Polaganost: Umirovljenici pred Božić premijerno odigrali predstavu o starenju

“Ne prestajemo se igrati zato što ostarimo; ostarimo zato što se prestanemo igrati”, izjavio je davnih dana veliki dramatičar George Bernard Shaw. A upravo to potvrđuju štićenici Doma za starije Centar u Zagrebu. Vrijeme je Adventa, točnije, 21. prosinca i nekoliko nas minuta dijeli od premijere predstave Polaganost. Za ulazak u podrumsku dvoranu Doma potrebna je COVID potvrda, a unutra su sva mjesta ispunjena – brojni korisnici doma, ali i članovi njihovih obitelji te poneki novinar s nestrpljenjem očekuju početak.

Osobne priče, dramski tekst i poezija

Kreće predstava sastavljena od osobnih priča korisnika, dijelova dramskog teksta Stjepana Komesa “Uz šalicu kave” iz knjige “Život u staračkom domu” te poezije Stjepana Komesa, Dobriše Cesarića i Antuna Šoljana.

“Predstava je nastala tehnikom dosjećanja na način da se zrelije osobe prisjećaju doživljaja iz prošlosti u cilju oživljavanja osjećaja na vlastitu vrijednost, identitet, životne situacije koje su ih izgradile u osobe kakve su danas te da afirmativno i asertivno komuniciraju s drugim osobama zrele dobi”, rekao nam je Borna Armanini, redatelj predstave i voditelj projekta.

Autorski tim s umirovljenicima je radio od kraja veljače ove godine, što znači da su predstavu pripremali gotovo deset mjeseci. “Nalazili smo se jednom tjedno, a sve ukupno smo imali čak 50 proba. Ljudi su nam se sami javljali, a s obzirom da je proces bio prilično dug, neki su putem odustajali, a pridružili bi se neki drugi”, prisjeća se Armanini koji je sa svojim timom u istom ovom domu prije deset godina već realizirao jednu predstavu.

Autor dijela teksta, danas pokojni Stjepan Komes, i sam je bio štićenik Doma za starije Centar. “Koristili smo njegove komedijske tekstove koji su doista kvalitetni. Osim toga, sami su štićenici ustupili svoje vlastite i autentične priče – mi smo ih zapisivali, montirali, ubacivali neke dramske elemente”, priča Borna Armanini.

Dosjećanje kao terapija

Ovakav način rada nalik je terapiji s ciljem izgradnje povjerenja unutar skupine u kojem se, uz ugodno druženje, dobrovoljno dijele osobne priče i razgovara o njima kako bi se vratio osjećaj opuštenosti, dostojanstva i igre. Prema riječima dr. Ane Štambuk, docentice na odsjeku Socijalne gerontologije na Pravnom fakultetu u Zagrebu, dosjećanje je most između osobne prošlosti i sadašnjosti. “Osobe koje se dosjećaju imaju veće samopoštovanje, kvalitetniji život i bolje podnose životne teškoće. Dosjećanje potiče društvenost i olakšava stvaranje novih prijateljstava, čuva i prenosi kulturnu tradiciju te smanjuje udaljenost između pomagača i starijih ljudi te potvrđuje osjećaj identiteta i jača osjećaj osobne vrijednosti”, zaključuje dr. Štambuk.

Autentična priča o odlasku u dom

“Te se plašiš korone, te se plašiš potresa, te se plašiš vlastitog zdravstvenog stanja. Živjela sam, vjerujte, u velikom strahu! Da bih se, neposredno pred odlazak u dom, u svojoj rođenoj kući suočila s lopovima! Vjerujte, tada više uopće nisam razmišljala – jedva sam čekala da odem u dom!”. Tako otprilike zvuči dio teksta što ga izvodi 79-godišnja gospođa Jelena Zvonarek. U svom nastupu zapravo je ukratko, ali vrlo živopisno, prepričala autobiografsku crticu koja dočarava period uoči njezina dolaska u dom.

“Četrnaest dana sam plakala prije nego što sam otišla u dom, opraštajući se sa svojim susjedama. Jedan dan ti dođe jedna, drugi dan druga. Četrnaest dana sam bila sva otečena! Dvanaest i pol godina čekala sam na dom. Koferi su bili spakirani i čekali nekoliko godina. I tako dođem ja konačno u dom i onda – dum – ravno u svoju sobu, u samoizolaciju!” nastavlja gospođa Jelena pripovijedati svoju dionicu u predstavi.

“Nemaš kontakte ni sa kim, osim s gospođama servirkama koje su mi nosile jelo. A ja… ja sam se jako trudila sve to pojesti. Pa vidi se po meni. Čim su one zatvorile vrata, a ja trk do svog frižidera da vidim što još imam za pojesti. Bila sam sama, svakakve misli su mi dolazile na pamet. Kad je prošla korona, odoh ja dolje u restoran. Odmah je bolje, vidiš ljude. Odmah sam se sprijateljila sa ženskicama, bilo mi je jako lijepo jer sam od doma bježala od samoće. A tu sam sve našla.”

Vrlo živopisno opisuje i kako joj se u domu popravilo i zdravstveno stanje: “Vjerujte, dvije tablete sam skinula! A naše socijalne radnice, malo-malo pa otvore neku radionicu, a s obzirom da me sve interesira, ja sam se svugdje pridružila. Još vam nešto nisam rekla, dođem ja u gimnastičku dvoranu, a ono ženskice vježbaju, razbacuju se rukama i nogama kao da nisu njihove. Još sam i komplekse dobila jer sam ja vrlo ograničenih pokreta. Upitam ja jednu gospođu kako to da ona tako dobro vježba. A ona mi kaže – Kada budete Vi imali godina kao ja, 97, i Vi ćete tako vježbati! Vjerujte mi da mi je žao što joj nisam rekla da ja te godine neću nikada imati!”

Rad na predstavi kao važan dio društvenog života u domu

Gospođa Zvonarek kaže kako će joj probe s ovim posebnim ansamblom strahovito nedostajati. “Tu smo se znali nasmijati, pričali smo o svemu, zabavljali se. Žao mi je što je sve ovo završeno. Znate, probe s umirovljenicima ne mogu trajati predugo, trebalo nam je i vremena da se uhodamo. A onda je stigao i današnji dan kada smo sve to i zajedno odradili”, priča gospođa Jelena.

S ponosom govori kako je u priču utkala stvarne činjenice iz svoga života, ali i emocije s kojima je sve to proživljavala. “Imam jednog sina, on ima četiri kćeri, dva puta sam prabaka! Od jutros mi stižu poruke od svih njih, a pišu mi – Sretno, baka, nek’ ti dobro prođe premijera!”

Naglašava kako joj je obitelj silno nedostajala u protekle dvije godine, naročito za vrijeme lockdowna. “Nije bilo lako. Ali, oni ni sada meni ne dolaze u dom, nego dođu po mene pa odemo u kafić ili na ručak. Uglavnom, nalazimo se i družimo. Samo su jednom bili ovdje u domu kada sam ih pozvala da dođu vidjeti kako sam se smjestila. Tu sam već deset mjeseci i jako sam se lijepo uklopila. Posložila sam si sve u glavi prije nego što sam došla, ali znate, uvijek nešto poremeti planove. Uglavnom, pripremila sam se i kada sam došla, nije bilo nikakvog razočarenja. Bila sam spremna na sve i kad je sve to s koronom prošlo, stvari su došle u normalu”, priča gospođa Zvonarek.

Za sebe će reći da je perfekcionistica te da sve čega se primi, odradi kako treba. To se, naravno, kaže, odnosi i na glumu, za koju je, s ponosom priznaje – dala sve od sebe!

Čestitke i aplauzi

Humor, autoironija, duhovite doskočice i prilično dobra gluma zadržali su pažnju publike u dvorani koju su činili uglavnom štićenici Doma, njihove obitelji i nekolicina novinara. Najbolje replike obilno su nagrađivane aplauzima te s ponekim “bravo”, što je glumce vidljivo motiviralo da se ozbiljno posvete ovom zadatku.

Za razliku od Jelene Zvonarek, gospođa Katica Poje ansamblu se priključila nešto kasnije, u lipnju. “Tada su već sve uloge bile podijeljene, ali onda mi je Borna dao tekst i rekao – hajde, otpjevajte nam sad ovo! (smijeh). Bilo nam je divno, već pričamo kako će nam sve to strašno nedostajati. Zabavljali smo se, dolazili veseli na probe, a kada bi netko pogriješio, cerekali smo se, kao djeca u školi. Bio nam je to neopisiv užitak. Treme nije bilo, bar ne kod mene. Prije premijere imali smo probu. I znate što? Premijera je bila bolja od probe, a obično je suprotno”, kaže gospođa Poje.

S njom se slaže i gospođa Zdenka Kopajtić koja također glumi u predstavi. “Jako mi je drago da sam se mogla uključiti u rad ansambla. Uživala sam u probama i pripremi. Moram priznati da je znalo biti i naporno, ipak je trebalo za to izdvojiti vrijeme. Znate, ja imam supruga koji je slabije pokretan pa je on morao malo biti sam dok sam ja bila na probama, a meni je to sve bilo neka vrsta ispušnog ventila. Jako smo se lijepo družili, zabavljali se, nasmijali i skratili si vrijeme. Predstava je sjajno režirana, mi smo slijedili upute, ali ipak smo u godinama kada nam moždane vijuge ne rade kao nekada”, priznaje gospođa Zdenka, uz zarazan smijeh.

Juniori i seniori zajedno na sceni

Među ljudima na sceni odskače mlada trubačica Vera Pfaff. U predstavu je došla zahvaljujući uspješnoj suradnji s redateljem Bornom Armaninijem na prijašnjim projektima.

“Ovo mi je odlično iskustvo – ima nešto doista posebno u tome kada se družiš sa starijima – počneš više cijeniti vlastiti život. Dok sam dolazila ovamo, vozila sam se biciklom jedno pola sata i samo su mi se po glavi vrtili neki problemi, neke obaveze koje moram riješiti, a sad mi se sve to čini nekako beznačajno. Sada više volim svoj život, reklo bi se”, zaključila je Vera te je dodala kako se nada da je i ona, kao glazbeni profesionalac, ovom jedinstvenom ansamblu pružila kvalitetnu izvedbenu podršku.

Na sceni se, svojom profesionalnošću i vičnosti javnom nastupu istaknulo i jedno poznato televizijsko lice – gospođa Zlatna Belavić. I za nju je ovo bilo jako zanimljivo iskustvo.

“Bilo je vrlo zgodno – stvorila se među nama jedna posebna veza. Znate, nakon svih tih izolacija, bili smo željni nečega pozitivnog, prije svega druženja. Rad na predstavi, probe, druženja – to nam je svima popunilo tu prazninu. Sada se polako spremamo na gostovanja po drugim domovima i pitanje je gdje će nam biti kraj”, s puno entuzijazma kaže Zlatna Belavić.

Predstava Polaganost je glazbeno-scensko djelo u kojemu glumci – osobe zrele dobi, osim tehnike dosjećanja, glume i pjevaju uz pomoć operne pjevačice Ljiljane Čokljat te glazbenica Ane Krajnović i već spomenute Vere Pfaff. “Mogućnost komentara za sebe, na sceni te isprepletenost dramskog i privatnog, uspostavljaju preduvjete komedijske igre u kojoj se učesnici onda  osjećaju dobro, opušteno i zaigrano. To je blisko ideji nekog socijalnog života unutar kojeg se ojačavaju kapaciteti učesnika”, zaključio je Borna Armanini.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.