaže psiholog Hudina.

Nepovjerenje u državu

Ipak, da bi ideja o kondominijima zaživjela, nije dovoljno promijeniti zakon. Potrebno je promijeniti i stav ljudi o takvoj vrsti smještaja te, što će možda biti i najteže, povratiti njihovo povjerenje u državu koja bi to sve trebala organizirati.

“Kod nas ljudi ne vjeruju državi i radije će nekretninu ostaviti Crkvi koja će se onda brinuti o njima. No Crkva, za razliku od države, neće pustiti da nečija kuća propadne. Nadalje, država je pogriješila što je čitava priča o smještaju osoba treće životne dobi ugrađena u socijalu. Ranije je to bilo u sklopu mirovinskog, a mirovinski fondovi i osiguranje imaju novca. Mirovinsko je zapravo i sagradilo ove domove koje sada imamo. I onda je iz nekog razloga to prešlo u nadležnost socijale i otada to ne funkcionira onako kako bi trebalo”, kaže Hudina.

“Ljudi ne vole domove jer se u njima vide kao socijala što je jedan priča koja emocionalno nije dobra. Evo, ni ja se ne bih volio osjećati kao socijalni slučaj, a kad si u domu to je automatski tako”, govori naš sugovornik.

“Drugo, pokušali su na razne načine unaprijediti taj domski sistem; i po privatnoj i po liniji struke. Probalo se i organizirati ‘domove četvrte generacije’ – to su klasični domovi, ali malo unaprijeđeni. Domovi četvrte generacije su zamišljeni kao cjelina u kojoj postoji jedna centralna, zajednička prostorija gdje su ljudi različitog psihofizičkog statusa, miješano kao i u klasičnom domu. To je kao neka stambena zajednica u kojoj postoji njega, no korisnici sami kuhaju koliko mogu. Postoji netko tko to koordinira, postoji i socijalna radnica koja dolazi u taj prostor i sa svima zasebno radi. One polupokretne ili nepokretne dovoze na kolicima ili krevetima pa oni pokretni pomažu u brizi za slabije pokretne. Medicinske sestre i njegovateljica brinu o higijeni, no ljudi žive u nekoj prilično normalnoj sredini i situaciji”, kaže Hudina.

Mentalitet kao problem

Postoji još nešto, a to je pitanje mentaliteta jer se ljudima u našem podneblju ne sviđa ideja da će o njima u starosti brinuti netko drugi, a ne vlastita obitelj. “To je taj patrijarhalni mentalitet u kojem očekuju da se njihova djeca o njima brinu i da im je to obveza. U bogatim sredinama, neka se usluga i njegovatelj mogu platiti. U siromašnijim sredinama ide se na pomoć obitelji pa se sagradi kuća na tri kata za starce i za djecu. A u najsiromašnijim sredinama ide se na pomoć plemenske zajednice i onda ljudi doslovno žive zajedno u jednom prostoru.”

“Taj mentalitet u kojem se brine o starcima je kod nas prisutan i ne prolazi nešto što je tako individualno. Ljudi očekuju da ih zbrinu njihova djeca, a ne netko drugi. No to ponekad to nije lako jer djeca rade, imaju svoju djecu, žive daleko. Djeca onda imaju grižnju savjesti prema starijem članu koji je smješten u dom. No treba im objasniti da je briga neke institucije bolja i da se briga djece prema starijima očituje upravo u tome da im osiguraju najbolju mogući institucionalnu brigu. U patrijarhalnim društvima očekuje se da djeca izravno brinu o starijima, iako je neizravna briga zapravo bolja”, kaže Hudina.

No stvari bi se mogle promijeniti, a za to je potrebno informiranje, edukacija i razgovor. “To ide postupno. Prvo postoji otpor jer ‘što ću ja u tamo nekakvom getu’? No kad vidiš kako to izgleda, upoznaš ljude koji tamo žive, kad svoj dio odrade i mediji, taj bi se mentalni sklop mogao promijeniti. No za to treba 10-15 godina da ljudi napokon nešto prihvate kao što su ljudi prihvatiti da idu u privatne domove. Ljudi čak radije idu u neki privatni, a ne državni dom kojeg ponekad doživljavao kao ‘umiraonu’. U privatnom domu znaju da su tu zbog njege i da se u nekom trenu mogu vratiti kući”, kaže Hudina.

Slično bi bilo i s kondominijima, uvjeren je Hudina, jer bi ljudi ubrzo uvidjeli prednosti takvoga života. “Kad gledate što je nama starijim ljudima važno, to je sigurno da je dostupna liječnica koja me poznaje i koja mi može doći kući ako je to potrebno. Zatim, da u blizini imam apoteku i da poznajem magistru koja mi može pomoći. Zatim, tu je dućan u kojem me također poznaju. Mora postojati kafić u kojem ću također biti domaći.”

“Dakle, to mora biti neka poznata sredina sa svom mogućom podrškom koja mi je potrebna. Tu su onda i susjedi koje poznajem i s kojima se družim. To sve može dati kondominij. Također, to mora biti i prostor u koji mogu doći moje unuke i čak ostati nekoliko dana ako to žele. Kondominij ima niz prednosti u odnosu na dom i šteta što takav oblik smještaja kod nas nije zaživio. No možda se stvari promijene”, kaže Hudina.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.