Petrović: U lešinarenje staraca uključeno je puno sudaca, odvjetnika i bilježnika

U našoj je zemlji sve veći broj starijih osoba kojima je potrebna skrb i njega, no žive same pa se o njima nema tko brinuti. Usluge njegovatelja tek si rijetki mogu priuštiti, a njega i skrb koju osigurava država često nije dostatna. U skoroj budućnosti takvih će slučajeva biti još i više zbog velikog broja mladih koji su, trbuhom za kruhom, ostavili rodni kraj i otišli u inozemstvo, a problem će se dodatno pogoršati provede li se u djelo najava zatvaranja obiteljskih domova.

No među onima kojima je potrebna pomoć u obavljanju svakodnevnih stvari, nerijetko ima onih koji posjeduju nekretninu koju su voljni dati onome tko će se za njih brinuti i dohraniti ih. Taj stan ili kuću možda im je sad već teško održavati, a nerijetko im plaćanje računa i svi popravci predstavljaju veliko financijsko opterećenje. Nađu li nekoga tko će se o njima brinuti u zamjenu za kuću, mogli bi se riješiti troškova stanovanja i osigurati si njegu i skrb. No ono što lijepo i jednostavo zvuči, u praksi često nije tako.

Starije osobe koje posjeduju nekretninu i žele je nekome ostaviti, često su žrtve mešetara nekretninama koji obećaju brda i doline, a kad jednom dobiju kuću u vlasništvo, zaborave da je ikad ikakva briga i njega bila u igri. Naravno, nisu svi slučajevi takvi, no može se reći da crno tržište skrbi o starijima cvate jer se država time ne bavi i nema nekog posebnog nadzora. Ljudi se često upoznaju preko oglasnika ili grupa na društvenim mrežama i potpisuju vrlo općenite ugovore koji zapravo ništa ne jamče.

Sva sila oglasa

U oglasima tako ima svega – a najviše onih koji nude usluge njege u zamjenu za nekretninu. Evo nekoliko primjera:

Onih oglasa u kojima netko traži pomoć, značajno je manje. Nekoliko smo ih nazvali i svi su nam odreda rekli da ih je već kontaktiralo puno ljudi koji su se, mahom, raspitivali više za nekretninu koju će eventualno naslijediti, nego za brigu koju moraju pružiti.

“Vi ste već ne znam koji po redu koji ste nazvali. Dogovorio sam se s jednom ženom, njegovateljicom, koja je radila u Njemačkoj. Djeca su joj u Zagrebu pa joj je draže da im bude blizu. Ja stanujem u Sesvetama. Djece nemam, a sada mi je već teško brinuti se za sebe”, rekao nam je gospodin Vlado (74) kad smo ga nazvali telefonom.

Kaže kako se dobro raspitao kako da si organizira njegu i kako da sastavi ugovor u čemu mu je pomogao susjed odvjetnik. On ga je, kaže, i upozorio da nikako ne potpisuje neprovjerene ugovore jer bi u protivnom mogao ostati i bez njege i bez kuće.

Nema kontrole države

Doista, u ovakvim bi prilikama svatko trebao paziti na sebe, jer država o ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju ne vodi brigu, kaže nam predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske Jasna A. Petrović.

“Mi smo u situaciji gdje država nije prihvatila neke svugdje u Europi prihvaćene varijante skrbi o starijima pa čak niti kontrolu nad tim oblicima ugovora o doživotnom uzdržavanju. Kažem doživotnom jer treba naglasiti da nigdje u Europi ne postoje ugovori o dosmrtnom uzdržavanju. Takvi su ugovori postojali u Austro-Ugarskoj, ali u sadašnjoj Europi ne postoje. Osim kod nas”, kaže.

No u Europi postoje ugovori o doživotnom uzdržavanju i o njima vodi računa i nadzire njihovo sklapanje te primjenu ili lokalna služba socijalne zaštite ili državna na nacionalnoj razini.

“U svakom slučaju, država pokazuje odgovornost i za takve slučajeve i to nije prepušteno privatnom, nekontroliranom tržištu. Ako se ne kontrolira, to je zapravo lešinarstvo. Čim se kod nas taj zakon ne može promijeniti od 2008. godine, pa da se makne institut ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, znači da je u to uključeno jako puno sudaca, odvjetnika i bilježnika koji imaju takve ugovore kojima nasljeđuju nekretnine od svojih, mogu reći, žrtava. Riječ je o ekonomskom zlostavljanju”, kaže Petrović i savjetuje da se ugovore o dosmrtnom uzdržavanju – dakle one prema kojima uzdržavatelj odmah postane vlasnikom nekretnine, a ne tek po smrti uzdržavanog – nikako ne potpisuje.

“Dakle, ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ne treba nikada potpisivati. Ako potpisujete ugovor o doživotnom uzdržavanju, pokušajte to ipak učiniti u krugu ljudi koje poznajete, a ne s posve nepoznatim ljudima. Vrlo često se lažno predstavljaju, potpišu ugovore i nestanu – uopće ne skrbe o ljudima, ljudi umiru, a da to nitko i ne zna, ne možete ništa napraviti, ne možete raskinuti takve ugovore, jer u pravilu se takvi ugovori ne mogu raskinuti. Ako se i pokuša, osoba koja je uzdržavana u pravilu umre do okončanja postupka”, kaže.

Ugovor mora sadržavati sve detalje

Ako već potpisujete takav ugovor, morate do posljednjeg detalja imati navedene sve obveze obje strane, prije svega sa strane uzdržavatelja – dakle onoga tko će skrbiti o starijoj osobi.

“Do detalja treba biti navedeno sve: tko će prati prozore i održavati higijenu prostora i korisnika, tko će obaviti ili platiti popravke po kući, tko će plaćati režije, koliko obroka dnevno ćete dobivati… Jer ‘on će mene uzdržavati’ ne znači ništa! Naravno, to sve treba pasti na teret uzdržavatelja kao onoga tko će naslijediti nekretninu. A takve ugovore, koji se najčešće kao špranca skidaju s interneta, uglavnom sastavljaju profesionalni uzdržavatelji. A takvih ima puno – i u sferi zdravstva i u sferi socijalne zaštite, a i pravnim strukama”, kaže Petrović.

Nadalje, treba jako paziti da takav ugovor pregleda netko iz nekog pravnog savjetovališta (jedno takvo dostupno je i u okviru Sindikata umirovljenika) ili da se čak zatraži i jednokratna usluga od nekog odvjetnika.

“Nikako ne treba potpisivati takozvane štancane oblike ugovora. To bi bila nekakva tri savjeta: ne potpisivati ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, ugovor o doživotnom pažljivo sastaviti i dati ga nekome da ga pregleda. A četvrti savjet je paziti na sam čim potpisivanja. Često se dogodi da to rade bilježnici koji tek tako nešto nerazgovijetno ‘profrfljaju’, koje je doveo uzdržavatelj i to su ‘njihovi ljudi’ koji često dobiju i proviziju. Nemojte dopustiti da onaj tko će biti uzdržavana osoba sâm prisustvuje takvome činu, nego uvijek treba osigurati da mu dođu prijatelji da budu svjedoci, da provjere što stvarno piše u tom ugovoru jer događa se da vam daju jedan ugovor za potpisati, a drugi vam čitaju. Na činu potpisivanja – to vam u pravilu nisu prijatelji. Evo, to su poruke uzdržavanim osobama”, kaže Petrović koja ima i poruku za državu:

“Poruke za državu su da se sve to skupa napokon stavi u nekakve okvire, da se uvede registar iz kojega bi se točno vidjelo koliko uzdržavanih ima jedna osoba. Jer događa se da se netko sasvim normalno hvali kako ima 10-20 takvih ugovora, a neki i stotinjak. Godišnje ih samo preko bilježničke komore ima više od 7.000 tisuća, a još ne znamo koliko ih ima potpisanih i ovjerenih pred sudovima. To je jedan lukrativni biznis koji iskorištava činjenicu da mnogo starih ljudi, kao naslijeđe socijalizma, imaju riješeno stambeno pitanje”, kaže Jasna A. Petrović.

Sporo sudstvo ide na ruku kriminalcima

Ako netko ipak odluči potpisati ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju, jer druge opcije nema, u slučaju da nešto pođe po zlu na sudu će teško izboriti pravdu. Naime, takve parnice često jako dugo traju pa ljudi uključeni u proces često ne dožive donošenje presude.

“Ministarstvo pravosuđa je uporno odbijalo zahtjeve Sindikata umirovljenika Hrvatske da se uvede ubrzani postupak prema kojem bi u roku od 15 dana morao početi postupak po zahtjevu za raskid takvog ugovora od strane uzdržavane osobe s obzirom na prijetnju brze smrti. Pogotovo ako se radi o zanemarenoj osobi koja nema skrbi. Još smo tražili da postupak bude gotov, odnosno prva presuda bude donesena u roku od šest mjeseci. Nažalost ovo Ministarstvo to ne uzima u obzir. Ne možemo shvatiti u čemu je stvar jer svaka stranka koja je na vlasti, to odbija. Ispada da je to sve skupa jedan veliki, unosan kriminalni biznis kojem je cilj do kraja popljačkati stare. Naime, većina ljudi umre dok postupak bude gotov. Evo ima jedan slučaj koji pratimo u koji je uključena gospođa od 84 godine, a ročište se zakazuje jednom godišnje. Šanse da ona doživi presudu, jako su male”, kaže Jasna A. Petrović.

“Ideja ukidanja obiteljskih domova je stravična”

S najavom ukidanja obiteljskih domova, takvih bi ugovora moglo biti još i više. “Mi smo bili protiv takve stravične ideje o naprasnom ukidanju obiteljskih domova, koji su još jučer bili stimulirani i poticani, trebalo je samo uvesti strože kriterije, stroži nadzor i redovitije praćenje njihovog rada. Jer ti su domovi jedini ekonomski dostupni onima koji ih trebaju, odnosno prosječnom hrvatskom umirovljeniku koji ima 2.600 kuna mirovine.”

“Pretvoriti to u privatne domove bi bilo jako lijepo, ali nažalost većina nema kapacitete kakvi bi za to bili potrebni. A i oni koji imaju, ne mogu ostati na tim cijenama nego idu na više jer su i njihovi troškovi veći. Tad će cijena biti između 5 i 7 tisuća kuna mjesečno, a to si ne može priuštiti ni prosječni hrvatski umirovljenik, niti prosječna hrvatska obitelj koja bi sufinancirala smještaj svoga roditelja. A opet, da se ti obiteljski domovi čije su zatvaranje najavili, pretvore u udomiteljske obitelji, to se često ne kontrolira, osim ako je netko smješten preko centra socijalne skrbi. Kad bi se dopustilo da se ljudi tamo sami smještaju, bez nekog nadzora, pa to bi bila skladišta za umiranje”, kaže Petrović.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.