Čim je završio srednju ekonomsku školu i potom odslužio vojsku, Ivica Pandurević rodom iz Bosanske Posavine zaposlio se kao glavni računovođa u tamošnjem trgovačkom lancu s čak 40 poslovnica. Bio je zadovoljan poslom, plaćom, životom, i vjerovao da najbolje tek dolazi.
Ali snove 31-godišnjaka naprasito je prekinuo rat – bio je mobiliziran, a nakon ratnih razaranja nije se imao gdje vratiti te je spletom okolnosti ostao u Zagrebu. Danas, kad je ušao u 61. godinu, nerado se prisjeća posljednja tri desetljeća života na rubu opstanka. Na okretištu Remiza na štandu je poredao stare romane, stripove, slikovnice, rječnike, atlase, ali i lijepu kolekciju najpoznatije vruće štampe bivše Juge – časopise Erotika. Prve riječi koje mi je uputio, a sreli smo se u tri poslijepodne, bile su mu: “Danas još ništa nisam prodao.”
Nema kruha od knjiga
“Tu sam gdje sam, možda netko misli da se tu može nešto zaraditi, ali ne može. Nekoliko desetaka kuna u danu je uspjeh. Srećom ne plaćam štand, ustupio mi ga je jedan moj prijatelj koji je znao u kakvoj sam strašnoj situaciji, pa vidi me da hodam sa štakom. Ovo je zapravo kiosk u kojem spremam knjige i ujutro ih iznosim van. Prijatelj ima još jedan ovakav, a zbog mene je nastavio plaćati i ovaj – samo mi je jedan dan rekao neka si tu slobodno postavim knjige i probam nešto prodati.”
“Sva mi je literatura po 10, 20, do najviše 40 kuna. Ah, sretan sam ako na kišni dan dobijem i deset kuna, ma živa duša se tu po kiši ne zaustavi. Evo, i danas je hladan i tmuran dan, stojim promrzao već šest, sedam sati, niti kunu još zaradio nisam. Neki misle da se tu vrti neki novac, hajde razmislite koliko često kupite staru knjigu? Nema takvih ljudi puno. Mladi čak ni stripove ne kupuju, to više uopće nije popularno kao nekad”, govori i dodaje da mu prilaze klošari, koji ga traže cigaretu, a on ne može doći k sebi. “Pa da ja pušim, propao bih za tri dana”, ističe, naglasivši da na ulici oko sebe često vidi društveno dno, a sve su češći ovisnici o kockanju i klađenju. “Ima ih koji su sve imali i sve upropastili”, govori nam.
Otkrio nam je da si žene obično uzmu kakav ljubić ili krimić, traži se tu i tamo i ruska književnost, a dođe tu i tamo netko tko se zanima za povijest, zemljopis. “A Zagorkini romani su, nećete vjerovati, i danas najtraženiji od svega. Redovito ih prodam čim ih se domognem. Znao sam imati Zagorkine originale iz pedesetih godina u stripu. To se odmah prodalo. Inače, dolaze i prekupci koji znaju što se traži, kupe kod mene jeftino pa oglase na internetu i prodaju pet puta skuplje”, kaže gospodin Ivica kojemu knjige donose i mnogi prolaznici koji znaju da tu stoji, a kod kuće više nemaju mjesta.
Od najtežih do lijepih poslova, ali – na određeno
Rad na crno ga je, ističe, dotukao. “Danas više toga nema toliko, kazne su velike, ali nekad vas nije prijavljivao nitko tko nije morao. Bilo je tu puno ‘rupa’ u sustavu, moglo se. Neke od tih poslova bez prijave preporučili su mi čak i na burzi rada ne znajući što će uslijediti, i ja sam im prijavljivao te tvrtke, govorio da me nisu prijavili niti mi isplatili plaću, ali su mi odgovarali neka pokrenem privatnu tužbu. S kojim novcima, pitam vas ja? Jednom su me čak i nakon prijave pozvali da radim za tu istu tvrtku. Ne znam kako je to uopće moguće, bio sam u šoku”, govori naš sugovornik.
Imao je i nekoliko poslova na kojima je natukao tek oko četiri godine staža, ali je bio zaposlen na određeno i redovito nakon isteka ugovora dobivao otkaz. “Niti jedna tvrtka nije mi produžila ugovor. Radio sam tako kao ekonom u dječjem vrtiću – vozio sam caddy prevozeći hranu i potrošni materijal po podružnicama. Uživao sam na tom poslu, ali nakon 17 mjeseci, to je palo u vodu. Bio sam potresen, opet na početku”, govori nam.
Ivica Pandurević (foto: Gordana Arh)
“Idući moj posao bio je prodaja osiguranja. Primio sam se prodaje, svima sam nudio da barem ono što inače osiguravaju, kao što je automobil, osiguraju preko mene. Nikome se, pa čak ni prijateljima, nije dalo mijenjati navike i ispuniti papire kod mene. Išlo je meni prvih devet mjeseci, ali oni vam konstantno traže da ispunite norme, radite određeni promet, a ja jedan mjesec nisam zadovoljio i morao sam se s njima pozdraviti”, pojadao se i počeo pričati o još jednom poslu koji je volio, ali je sezonskog tipa.
“Definitivno najbolji posao koji sam imao bila je naplata cestarine na postaji Lučko. Ondje sam bio prijavljen, radio normalnih osam sati i još bi mi poneko ostavio koju kunu, dvije ekstra. Na stotine automobila, nakupi se. To sam radio i ljetos, ali to kratko traje, svega nekoliko sezonskih mjeseci. A ja se niti kunu previše nisam usudio potrošiti, sve sam ostavljao za crne dane, znajući da me opet čeka nezaposlenost i besparica. Najprije sam platio podstanarstvo sve do siječnja, i ostavio si za režije. Ostalo kako bude. Prodam li koju od ovih knjiga, bit će i za hranu. A najviše od svega volio bih dobiti priliku da me netko prijavi barem još na godinu dana, tada bih imao osnovni staž i uz invalidnost drugog stupnja mogao bih početi dobivati makar malu mirovinu. I s 1,500 kuna bih umio preživjeti jer sam u životu i s manje naučio”, govori mi, a u glasu mu raste gorčina.
“Propao bih bez dobrih poznanika”
“Bez prijatelja i dobrih ljudi, propao bih davno. Puno dugujem stanodavcu Mariju, koji mi stan iznajmljuje za svega 1.000 kuna. Na to još plaćam nešto režija. A u vrijeme lockdowna, kad je znao da mu nemam odakle stvoriti novac, oprostio mi je. Oprostio mi je čak godinu dana stanarine i beskrajno sam mu zahvalan na tome”, govori gospodin Ivica.
Sustigla ga i bolest
Sve je, kaže, još mogao izdržati dok mu nije dijagnosticirana skolioza, a da nešto nije u redu s njegovom kralježnicom shvatio je kad je počeo šepati. Na to se nadovezao problem s kukom, morao je na operaciju pa se točno godinu dana prilagođava životu s umjetnim.
“Ne mogu više raditi bilo kakav posao, to mi je sad otežavajuća okolnost, bolest. A moram nekako natući taj staž koji mi nedostaje, kako znam i umijem. Znao sam ja zaraditi i nisam se branio nikakvog posla, ali nikako nisam uspijevao dobiti posao s prijavom. Tako sam uz sve pokušaje stalnog zaposlenja silom prilika skupljao knjige i starine koje bih našao ili bi mi ih darovao netko tko se htio riješiti viška stvari u kući, pa bi ih srijedom i nedjeljom prodavao na sajmu na Jakuševcu. To mi je čak dobro i išlo, zakupio bi i po tri one ploče veličine 2×1 metar, na koje rasprostrete stvari. I po pet tisuća kuna sam mjesečno znao zaraditi, bio je to dobar novac dok se moglo. Korona je sve uništila, nisam mogao izdržati tako dugo razdoblje bez primanja”, govori nam naš sugovornik i dodaje da su mu prije nekoliko dana s burze rada ponudili posao keramičara. “Sve bih dao da to mogu raditi, ali ja se ne mogu više sagnuti niti toliko da si zavežem cipele”, ističe.
Živi sam, a prve veće strahove zbog samačkog života iskusio je lani u ovo vrijeme, uoči odlaska u bolnicu na operaciju kuka. “Znao sam da neću moći iz kreveta neko vrijeme. Nakupovao sam vreću luka, vreću krumpira, brašna, svega što može stajati. Prijatelj mi je svaki treći dan donosio kruh. Po jednoj sam nozi skakutao da si skuham kavu, preživio sam i to. Teško je bilo, baš je počinjao Advent. A onda se približio Božić i već kad sam pomislio kakva li će to tuga i jad biti, našlo se dobrih ljudi koji su znali da sam u škripcu, pa su mi poslali suhog mesa, krvavica, kobasica od kolinja. Čak su me se sjetili i vozači tramvaja, koji me znaju tu s okretišta. Ma pun stol sam za Božić imao”, otkrio nam je gospodin Ivica, pun nade će i ovog Božića imati makar za bolji objed.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”
