‘Istina, naslijedila sam kuću, ali postupila bih isto i bez ugovora o doživotnom uzdržavanju’

Kada je riječ o ljudima koji njeguju starije i često bolesne ljude do njihove smrti, te o tome s njima sklope takozvani ugovor o doživotnom uzdržavanju, prve asocijacije koje nam se javljaju su svojevrsna nečista posla i ne sasvim moralne namjere. Novine i portali svoje crne kronike često pune sudbinama nesretnih ljudi koji nasjedaju na raznorazne, za njih nepovoljne aranžmane. S druge su strane, pak, gotovo redovito ženske osobe koje se tog izvorno plemenitog zadatka primaju uglavnom kako bi se domogle njihovih nekretnina.

Stoga posebno vesele priče koje su miljama daleko od takvoga raspleta. Protagonistica jedne takve priče je gospođa Meri Franki, iz Njivica na otoku Krku koja je čak 20 godina svoga života posvetila predanoj njezi starijih ljudi. S nekima od njih potpisala je i famozne ugovore o doživotnom uzdržavanju, ali uvijek na njihovu inicijativu. Gospođa Meri danas ima 70 godina, ali to nikako ne znači da miruje. Sada s jednakom ljubavlju i pažnjom brine o svojih devetoro unučadi.

Empatija, ali i stručnost kao preduvjeti za pomoć drugima

“Završila sam srednju primaljsku školu u Rijeci i nakon toga dispanzersko-patronažni smjer. U moje je vrijeme u Domu zdravlja Krk postojala potreba za patronažnim sestrama pa sam se za taj poziv obrazovala uz rad”, priča mi Merica, kako je od milja zovu njezini bližnji.

Najprije je radila u Domu zdravlja u Dobrinju, pa zatim u Krku i u Omišlju – zapravo, gdje god je bilo potrebe. “Gdje god nije bilo medicinske sestre, tu su me slali. Ali najduže sam ostala u Omišlju, gdje sam radila u ambulanti i vodila patronažnu službu, sistematske preglede i cijepljenja predškolske i školske djece”, prisjeća se Meri. Njezina struka i bogato radno iskustvo, ali i urođena empatija, potaknuli su je da zapravo oduvijek brine o ljudima koji su je okruživali, a više nisu mogli sami u svojim poznim godinama.

Zbog svoje velike predanosti i uključenosti u njihove živote, u mirovinu je otišla već sa 60 godina. “U Domu zdravlja ne radim od 1986. godine – naime, tada su moju aktivnu i cjelodnevnu pomoć trebali naši teta i barba – sestra mog pokojnog svekra i njezin muž”, priča Meri i dodaje kako su oni bili povratnici iz Amerike i nisu imali djece. „Što god da im je trebalo, uvijek smo im suprug i ja bili pri ruci. Vozili smo ih na preglede, pomagali u kući. Proveli smo s njima pet, šest godina. Suprug je svaku noć dolazio kako bi s njima spavao, tako da su bili zbrinuti i noću. Budući da je on radio u JANAF-u i ponekad je radio noćne smjene, tada sam im dolazila ja, zajedno s djecom koja su još bila mala i bila s njima. Navečer bih im spremila večeru, ujutro doručak, te bih im pripremila peć da je oni samo zapale kad ustanu. Nosili bismo im i ručak. Jednom riječju, brinuli smo o njima”, kaže gđa. Franki.

Predanost i ljubav

Taj je stariji bračni par uskoro odlučio da neće otići u dom za starije. “Nisu imali djece i računali su da se zapravo nemaju na koga osloniti. Onda smo, na njihovu inicijativu i po njihovoj želji, potpisali ugovor o doživotnom uzdržavanju. Oni su sve pokrenuli – pozvali su odvjetnicu, ona je pripremila ugovor, i mi smo to potpisali”, prisjeća se moja sugovornica.

A onda je, sada već daleke 1986. godine, jedne noći teta pala i slomila kuk. “Međutim, ni ona ni njezin suprug nisu bili za to da ona ode u bolnicu i da se operira. I tako sam se ja, preko noći, sa suprugom i djecom, iz Omišlja preselila u Njivice. Najprije sam uzela sav mogući godišnji odmor, a potom i mjesec dana neplaćenog dopusta, no ubrzo sam shvatila da tako više neću moći jer je njima bila potrebna njega 24 sata,”

U to vrijeme, Meri jednostavno nije mogla pronaći osobu koja bi tijekom osam sati, dok je ona bila na poslu, mogla preuzeti brigu o njima. I tako je odlučila prekinuti radni odnos. “Otišla sam iz Doma zdravlja, s moga lijepog radnog mjesta kojega sam baš voljela. Tako sam izgubila i pravo na stan koji sam imala u Omišlju. Ali nikada mi nije bilo žao toga mog koraka. Za mene je oduvijek najveća sreća u životu bila kada sam mogla usrećiti druge i doista nisam nikada požalila.”

Život posvećen brizi za druge

Jedno je vrijeme, kaže, mislila da će se jednoga dana vratiti na posao, u dom zdravlja, međutim, bračni par kojega je njegovala, uz njezinu je skrb doista dugo poživio – doživjeli su gotovo 90 godina. “Kada su otišli, najprije sam si rekla da ću se malo odmoriti pa da ću se onda vratiti. Međutim, to je bila 1990. i uskoro je počeo rat. A tada su krenuli otkazi, a ne zapošljavanja. Tako da se u dom zdravlja više nikad nisam vratila. Sa 60 godina stekla sam pravo na mirovinu, ali onu minimalnu”, otkriva nam Merica.

Poslije smrti bračnoga para, naslijedila je njihovu kuću u Njivicama koju je, zajedno sa suprugom preuredila. “Jedno smo vrijeme ljeti iznajmljivali apartmane – to nam je bio prihod, svojevrsni dodatak da možemo živjeti, ali u međuvremenu su se razboljeli i roditelji moga muža. On je najmlađi od četvero braće pa smo mi preuzeli brigu o njima. Ubrzo se pogoršalo i zdravlje mojih roditelja, a potom i ono svekrve moje najmlađe sestre. Tako da sam zapravo kontinuirano bila u medicinskoj službi i nikad iz nje nisam izašla, iako to više nije bilo moje službeno zaposlenje”, zaključuje Meri Franki.

20 godina i 11 osoba

Tijekom 20 godina ova je požrtvovna i brižna žena odnjegovala čak 11 starijih ljudi. Barbe, tete, muževi i njezini roditelji, muževa sestra i njezin muž… teško je i pratiti sve te rodbinske veze i odnose. No, Merici doista nikad ništa nije bilo teško.

“Istina je, naslijedila sam kuću u Njivicama, ali ja bih sve to učinila ponovo i bez ikakvih materijalnih naknada. Kada osjećate ljubav prema ljudima i vidite da vas trebaju, a vi ste im u mogućnosti pomoći, jednostavno mi je nezamislivo drugačije reagirati”, kaže ova vrijedna žena.

Na moje riječi da je doista rijetko humana i predana, skromno govori da je za nju to jedina moguća opcija. “Sve što sam u životu radila, radila sam sa srcem. Uvijek sam se pitala kako bih se ja osjećala da mi netko kaže ne, ako ga zamolim za pomoć. Netko tko ovo nije probao i doživio, to naprosto teško može razumjeti.”

Osim ugovora kojim je naslijedila kuću u Njivicama, potpisala je još jedan ugovor sa sestrom svoga supruga kojim je ona njezinoj obitelji prepisala svoj udio u obiteljskoj kući. I tu se također radilo o ugovoru o doživotnom uzdržavanju. “I tu je opet sve bilo na njezinu inicijativu i po njezinoj želji”, naglašava Merica i dodaje: “Mislim da motiv s kojim ideš u to, u sebi nosi i ishod. Meni je motiv doista bio pomoći tim ljudima jer sam vidjela da ne mogu više sami. Ja sam tada bila mlada, imala sam 35 godina, a osim toga, i zbog moje struke, sve mi to nije bilo strano.”

Devetoro unučadi i sretna treća dob

Ne miruje ni danas, kaže naprosto nije taj tip. Najmlađa joj unuka ima deset godina, a najstariji unuk 23 godine. Svoje je dvije kćeri, kaže, odgojila u skladu sa svojim vrijednostima. “Odgoj nije samo ono što svjesno činite i govorite djeci. Ona najviše preuzmu tako što prate vaš primjer i tako se usmjeravaju. Odgoj je život kakav žive roditelji”, govori s neskrivenim ponosom.

Naglašava kako nikada nije imala problema s rodbinom ljudi koje je njegovala te njihovim eventualnim potraživanjima. “To je sve bilo čisto, transparentno i pošteno. Ja sam tim ljudima mogla i željela pružiti skrb kakvu su trebali. Znate, kad čovjek osjeti da je prihvaćen i da ima ono što mu treba, i sam počne drugačije gledati na svoju bolest i na život. I psihološki se oporavlja, a i vama je ljepše i lakše raditi s tim ljudima.”

Kada je njegovala vlastitoga oca, pristupala mu je s puno ljubavi, ali i vrlo profesionalno. “Rekla sam mu – tata, ti sada više nisi samo moj otac, ti si sada moj pacijent, a ja medicinska sestra. Tako nam je oboma bilo lakše prihvatiti i odraditi svu njegu, terapije i procedure.”

Gospođa Meri Franki danas za sebe kaže da bi sve ovo opet ponovila, i to baš na isti način. Sretna je, kaže, jer zna da će joj, ako se i sama nađe u nemoći i potrebi, njezini bližnji pružiti brigu, pažnju i ljubav kojom je ona njegovala potrebite ljude oko sebe.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.