Učiteljice: Kada smo se vratili u školu, shvatile smo da djeci silno nedostaju zagrljaji

“Iako djeca pandemiju koronavirusa ne provode na ‘prvoj liniji’, ona bi, dugoročno, mogla postati jedne od njezinih najvećih žrtava, budući da se njihovi životi, uslijed tereta što ga pandemija donosi sa sobom, dubinski mijenjaju.” Tako otprilike glasi uvod u veliko UNICEF-ovo istraživanje o utjecaju bolesti COVID-19 na djecu i njihove živote.

Sva djeca, svih dobnih skupina i u svim zemljama svijeta, pogođena su pandemijom. Naročito je jak njezin socijalno-gospodarski utjecaj, kao i posljedice na obrazovanje. Štetni učinci pandemije, upozoravaju iz UNICEF-a, nisu jednako raspodijeljeni. Očekivano, najviše ih osjećaju djeca u najsiromašnijim zemljama, u siromašnim dijelovima gradova te djeca koja su i prije živjela u lošijim materijalnim uvjetima i ranjivim okruženjima.

Više od milijun djece diljem svijeta imat će zaostatke u učenju i napredovanju zbog zatvaranja škola – mjere koja je donesena među prvima, u pokušaju zaustavljanja virusa. U mnogim zemljama svijeta vrlo brzo su osmišljeni programi poučavanja na daljinu, no velik dio djece, naročito ona koja žive u siromašnim domaćinstvima – nisu imala pristup internetu, osobna računala, televizor pa čak ni radio.

Takva djeca našla su se u situaciji u kojoj nisu mogla ravnopravno nastaviti svoje obrazovanje. U najtežim slučajevima, takva se djeca nisu ni vraćala u škole, a sav napredak i znanje koje su do tada stekli, kao da su poništeni.

A kako je to izgledalo u hrvatskim okvirima, kako su se u svemu snašli učitelji, djeca i roditelji, pitali smo učiteljice razredne nastave iz Osnovne škole Ivana Gundulića u Zagrebu. Natalia Rogoznica Nađ i Henrieta Herjavec Rubčić pričaju nam o svojoj godini bez zagrljaja.

“Mislila sam da će sve to biti privremeno”, priznaje Natalia . “Prvo su rekli da ćemo biti zatvoreni tjedan dana, pa dva…Tada zapravo nitko nije mogao procijeniti kojih će to razmjera biti i koliko će trajati”, dodaje ova mlada zagrebačka učiteljica. Podsjeća da su svi učitelji tada jako entuzijastično krenuli s pripremama.

“Pripremala sam materijale i materijale jer sam računala da u dva tjedna jako puno toga stane. A onda, kad smo shvatili da će lockdown trajati puno dulje, počela sam proučavati razne webinare, učiti kako koristiti nove alate. Pročitala sam jako puno američkih sadržaja i iskustava, budući da je tamo homeschooling ravnopravan način rada. Zanimalo me je kako to sve funkcionira u praksi te kako nadoknađuju socijalnu dimenziju obrazovnog procesa. Nakon stranica i stranica pročitanih materijala, shvatila sam da je odgovor – nikako.“

Njezina kolegica iz iste škole, Henrieta Herjavec Rubčić, iskusna i omiljena učiteljica koja je ujedno i koordinatorica raznih EU projekata koji se provode u ovoj školi, kaže kako joj je u radu jako puno pomogla platforma ClassDojo koju je koristila i prije pandemije.

Noćna snimanja

“Moji su učenici tada bili trećaši i samo smo nastavili raditi preko te platforme na koju su već bili navikli i preko koje sam njima, ali i roditeljima, slala materijale za rad. Osim toga, djeci sam snimala i slala prezentacije obrade gradiva. Snimati sam mogla isključivo noću, kada bi svi moji ukućani već otišli na spavanje. To je bilo jako neobično – čuješ samu sebe kako si zapravo već jako umorna i zvučiš kao usporena snimka. Ali, djeci je taj sporiji ritam odgovarao, tako su bolje usvajali gradivo“, priča mi Henrieta.

Dodaje i kako se sav taj uloženi trud itekako isplatio, jer je, po povratku u učionicu, shvatila da su djeca savladala gradivo koje im je tako prenosila.

Obje učiteljice reći će kako je razina angažmana učitelja u pandemiji bila izrazito individualna, te je ovisila o osobnosti, trudu i entuzijazmu svakog pojedinog učitelja.

“Naš je posao tih mjeseci trajao doslovno 24 sata. Jer, kada bismo djeci zadale zadaću, nisu je svi pisali i slali u isto vrijeme. To je znalo trajati čitav dan. Neki bi slali odmah ujutro, neki poslijepodne, a neki tek navečer, kada bi roditelji došli s posla. A mi smo, u istom tom ritmu sve te zadaće ispravljale. Osim toga, cijeli dan smo primale i telefonske pozive roditelja – bile smo im na raspolaganju cijeli dan”, otkrivaju naše sugovornice.

No, slažu se obje, čitav je proces i djeci i njima donio i određenu korist. “Dobile smo od djece doista brojne sjajne digitalne uratke. Djeca su postala puno spretnija s alatima, tehnologijom. Zoom ih je naučio disciplini jer su brzo shvatili da mora biti potpuna tišina, ako želimo čuti osobu koja govori.”

Infrastrukturni problemi

Budući da je upravo Zoom i jednoj i drugoj bio glavna platforma za rad, napominju kako je tu ipak bilo problema jer nisu sva djeca uvijek imala pristup internetu. Neki nisu imali ni računala, neki su se snalazili s tabletima koje su dobili u školi. A osim pandemije, tu je bio i potres zbog kojega je dio učenika ove škole napustio svoje domove i bili su i fizički dislocirani u raznim privremenim smještajima, gdje nije bilo internetske veze.

“Kada smo se vratili u školu, shvatili smo da djeca trebaju i psihološku pomoć. Pripremale smo im psihološke radionice, radili smo vježbe iz Vježbaonice sreće, meditirali smo, opuštali se i puno, puno razgovarali. Jednostavno, trebao nam je period prilagodbe na povratak u školu, u kolektiv”, prisjeća se Henrieta.

“Sjećam se, kada sam prvi dan po povratku u škoke izašla po njih na dvorište – oni me gledaju i ne znaju bi li me zagrlili, bi li mi prišli, smiju li to uopće? Ja, s druge strane, ne znam smijem li im reći da smiju. I onda, kada smo ušli u razred, kada su roditelji otišli – svi su navalili na mene. Trebao im je taj dodir, taj zagrljaj. Zapravo, svima nam je to jako nedostajalo”, zaključuje Natalia.

Lijepe riječi umjesto fizičkog dodira

Obje učiteljice kažu kako su djeca bila jako preplašena, mnogi su u školi nosili maskice, iako tada nisu bile propisane. “Imala sam u razredu jednu učenicu koja se baš jako, vidljivo promijenila, povukla se u sebe, imala je dugo i probavne smetnje. Doduše, kod nje je to više bio utjecaj potresa, budući da im je tada uništen dom”, priča Henrieta.

Naglašava kako je njezin razred uvijek bio vrlo emotivan, činila su ga izrazito empatična djeca koja su se jako puno družila, grlila i bila međusobno bliska. Sada im je to bilo zabranjeno, no pronašli su način da to, uz propisane mjere, nastave prakticirati.

“Fizičke dodire zamijenili smo lijepim riječima i prijateljskim gestama. Djeca su bila jako disciplinirana, roditelji također, tako da smo u cijeloj prošloj školskoj godini, samo jednom bili u samoizolaciji, i samo je jedan učenik dobio koronu. Poštovali smo mjere, ali ipak smo uspjeli očuvati tu našu bliskost, naravno, sve u zadanim uvjetima”, ponosno priča učiteljica Henrieta. “Obje smo nastojale i dalje biti njihove tople učiteljice, ali smo im bile i primjer odgovornosti”, zaključuju.

Ukradena godina

Iako se u javnosti često može čuti kako je 2020. za mnogu djecu – ukradena godina, naše sugovornice smatraju kako se to na mlađu djecu, onu od prvog do četvrtog razreda odnosi samo djelomično.

“Oni su najmanje izostali s nastave, puno smo toga ipak uspjeli realizirati. Naravno, mnoge su stvari izgubljene – primjerice, Škola u prirodi nije održana čak dvije godine zaredom, mnoge naše mobilnosti iz EU projekata su morale otpasti, ali nadoknadit ćemo to, svakako”, optimistična je učiteljica Natalia Rogoznica Nađ.

“Oni će se svega toga sigurno sjećati – velike su to promjene, no moram reći da su vrlo brzo naučili živjeti i učiti na nov način. Iskreno se nadam da nas u budućnosti više neće zatvarati i da ćemo, uz visoku razinu odgovornosti, moći neometano provoditi sve naše zamisli i ideje kreativnog poučavanja djece”, zaključila je učiteljica Henrieta Herjavec Rubčić.

Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.