Kamo u starosti? ‘Za Hrvate je planiranje budućnosti – svetogrđe’

U vrijeme blagdana prije šest godina primili su svog prvog pacijenta. Ubrzo su i službeno otvorili vrata drugačijem modelu domskog smještaja i usluga za starije osobe u Hrvatskoj. Naselje Salvia Senior Residence prvo je takvoga tipa kod nas sagrađeno po europskom modelu potpomognutog stanovanja za kvalitetniji život u trećoj dobi. Smješteno je nedaleko mora na potezu između Crikvenice i Selca, na dijelu Kvarnera kojeg zbog povoljne mikroklime nazivaju “rivijerom zdravlja’. Na trajnom i privremenom smještaju u naselju trenutno boravi 85 starijih osoba, uglavnom veće platežne moći.

Koncept je realiziran 2015. gradnjom glavnog objekta i tri okolne stambene jedinice sa po 15 apartmana. Profesor Socijalne politike na Pravnom fakultetu u Zagrebu Gojko Bežovan, iz perspektive tadašnjeg savjetnika investitoru, zadovoljan je što se ovaj inovativni projekt s međunarodnim razvojnim potencijalom u praksi pokazao uspješnim.

“Kapaciteti su popunjeni i projekt je u konačnici ostvario zavidne rezultate. Jedan dio usluga se pruža našim građanima, a drugi strancima i to po cijenama znatno nižima nego što bi imali u svojim zemljama. Takvi projekti u Hrvatskoj svakako na neki način mogu biti izvjesna ponuda našim iseljenicima koji su otišli u zapadni svijet. Njihove obitelji tamo zbog stila i intenziteta života u budućnosti neće moći na takav način brinuti za njih kao što se to još uvijek, kako – tako, brine kod nas. Tako da će im ovaj oblik ponude dobro doći, jer cijene usluga koje plaćaju primjerice u Njemačkoj zasigurno su dva i po, tri puta veće nego što su to u Hrvatskoj.”

Da je razlika u cijenama poprilična, potvrđuje i ravnateljica doma Karolina Kudelić. ‘”Mnogi nam dođu ljeti informirati se, pogledati što sve nudimo i ostanu fascinirani razinom usluge i kapacitetima. Zadnje sam od jednog gospodina čula da bi ta ponuda koja se kod nas kreće od 1.500 do 1.800 eura, u Švicarskoj stajala između 6.000 i 8.000 eura.”

Samo za one više platežne moći

Na spomen cijena od kojih se prosječnom hrvatskom građaninu, pogotovo penzioneru, lako zavrti u glavi, napomena kako je spomenuti projekt potpomognutog stanovanja od početka i ciljao osobe više platežne moći. A time i većih očekivanja glede određene razine usluga koje zauzvrat dobivaju. U ovom slučaju, primjerice, to su wellness i spa centar, kao dio dostupnih aktivnosti koje su u većini privatnih domova u Hrvatskoj zasad još nepoznanica.

Koncept crikveničke Salvie postavljen je tako da je dio smještajnih kapaciteta prodan, dok je dio u dugoročnom najmu starijih osoba, objašnjava ravnateljica. O željama i potrebama samih korisnika ovisi što će zaista koristiti iz palete postojećih usluga.

“U glavnoj zgradi i stambenim jedinicama imamo sve što trebaju. Od usluga čišćenja, prehrane, njege i medicinskih usluga pa do odlazaka u dućan i ljekarnu umjesto njih. Pogotovo sada u ovo dobra korone kako se ne bi bespotrebno izlagali. Dom nudi sve te usluge, a starije osobe mogu ih i ne moraju koristiti. Znači, sami doziraju dostupno.”

A kombinacije su raznolike, otkriva Kudelić. Jedan umirovljenički par tako u naselju živi potpuno samostalno. Povremeno samo koriste uslugu restorana i dolaze na fizikalnu terapiju. Osoblje doma kontaktira s njihovim liječnicima oko lijekova koje im zatim dostavljaju izravno u stan. Druga obitelj koristi usluge prehrane na tjednoj bazi, dok iz ostatka ponude trebaju samo usluge čišćenja stambenog prostora. Jedna gospođa, pak, dolazi na ručak i fizikalnu terapiju, a osim pomoći njegovatelja oko osobne higijene, redovno koristi i medicinske usluge liječnika i sestre, jer je narušenog zdravstvenog stanja. 

Račun ovisi o korištenim uslugama

Glavna zgrada doma funkcionira kao centrala naselja. Ondje uz dugotrajni nude i privremeni smještaj za starije osobe uslijed određenih potreba, od onih isključivo rehabilitacijskih do postoperacijskih. I po tome su specifični, ističe ravnateljica. Privremeni boravak se tada ugovara na tjedan, dva ili na mjesec dana, što u drugim domovima ne promoviraju, kaže Kudelić. Otkriva kako je trenutno velik interes za sedmodnevnim smještajem zbog oporavka nakon preboljenja COVID-a. 

Inače, osnivač Doma Salvia je privatna tvrtka i u djelovanju podliježu svim pravilima koja vrijede za bilo koju ustanovu socijalne skrbi, od imenovanja upravnog vijeća pa do redovnih nadzora potrebnih standarda koje provodi inspekcija resornog ministarstva. S vlasnicima apartmana, pak, sklapaju ugovore o usluzi i na kraju mjeseca na temelju evidencije i prema cjenicima ispostave račun za korištene usluge.

Korisnici ne žele biti ovisni o obitelji

“Odmakli smo se od modela tipičnog doma za starije u koji jednom kad dođete više ne idete nikuda. Korisnici su nam uglavnom naši povratnici, iz Njemačke, Švicarske, Austrije, nešto iz Kanade. Stranaca je oko deset posto. Dio ljudi ovdje je cijelu godinu, dio boravi po spomenutim individualnim paketima. A neki su se i službeno skrasili ovdje i prijavili prebivalište u Crikvenici.”

Korisnici su u većini bračni parovi koji imaju odraslu djecu. Međutim, stil života im je takav da se žele sami pobrinuti za sebe u trećoj dobi i na poziv gumbićem dobiti sve, a da time ne opterećuju mlade. Manji dio osoba u naselju nema izravnih nasljednika, već samo daljnje rođake koje također ne žele opterećivati svojim potrebama u starosti. 

Vlasnici apartmana uglavnom su domaći seniori iz Rijeke, Zagreba i drugih dijelova Hrvatske. Kupili su ih s namjerom da ih koriste preko cijele godine ili sezonski te da unutar kompleksa imaju sigurnu uslugu na dohvat ruke. Imovinski gledano radi se o čistom poslu, napominje Kudelić. Kada starija osoba kupi apartman, tada postaje stopostotni, ‘jedan kroz jedan’ vlasnik. 

“Što će osoba dalje s tim raditi, nije naša stvar. Jedini ugovor koji s njima sklapamo je onaj o smještaju; privremenom ili dugotrajnom. One ugovore o doživotnom uzdržavanju koje ste spomenuli ovdje niti radimo, niti bismo to željeli.”

Stvar mentaliteta

U sjeni činjenice da si uslugu ovakvog tipa stanovanja mogu priuštiti imućnije osobe, ravnateljica potvrđuje kako primjećuju određene razlike u mentalitetu domaćih i stranih državljana. Stranci, kaže, drugačije razmišljaju o lokaciji na kojoj žele ostarjeti i vezama s obitelji.

“Primjerice, neki u Njemačkoj imaju djecu, unuke i praunuke, ali im ipak nije bio problem otići i živjeti u Hrvatskoj. Dok naši ljudi u starosti većinom vole biti blizu svojih obitelji, stranci su neovisniji. Ne očekuju da će netko voditi brigu o njima. S obiteljima se redovito čuju, a mladi im dolaze u posjet preko ljeta. Recimo, jedan par se zahvaljujući internetu svakodnevno čuje s djecom i unucima. Općenito su digitalno jako pismeni, intenzivno se koriste društvenim mrežama i takav način komunikacije s bližnjima im je ok. S druge strane, domaći recimo za blagdane ili vikende odu k svojima, na ručak i druženje. Evo, jedna gospođa je ovaj tjedan otišla djeci i vraća se tek poslije Tri kralja. Sličnu pauzu napravit će još neki, dok će stranci ostati ovdje. Provest će blagdane u naselju, gdje također imaju prigodnu atmosferu.”

Inače, prvotni kapacitet od 112 kreveta u sobama od 16 i 24 kvadrata smanjen je zbog veće potražnje za komforom i jednokrevetnim smještajem u koji je promijenjen dio dvokrevetnih, za što se plaća doplata, dodaje na kraju ravnateljica doma.

Otpor umirovljeničkih udruga

Spomenuti primjer modela potpomognutog stanovanja dosad nije snažnije zaživio u Hrvatskoj. Profesor Bežovan komentira za to postoji niz razloga. Podsjeća kako je zalaganjem za takav razvoj smještajnih kapaciteta za osobe treće dobi svojedobno naišao na priličan otpor i kritike umirovljeničkih udruga.  

“Radi se o jednom inovativnom pristupu za građane više platežne moći koji na neki način drže do sebe i imaju određenu razinu očekivanja socijalnih usluga. Dakle, generacije ljudi koji kod nas dolaze u stariju dob, među njima je sve više onih koji imaju izvjesna očekivanja da će trebati imati kvalitetniju uslugu. A to će moći imati tek ako će biti pripravni tu uslugu i platiti. Mnogi od njih recimo imaju ili će imati relativno manje mirovine. One neće biti dostatne za određenu razinu usluge. I sad bi se očekivalo da u javnosti o tome postoje rasprave, koje nažalost nemamo, da će građani imati uslugu ako će u funkciju staviti svoju imovinu ili barem jedan dio. No, to je jedna od tih hrvatskih tema koje se ne stavlja u fokus.”

Umjesto toga, država vodi jednu krajnje nepoštenu i neodrživu politiku, kaže profesor Bežovan. Još uvijek imamo povlašteni smještaj u državne domove za povlaštene slojeve, što je jednim dijelom klijentelizirano, možda jednim dijelom i korumpirano, dodaje, gdje su usluge relativno na visokoj razini i cijene znatno niže nego što su one u privatnom sektoru. Stoga smatra prevažnim da se ta tema stavi na dnevni red javnih rasprava, a potom i neminovnih reformi.

“Vlasnik stana od 90 kvadrata u Zagrebu ne može biti siromašan”

Vraća se na crikvenički primjer naglašavajući da korisnici usluga u domu slobodno ugovaraju njihovo korištenje u većim ili manjim razmjerima. Jedna slična investicija inovativnog pristupa razvija se trenutno i na istoku Zagreba, dodaje profesor. Ne otkrivajući detalje, tek je naznačio da će i ovaj privatni projekt biti namijenjen korisnicima s potrebama iznad određenih standarda, gdje se očekuje da bi oni i članovi njihovih obitelji mogli pokriti troškove takvih usluga.   

Pružanje usluga starijim osobama danas je, podsjeća, velika tema u Europskoj uniji u sklopu zamaha i nove djelatnosti razvoja silver ekonomije. U Hrvatskoj je taj tip aktivnosti u javnosti još uvijek zapostavljena tema. 

Imajući u vidu produljeno trajanje očekivanog životnog vijeka, na razini EU su jako aktivni različiti dionici civilnog društva koji zagovaraju prava starijih ljudi, dok hrvatski dionici u tome skromno sudjeluju i nemamo ozbiljnih inovacija koje bismo ponudili. A što je tome prepreka, Bežovan kategorički ponavlja – loša državna politika. 

“Kod nas vlade jednostavno trguju sa starijim ljudima za njihove glasove. Primjerice, sada smo proširili krug starijih osoba s niskim mirovinama kojima će država plaćati dopunsko osiguranje, a to mjerimo samo visinom njihove mirovine. To bismo morali mjeriti i vrijednošću njihovih nekretnina. Ako netko ima stan od 90 kvadrata u Zagrebu, on nije siromašan. On je bogata osoba i država mu to ne bi smjela plaćati, jer je to duboko nepravedno prema drugim građanima.”

Argumentacija od koje se dobrom dijelu umirovljeničke populacije zasigurno dižu sijede na glavi, pita li se profesora socijalne politike, ima široku socijalnu težinu i tako bi je trebalo prihvatiti. Spomenuti primjer smatra dubokom nepravdom osobito prema mladima koji se upravo iz tih dnevnopolitičkih razloga sele iz zemlje. Ovdje ostavljaju svoje roditelje i na kraju se cijeli teret za skrb o starijima na neki način, upozorava, prevaljuje na državu. Za ilustraciju, spominje primjer obrtnika koji su tijekom radnog vijeka plaćali najniže doprinose i danas imaju male mirovine. Sad bi se, nastavlja, ostali nad time trebali sablažnjavati i iz svog džepa izdvajati 5 kuna dnevno, umjesto da se vidi koliko zapravo pojedinci imaju imovine.

Registar imovine

Po pitanju evidentiranja i raspolaganja njome, profesor Bežovan je među zagovarateljima stvaranja javnog registra imovine. Krajnje je vrijeme, smatra, da se u Hrvatskoj takva socijalna prava određuju temeljem provjere prihoda i imovine korisnika tih istih prava koje neke skupine imaju. 

Jedna od prepreka koje stoje na putu ka pravednijem socijalnom balansu, upozorava, tu je i rašireno crno tržište ugovora o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju, gdje se događa puno sukoba koji završavaju na sudovima. U rješavanju te problematike glavnu ulogu bi trebali preuzeti veliki gradovi aktivnijim pristupom, na primjeru Zagreba godinama već predlaže profesor. 

“Gradovi bi to mogli prevenirati na način da oni ponude takvim obiteljima ugovore o uzdržavanju i daju u zamjenu odgovarajući smještaj, a da oni zatim na grad prenesu svoje nekretnine. Onda bismo ih mogli staviti u fond javno najamnih stanova i tamo stavili mlađe obitelji s djecom. To bi, dakle, bile inovativne transakcije. Mlade obitelji dobile bi stambeni prostor, a starijim osobama osigurali bismo dostojanstven život u skladu s izvjesnim civilizacijskim očekivanjima i standardom.”

U slučajevima da se nema tko brinuti za starije osobe, uzdržavanje bi ugovarali s gradovima koji bi transparentno preuzimali imovinu i razvijali takve održive programe i inicijalno zapošljavanje ljudi, za čije bi uvođenje trebali moći koristiti i europska sredstva kako bi se takva praksa ustalila. Pozitivni primjeri uspješnog aktiviranja imovine dugo već postoje diljem zapadne Europe, od Skandinavije do nama bliže austrijske prijestolnice. Međutim, profesor Bežovan realno upozorava Beč je za nas ipak daleko na Marsu. “U Zagrebu se ne možemo ugledati na ono što rade u Beču. To je grad s dugom tradicijom, visokim povjerenjem građana u institucije, visoki dohocima i BDP-u koji oni imaju. Nama je izglednije vidjeti što rade Slovenci, Česi i Poljaci pa razvijati možda taj koncept. Ne daj bože da gledamo kako to izgleda u Stockholmu ili Amsterdamu, jer po svemu ovom nabrojanom to onda nema smisla.”

Kao najbliži navodi primjer iz susjedne Slovenije, gdje su investitori ponudili starijim osobama druge oblike potpomognutog stanovanja u zamjenu za vrijednost njihovih nekretnina. Uglavnom su to apartmani koji se razmjenjuju za recimo obiteljsku kuću koju starije osobe, pogotovo ako su samci, više ne mogu održavati. U takvom tipu potpomognutog stanovanja  mogu računati i s dodatnim socijalnim uslugama.

Planiranje budućnosti kao svetogrđe

U Hrvatskoj se ozbiljno nad time trebamo zamisliti, apelira profesor Bežovan ponovo na primjeru Zagreba. U središnjim dijelovima grada koji se i prije razornog potresa teško i sporo obnavljao imamo brojnu stariju populaciju, mnogi s niskim mirovinama u velikim stanovima. Tim ljudima ne treba nova odjeća, bitnija je obnova pročelja ili krovišta a to su veliki izdaci, dodaje.

“Jednom se trebamo zamisliti kakva je populacija nastanjivala Donji grad kad je taj dio nastajao. To su bili ljudi očito u punini snage, na neki način bili su avangarda i elita. Onda bismo i mi na neki način tamo sada urbanom obnovom trebali nastaniti takav tip stanara. Onda bi taj prostor imao vrijednost koju je izvorno imao, a danas je nema.”

No, zaključuje profesor na kraju, danas je u Hrvatskoj skoro svetogrđe ako nekome kažete da treba planirati svoju budućnost. Dok druge europske zemlje razvijaju kulturu umirovljenja. I s njom pravovremenu svijest o očekivanom padu prihoda i problemu pokrivanja životnih troškova. Mnogi stoga planiraju odlazak, često na periferije gradova, gdje će im u nekom od potpomognutih oblika stanovanja život biti sigurniji i kvalitetniji, vrlo vjerojatno i duži nego bi bio u njihovu starom domu. “Ako to spomenete kod nas, navlačite bijes kritičara da ste protiv starijih ljudi, što ne stoji”, ponavlja Gojko Bežovan. Kao što ne drži vodu da neki u zagrebačkom centru imaju onih 90 kvadrata, redovnu mirovinu i smatraju se siromašnima. U toj raštimanoj računici nešto bi očito trebalo mijenjati.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.