Diana Sokolić akademska je slikarica i multidisciplinarna umjetnica iz Zagreba koja nikada ne miruje. Kada ne stvara u svom kućnom ateljeu, među ostalim, vodi nastavu keramike u zagrebačkoj XV. gimnaziji, popularnom MIOC-u, točnije, u programu Međunarodne mature.
“U toj školi, učenici uz tjelesnu i socijalnu aktivnost, imaju i kreativnu aktivnost po izboru”, pojašnjava Diana te dodaje kako škola svojim polaznicima nudi razne sadržaje, među ostalim, i nastavu keramike. “Imam dosta učenika. Prvo, to im je praktično, nastava se odvija u školi i ne moraju nikuda ići. Drugo, oni u sebi sasvim sigurno prepoznaju taj dio koji u školskom programu nije ispunjen, a to je rad rukama”, analizira moja sugovornica.
Naglašava da u našem obrazovnom sustavu, vrlo rano prestaju aktivnosti poput slikanja, crtanja ili pjevanja. “Onda imate glazbenu kulturu, likovnu kulturu, ali to je sve uglavnom na teorijskoj razini, nema prakse, a upravo je praksa ono što ljudima donosi radost.”
Dianini su polaznici, kaže, izrazito zainteresirani, svi su odlični učenici, na nastavu dolaze redovito i vrlo lijepo rade. Ne smeta ih ni činjenica da na satove keramike dolaze nakon čitavog školskog dana koji nekada zna imati i po šest ili sedam sati.
“Nakon svega, oni s puno volje dolaze na keramiku i onda tu još rade dva ili tri sata. Rekla bih da je to za njih jedna vrsta terapije. Terapije od svakodnevice koja za njihovu generaciju nije najjednostavnija. Oni toliko predano rade, a usput i razgovaramo, iako to nije uvijek nužno. To nije tipična nastava gdje oni slušaju i zapisuju ili bilo što moraju, već je to nešto što oni žele”, pojašnjava Diana Sokolić
“Rad keramike se, upravo kao i crtanje, i inače koristi u terapijske svrhe pa svojim polaznicima od milja znam reći da su oni onaj teži slučaj kojemu crtanje više ne pomaže”, govori Diana uz smijeh. “Doista mislim da to sve njima puno znači jer sam i sama počela raditi keramiku kako bih se naučila strpljivosti. Znate, u keramici ništa ne može brzo. Najprije se čeka da se rad osuši, pa se onda pali, pa se čeka da se peć ohladi. Ima mnogo čekanja koje nas disciplinira”, tumači mi ova kreativna žena.
Diana ovaj posao radi od 1998. godine, a u tom je periodu, s različitim generacijama učenika realizirala mnoge male i velike projekte od kojih je većina izložena u samim prostorima škole. “Jedne smo godine radili oznake za hodnike, pa onda veliku kartu svijeta. Netko nekad odabere keramiku i za svoj završni projekt, a tada ja preuzimam ulogu mentorice.”
Iako joj rad s učenicima pruža iznimno zadovoljstvo, prošle godine ipak nije htjela pristati raditi s njima putem neke od internetskih platformi. “Ne, rekla sam da to neću jer mislim da se neke stvari jednostavno ne mogu raditi na taj način. Ja s tim mladim ljudima imam jedan poseban odnos, jedan lijepi kontakt koji je moguć isključivo uživo. Na satu se družimo, pričamo o stvarima koje ih zanimaju i sve to je i meni i njima jedinstveno i nezamjenjivo”, odlučno mi objašnjava Diana svoj stav prema online nastavi.
“Primjerice, jedan od mojih polaznika želi studirati arhitekturu pa smo onda razgovarali o raznim temama, o arhitektima, o interpolacijama u Parizu i o onima kod nas – uvijek se nađe neka tema koja njih zanima, a koja ne zadire u njihovu privatnost. Oni su odlični sugovornici i čovjek naprosto osjeti kada je vrijeme za priču, a kada ne.”
Ove godine, ključna tema u XV. gimnaziji je Belgija i ona se provlači kroz sve školske predmete, pa tako i kroz keramiku. “Mi se na nastavi bavimo gradovima Bruggeom i Gentom koji su možda najkarakterističniji belgijski gradovi. Imaju zanimljive kuće pa na satovima od keramike izrađujemo namještaj, imajući upravo njih na umu. Ideja je da na kraju školske godine sav izrađeni namještaj smjestimo u kuću za lutke”, otkriva Diana.
A bit će to jedna posebna kuća. Njezina će veličina ovisiti o broju predmeta što ih učenici izrade. Bit će napravljena od prozirnog pleksiglasa i osvijetljena odozdo LED rasvjetom. “Već dugo mislim kako nas je korona na neki način pretvorila u lutke na koncu te kako ona nama upravlja, htjeli mi to ili ne. Naši životi više nisu u potpunosti naši, već su više nego ikada uvjetovani željama i naredbama drugih. Zbog toga, spoj naše zadane teme, Belgije, namještaja i lutki, najbolje dočarava ovo vrijeme u kojemu danas živimo”, pojašnjava Diana svoju viziju.
Iako je svjesna brojnih segmenata suvremenog življenja koji mogu funkcionirati online, ona smatra kako umjetnost nije jedna od njih. “Uzmimo, primjerice, ples! Pa ja ne želim gledati balerinu preko Zooma! Ne želim je vidjeti u njezinoj kuhinji kako barata loncima, ne želim je vidjeti u kućnom izdanju. Želim balet gledati u kazalištu, uživo. Želim vidjeti i osjetiti mirise, težinu zastora i želim doista ući u čaroliju. Želim sav vanjski svijet ostaviti iza vrata kazališta. A ako svega toga nema, nema ni čarolije. Osim toga, sve što se događa u kazalištu, podrazumijeva i fizičku dimenziju, dodir, interakciju”, analizira Diana Sokolić te dodaje kako joj je upravo nemogućnost takvih doživljaja tijekom lockdowna najteže pala.
“I u koroni sam se družila s prijateljima, volim biti kod kuće, za kuću me veže i moj posao, ali nedostajalo mi je kazalište. Sada je bolje, stvari su se, koliko-toliko normalizirale i nadam se da će tako i dalje biti”, zaključuje Diana Sokolić.
Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
