Dr. Ivica Kelam: Eutanazija bi trebala biti pravo svakog punoljetnog građanina

Europske zemlje na putu su prema dekriminalizaciji pomoći pri prekidu života onima koji nepodnošljivo pate, što je posljedica napretka medicine u produljenju ljudskog života. Takav smjer zahtijeva nova bioetička pre­ispitivanja.

O toj je temi Glas umirovljenika razgovarao s izv. prof. dr. sc. Ivicom Kelamom, predstojnikom Hrvatskog bioetičkog društva, pred­stojnikom Katedre za filozofiju i povijest na Fakultetu za od­gojne i obrazovne znanosti Sveučilišta u Osijeku i voditeljem Centra za integrativnu bioetiku Sveučilišta u Osijeku.

U Hrvatskoj je 2015. pitanje eutanazije ušlo na mala vra­ta u članku 260. Obiteljskog zakona propisujući odlučivanje skrbnika o mjerama za održavanje života štićenika, odnosno u članku 504. o odlučivanju Suda o istim mjerama kad se tiču djeteta. Obiteljskim zakonom uvedena je mogućnost anticipi­ranih naredbi i anticipiranih punomoći. Možete li nam pojasniti na koji način to funkcionira i koliko je to doista svojevrsni oblik tzv. pasivne eutanazije, kad se prakticira prekid terapije i ostavlja prirodni tijek bolesti? Jeste li skloni da se ovo pitanje šire regulira zakonom?

Osim navedene obiteljskopravne regulacije koju spomi­njete, potrebno je naglasiti kako je eutanazija u našoj zemlji regulirana i kaznenopravnim odredbama privilegiranih ka­znenih djela usmrćenja (na zahtjev) iz čl. 112., st. 3. Kaznenog zakona te sudjelovanja u samoubojstvu iz čl. 114. Kaznenog zakona. Većina naših kaznenopravnih stručnjaka slaže se kako je u našoj zemlji dopušten samo tzv. pasivni oblik eutanazije.

No, i kaznenopravna i obiteljskopravna regulacija ostavlja­ju velike dvojbe prilikom pravilnog postupanja u medicinskoj praksi. Razlog navedenom jest neunificirano i neharmonizirano shvaćanje eutanazije od strane različitih struka i znanstvenih područja. Pitanje eutanazije svakako bi se trebalo detaljnije zakonodavno regulirati, no prije svega je potrebno odgovoriti na temeljno doktrinarno bioetičko pitanje – što je uistinu eutanazija? Upravo o ovom pitanju određeni znan­stvenici unutar naše bioetičke zajednice prvi puta predstav­ljaju vlastito istraživanje o terminološkom određenju pojma eutanazije te njegovim pravnim i medicinskim implikacijama, a koje će biti objavljeno u siječnju 2022. godine u posebnom tematu časopisa Filozofska istraživanjaposvećenom bioetici i pravu.

Kako prekinuti pretjeranu patnju

O “lijepoj smrti”, što je grčki prijevod riječi eutanazija govori se s religioznog, kulturološkog, filozofskog, pravnog, sociološ­kog, pa čak i političkog stajališta. No, temeljno je pitanje prava izbora pojedinca na dostojanstveno umiranje bez prekomjerne patnje. Kako biste vi kao teolog i filozof sučelili definiciju eutana­zije iz ta dva rakursa?

Odgovor na ovo pitanje ovisi isključivo o stavu pojedinca. Ukoliko pojedinac daje prednost svetosti života, koje je u temelju kršćanskog stava prema eutanaziji, tada je razumljivo da je eutanazija čin koji se protivi božjoj volji, te je u tom smi­slu nedopustiva. Ako pojedinac daje prednost kvaliteti života, tada se postavlja opravdano pitanje o smislu prekomjerne patnje te se eutanazija vidi kao izlaz i rješenje kojim se prekida ta prekomjerna patnja. U svakom slučaju, eutanazija izaziva i izazivat će mnogobrojne etičke, pravne, političke, filozofske i socijalne dvojbe, te je nerealno očekivati da će i možebitna legalizacija eutanazije u Hrvatskoj riješiti navedene dvojbe. Bojim se, zapravo, da će ih još dodatno povećati, no to ne zna­či da se o pitanju eutanazije ne treba otvoriti javna rasprava u kojoj će se sučeliti različita mišljenja i pokušati naći kompenzacijsko rješenje koje bi odgovaralo svim stranama.

Potreban poseban zakon

Napredak znanosti i medicine nužno je povezan s produlje­njem patnje u starosti, jer medicina danas ima mogućnosti pro­dužiti ljudski život preko granica fizičkih mogućnosti, ali cijena je totalna medikalizacija, otuđenje i besmisao patnje života. U tom smislu eutanazija se čini kao jedno od rješenja kojim oso­be vraćaju kontrolu nad svojim životom, bolešću i patnjom kroz paradoksalnu odluku da odlučuju o trenutku završetka svog ži­vota. Koje oblike eutanazije držite etički opravdanima, i uz koja ograničenja?

Svjestan sam kao građanin Republike Hrvatske da je u ovom trenutku eutanazija promatrana i tretirana kao zločin i teško je postaviti općenite granice do kojih bi eutanaziju trebalo tako tretirati jer će to, a i oduvijek je, ovisiti od medicinskog slučaja do medicinskog slučaja, točnije, od osobe do osobe.

Eutanazija je krajnji postupak kojim se pomaže osobi do­stojanstvenije i bez boli umrijeti, a kada joj treba pristupiti ovisi i dobro analiziranoj medicinskoj dokumentaciji, stanju i prognozama. Ukoliko osoba boluje od bolesti od koje nema lijeka već se rapidno raspada tijelo, ovakvo rješenje može biti dobar izbor. Radi li se o bolesti ili o bolnoj šteti nanesenoj ljud­skom rukom, potpuno je svejedno.

Možemo se u povijesti prisjetiti primjerice bacanja atom­ske bombe te posljedica iste. U kakvim su mukama godinama nakon umirali ljudi, djeca, a onda takve muke možemo zami­sliti danas i postaviti si pitanje – Što učiniti? Gledati li ih kako nepovratno propadaju i pate prilikom tog propadanja i umi­ranja ili im pomoći.

Ustavni sud Republike Austrije je u povodu tužbe nepokret­nog čovjeka koji boluje od multiple skleroze te nekoliko građana, među njima i liječnika, zaključio da se s potpunom zabranom eutanazije krši pravo na samoodređenje čovjeka. Austrija je time odobrila asistirano samoubojstvo, a sličnu je odluku donio i nje­mački Ustavni sud. Vjerujete li da je moguć takav sljedeći korak i u Hrvatskoj? Ili biste preporučili donošenje posebnog zakona kao u Belgiji, Nizozemskoj, Švicarskoj, Luksemburgu, te u novije vrijeme u Portugalu i Španjolskoj?

Smatram da je obrazloženje austrijskog Ustavnog suda da “pravo na samoodređenje obuhvaća i pravo odlučivanja o svom životu, kao i pravo na dostojno umiranje. Pravo na slo­bodno samoodređenje obuhvaća i pravo onih koji žele umrijeti da koriste pomoć”, sjajno sumiralo bit problematike eutanazije.

Osobno smatram da će u skoroj budućnosti biti nužno raz­motriti pitanje eutanazije u našem društvu te će se ići prema legalizaciji. Ukoliko se eutanazija legalizira, mišljenja sam da bi svakako ovo pitanje trebalo urediti posebnim zakonom kako bi se izbjegle moguće nejasnoće ili zloupotrebe.

Starost u bolesti i siromaštvu

Sve je više starijih osoba, često s neizlječivim bolestima ili u dubokom siromaštvu, koji se odlučuju na samoubojstvo, te je čak četrdesetak posto svih samoubojica prešlo dob od 65 godi­na. Ne mislite li da bi, kad tijelo postaje zatvor, a svetost života se sučeli s patnjom i niskom kvalitetom života, bolje omogućiti asistiranu smrt po individualnom odabiru i odluci?

Budući da smatram kako svaki čovjek treba imati pravo na samoodređenje koje nužno obuhvaća i pravo odlučivanja o vlastitom životu a što uključuje i pravo na dostojanstveno umiranje, nužno je omogućiti svima onima koji to svjesno žele pravo na dostojanstvenu smrt.

Nažalost, statistike pokazuju da se sve više osoba u za­dnjoj fazi života odlučuje za dramatični čin samoubojstva zbog mnoštva razloga i to je duboko zabrinjavajuće, budući da nam njihovi čini samoubojstva poručuju kako se ne može dostojanstveno živjeti u starosti u Hrvatskoj, pogotovo ako je starost opterećena bolešću i siromaštvom. Ove statistike su ujedno i poziv na uzbunu da se svi zamislimo želimo li živjeti u društvu koje svoje starije i nemoćne sugrađane osuđuje na socijalnu isključenost, siromaštvo i patnju.

Spriječiti moguće zloupotrebe

Hrvatska ima 30-50 tisuća pacijenata koji godišnje trebaju usluge palijativne skrbi, a na raspolaganju je tek nekoliko stoti­na postelja. Hospicija nema, osim jednog od petnaestak kreveta u Rijeci. U Zagrebu nema ni takve mogućnosti iako se godinama obećavala gradnja hospicija. Kao i kod prava na dostojanstvenu smrt, cilj eutanazije nije ubiti, već olakšati umiranje. Slažete li se da je dostojanstvo u suočavanju sa smrću neophodno omogućiti svim stanovnicima?

Palijativna skrb pacijenata u Hrvatskoj nije na zadovoljava­jućoj razini, te su nužne sustave promjene, kako bi se pacijenti­ma u posljednjoj fazi njihovog života omogućilo dostojanstve­no nošenje s bolešću i umiranjem. Žalosno je da u 21. stoljeću u Hrvatskoj postoji samo jedan hospicij, a toliki naši sugrađani umiru u nedostojanstvenim uvjetima. Svakako bi trebalo o ovom problemu palijativne skrbi više govoriti u javnosti i jav­nost senzibilizirati za takove pacijente.

U tome vidim i veliku ulogu Crkve, jer koliko mi je poznato ovaj jedini hospicij u Rijeci je osnovala i vodi Riječka nadbiskupija. Nadam se i vjerujem da će se i druge biskupije pove­sti za svijetlim riječkim primjerom i otvoriti hospicije u svojim biskupijama i na taj vidljivi način posvjedočiti svoje kršćansko zalaganje za dostojanstven život svakoga čovjeka do njegove prirodne smrti.

Pravo svih punoljetnih građana

Imajući u vidu da je jedna od temeljnih postavki katoličkog vjerovanja stav da je Bog tvorac života, nije čudno da se Crkva zalaže za zaštitu očuvanja ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Stav Crkve prema eutanaziji sličan je kao i u pitanju poba­čaja te je nerealno očekivati da će Katolička crkva ikada smatrati eutanaziju prihvatljivim izborom za sve one koji nepodnošljivo pate. S druge strane, imamo sve one koji se zalažu za tzv. kvalite­tu života te, ne bez temelja, ističu kako nepotrebno produžavanje ljudskog života uz istovremeno produžavanje patnje koju osoba doživljava dramatično smanjuje kvalitetu života te se postavlja pitanje o smislenosti produžavanja takvog života. Koliko u tim prijeporima može pomoći bioetika kao znanost dvadesetog stoljeća?

Smatram da bioetika može biti od velike pomoći, budući da je jedna od temeljnih zadaća bioetike, formiranje orijentacijskog znanja koje će nam pomoći u sagledavanju proble­ma iz više perspektiva. Imajući sve ovo na umu, u raspravi oko možebitne legalizacije eutanazije, najveću pozornost treba usmjeriti na sprječavanje mogućih zloupotreba, te izbjegava­nje nametanja stava kod starih i bolesnih članova naše zajed­nice, kako je eutanazija ne samo rješenje za njihove patnje, već što bi bilo vrlo problematično, njihova obaveza prema društvu u svojim bližnjima u smislu da su oni beskorisni čla­novi društva.

Bojim se da, ukoliko se legalizira eutanazija možemo vrlo lako doći u situaciju da se eutanazija promovira kao rješenje za stariju populaciju, koja se u očima javnosti može percipirati kao beskorisna i teret društva, te bi bilo najbolje da ih uopće nema.

Također je potrebno jako paziti da se ne promovira stav kako je eutanazija jedino rješenje za ljudsku patnju, da se ne bi doveli u apsurdnu situaciju da se eutanaziraju alkoholičari (koji smatraju da su neizlječivi) kao što je bio prije nekoliko go­dina slučaj u Nizozemskoj. Nažalost, čini se kako će se i o pita­nju eutanazije rasprava u hrvatskom društvu svesti na uobiča­jene argumente dviju suprotstavljenih pozicija bez dovoljnog nastojanja obiju stranu u razumijevanju argumenata druge strane. Stoga je od iznimne važnosti što prije otvoriti javnu ra­spravu, pogotovo što je i trenutna pandemija COVID-19 virusa u fokus javnosti stavila pitanje ranjivosti i nedovoljne zaštite najstarijih članova našega društva.

U kojim slučajevima, pod pretpostavkom da bi se to zakon­ski reguliralo, držite da bi eutanaziju trebalo bespogovorno za­braniti? Ili bi to trebalo biti pravo svakog čovjeka čiji je život u terminalnoj fazi i s nepodnošljivim patnjama ili na aparatima za život ili smrt koja samo “glumi” da je život? Prema reakcija­ma upitanih stotinjak starijih osoba, većina ih je ocijenila kako bi eutanaziju trebalo strogo nadzirati, ali i omogućiti u takvim slučajevima. Što Vi zaključno poručujete?

Smatram da bi eutanazija trebala biti pravo svakog pu­noljetnog građanina, a to znači da se izričito protivim eutana­ziji djece i maloljetnika, kao što je to slučaj u Belgiji koja jedina zemlja na svijetu koja je dozvolila eutanaziju djece. Ukoliko se eutanazija u Hrvatskoj u doglednoj budućnosti legalizira, smatram da se njeno provođenje treba strogo nadzirati, kako bi se isključila mogućnost zloupotreba, a istovremeno zajam­čilo našim građanima pravo na dostojanstveno umiranje. (Jasna A. Petrović, Glas umirovljenika)