Mnoge se umirovljenice sto posto daju kad je u pitanju pomoć unutar obiteljskog kruga, ali gospođa Mirjana Jurišić oduševila me svojim radom za potpune neznance za koje jedino zna da su – kruha gladni. Nije me stoga nimalo začudilo kad mi je rekla da će na sam dan Božića svoj topli dom radije zamijeniti prosinačkom hladnoćom: “Kako ću provesti ovaj Božić? Sa ostalim volonterima biti ću na zagrebačkom Željezničkom kolodvoru, na otvorenom. Tu ćemo potrebitima dijeliti hranu i s njima se družiti. Bit će to najbolji, najsmisleniji Božić. Uljepšati ćemo im bar malo božićnu noć, jer nama, koji liježemo i budimo se u toplom i siti, nama je svaki dan Božić. Barem meni. Hvala Bogu”
Udruzi “Savao” priključila se u travnju ove godine. “Nakon što su djeca odselila, tražila sam neko mjesto za služenje i preko prijatelja saznala za tu udrugu. Jednostavno sam ih nazvala, dogovorila dolazak i sve je odmah krenulo. Nastojim doći dva puta tjedno i to mi uglavnom uspijeva, jer sve drugo podredim tome. Presretna sam što barem malo mogu pripomoći svojim radom, iskrenog i otvorenog srcem. Raduje me i što nam je i predsjednik Udruge Zvonko Jambrešić otvorenog uma i širokog srca i što nam dopušta da budemo to što jesmo, ne pita odakle si, gdje si bio, s kim se družiš”, ispričala nam je gospođa Mirjana.
Tako svaki utorak i petak u 18 sati ova umirovljenica dolazi u prostorije udruge Savao u Kranjčevićevoj ulici broj 5. Tu svatko tko želi, pa tako i vi dragi čitatelji, u ta dva dana u tjednu u vremenu između 18 i 20 sati, može pokucati na vrata i predati paketić s hranom – najpoželjnije su trajne namirnice koje se mogu dobro i dugo čuvati, primjerice konzerve, kao higijenske potrepštine. Imaju i Facebook stranicu, ako im se netko želi javiti.
Sendvič, pašteta, mlijeko i slatkiš
Sve što se donira, gospođa Mirjana s ostatkom ekipe ondje zaprima i sortira. “Redovito pripremamo paketiće hrane i u vrećice obično stavljamo po dva sendviča, sok ili mlijeko, poneka konzervu, paštetu, slatkiš i toaletne maramice – kako kad s obzirom na to koliko hrane iz donacija imamo na raspolaganju. Nekolicina volontera slažu sir i salamu na kruh, a na pakiranju sendviča također ih radi po dvoje ili troje. U susjednoj prostoriji odvija se pak slaganje i brojanje paketa. Sve to poslije odvezemo na Željznički kolodvor, tamo kod glavne pošte, i od 20 sati dijelimo siromašnima koji jako dobro znaju za nas. Redovito nahranimo oko 160 osoba”, otkriva umirovljenica velikog srca.
Po potrebi, ovisno o dogovoru s korisnicima, odnose im i sezonsku odjeću koju također čuvaju u prostorijama udruge, a sada se spremaju na novi veliki korak: “Uskoro ćemo te ljude redovito, prema prethodnom dogovoru s njima, bar jednom mjesečno posjećivati i u njihovom – kakvom takvom – domu. Ići ćemo k onima koji nas budu željeli primati”, govori gospođa Mirjana.
Taj rad za potrebe drugih ispunjava je, kaže, na više načina. “Atmosfera među volonterima je odlična, mladi dominiraju svojom energijom. Mi malo stariji smo puno tiši i koncentriraniji na ono što radimo, ne pričamo toliko”, kazala je umirovljenica.
Služenje drugima od mladih dana
Još je u mlađim danima gospođa Mirjana prošla mnoge duhovne škole i upoznala velike duhovne učitelje među kojima je bio i Sri Sathya Sai Baba. “Bila sam tri puta u Indiji u njegovom ashramu i tu sam najviše naučila o služenju drugima, potrebitima. Bio nam je normativ služiti minimalno četiri sata tjedno, ali ne svojoj obitelji i rođacima nego nepoznatima, u prolazu ili redovitoj ‘službi’. Išli smo organizirano u bolnice, dječje i staračke domove, čistili smo oko škola i domova, čistili smo i šumu, pošumljavali”, otkriva nam.
Mirjana Jurišić (foto: Gordana Arh)
Ispričala je nadalje da je volontirala i kod zagrebačkih sestara Majke Tereze dok su bili na lokaciji u Branjugovoj, ispod katedrale. Radila je s korisnicima doma i to na pranju i kupanju, čistila sobe, u kuhinji pomagala oko objeda ili čisteći vreće graha iz donacija. “Bilo je lijepo, bilo je nadahnjujuće. Štićenici doma su me voljeli, imala sam i posebnih, prelijepih duhovnih doživljaja, koji su mi do danas ostali neobjašnjivi. Volontirala sam i u Caritasu u Brezovici, na sličnim poslovima kao i kod Misionarki ljubavi”, govori gospođa Mirjana.
Djeca odselila u inozemstvo
Živi sama sa suprugom, djeca, koju je dobila s prvim, nažalost pokojnim suprugom, razbježala su se po svijetu. “Kći mi je s obitelji prije tri godine odselila u Njemačku i počela život iz početka, doslovno od nule. Iz Hrvatske je otišla s mjesta savjetnice za klijente u banci, a prihvatila se posla u staračkim domovima, bez ikakvog znanja njemačkog – znala je samo engleski. Podarila mi je i dvije prekrasne, pametne unuke. Starija Nell ima 20 godina, a mlađa Ilena uskoro će navršiti 12. Svi su izvrsno savladali njemački, najbrže i najbolje Ilena koja je već nakon četiri mjeseca krenula u redovnu školu.”
“Puno se čujem s unukama, a ljetne praznike i provodimo zajedno na moru i kod nas u Zagrebu. Tako u stopu pratim njihovo odrastanje. Ilena, primjerice, već sada zna skuhati kompletan ručak, ispeći kolač, tortu. K tome pegla, šiva, prekrasno crta – dar na mamu i sestru – ali i pleše, pjeva, jaše u školi jahanja, osvaja prva mjesta u školskim sportskim natjecanjima. Bilo je u njihovom domu galame i vike, ali nikad od roditelja nisu dobile po guzi ili pljusku, to su sretna djeca. Svaka ima svoju mačku od kojih su jednu pronašle u kontejneru, a drugu na cesti. Može se primijetiti i da svaka mačka ima osobnost svoje vlasnice”, rekla je kroz široki osmijeh.
Sin joj je pak odselio u Englesku, također prije tri godine. Nema djece, a viđaju se jednom godišnje, tijekom ljeta.
Nije bilo popularno mijenjati posao
Tijekom radnog vijeka promijenila je tri tvrtke. “U ono vrijeme baš i nije bilo popularno mijenjati radna mjesta. Najprije sam počela raditi u mjesnoj pošti, gdje je radila moja mama, ona me i zaposlila. Počela sam s radom na telefonskoj centrali, da bi dogurala do upraviteljice. Nekad to nismo nazivali ‘sukob interesa’ ili ‘nepotizam’, nismo ni znali za taj pojam. Ipak, osobno nisam bila zadovoljna tim poslom, nisam voljela rad s novcima i blagajnom, manjkovima, viškovima… Potom sam se zaposlila u općini u Zaprešiću gdje sam radila administrativni posao – imala sam odlične kolege i u to doba sam se najviše razvijala kao osoba. Bar jednom mjesečno svi bi zajedno odlazili na nekakve fešte, u prirodu i dobro se zabavljali uz gitaru, harmoniku i zna se, cugu”, govori i napominje da je tu upoznala neku novu sebe.
Pa ipak, nakon sedam godina, bila je spremna otići dalje. “Na nagovor jednog prijatelja prijavila sam se na natječaj u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, nekad se zvao Republički komitet za pomorstvo i veze. Bila sam primljena, presretna jer me prijatelj uvjerio da će mi goditi život u velegradu. Tada je ubrzano počeo i moj duhovni razvoj”, ispričala nam je.
Mirovina je došla – prenaglo
Mirovini se, kaže, uopće nije veselila, pala su joj primanja i bojala se da joj penzija neće biti dostatna za sve životne potrebe. “Prva dva mjeseca nisam se uopće mogla snaći. Nedostajalo mi je rano ustajanje, odlazak na cjelodnevni posao, ne toliko kolege jer se nikad nisam vezala za ljude. S nekima se, kako bilo, i danas čujem, rjeđe i vidim. No, taj radni svijet daleko je iza mene, posložila sam si život, napokon sam slobodna i radim što volim, idem gdje želim, družim se s kim želim, a ne s kim moram”, kaže naša sugovornica za koju, zbog ovako pink boje kose, ne bismo pogodili da je zakoračila u sedamdesetu.
“Moja frizura u skladu je s mojom nutrinom – lepršava, razigrana, djetinjasta, neograničena, spremna na sve promjene i izazove. I dok sam još bila u radnom odnosu, promijenila sam sve moguće boje kose, ali ovoj sam najvjernija. Bilo je prigovora, najprije i najviše od strane moje najuže obitelji, prigovarale su mama, sestre, čak i kći. Jedino su mi suprug i unuke dali vjetar u leđa i bezrezervnu podršku. Pa i da nisu, ja bih opet bila ovakva”, govori umirovljenica koja je u mirovinu otišla s čak 45 godina radnog staža.
Svakodnevica
Gospođa Mirjana kuha jednostavna jela, takvi su joj i kolači. “Ja sam uglavnom vegetarijanka, a suprug nije, pa on obavlja nabavu. Ja pripremim vegetarijanski obrok, a on sebi još pripremi i komadić mesa. A nekad, kad sam više u ljubavi, a manje u umu, pripremim mu i ja”, kaže sa smiješkom. Čitanje joj je od djetinjstva omiljena razonoda, iako čita sve manje i teže jer je operirala kataraktu na oba oka, pa više od pola sata ne može izdržati.
Zato redovito, već godinama, vježba Pozdrav suncu. “Riječ je o spletu od šest vježbi koje se ponavljaju i koje me drže u top formi. Nedavno sam počela raditi i tibetanske hormonalne vježbe i već vidim prve rezultate. Primjerice, ujutro nakon buđenja oči mi nisu više suhe, nego normalno vlažne. Moram napomenuti da u ovoj životnoj dobi ne koristim nikakvu redovitu medicinsku terapiju, ne pijem alkohol, čak ni kavu. Ali, imam jednu ovisnost koje se ne mogu riješiti, a to je ljubav prema slatkišima”, priznaje. Ne smijemo zaboraviti reći niti da voli fotografirati te da je u tome prilično uspješna, čak je susjeda Tanja nagovara da se prijavi na natječaje za najbolju fotografiju, no ona se tome, zasad, opire – nije, kaže, natjecateljski tip osobe.
U crkvu ne ide redovito, već samo prigodno. “U crkvi mi smeta ritual čestog sjedanja i ustajanja tako da se ne mogu duboko koncentrirati na misu i onda varam samu sebe. Ne molim se klasično, naučeno, s ponavljanjem. Svaku molitvu ili nagovor, osjetim svim bićem i često mi suze navru. Molim se dok hodam, kad ne radim ništa gdje mi treba biti uključen um. Molim u tramvaju, u redu čekanja, u šetnji. Kad god um skrene u stranu, na pravo mjesto ga vraćam molitvom. Ne dam mu da vrluda, da me plaši ili da besposličari. Zapravo, razgovaram s Bogom kao s najboljim prijateljem, osluškujem ima li mi što za reći ili kuda me uputiti. Prije spavanja redovito zahvaljujem na svemu darovanom i proživljenom toga dana, ujutro opet molim za vodstvo. Po svom zdravlju vidim da idem dobrim putem, da sam dobro vođena”, povjerila nam je za kraj svoja najdublja promišljanja gospođa Mirjana.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”
