Ante (72) se slaže s Krležom: ‘Sedamdesete su najljepše, šteta što prekratko traju’

Proživio je traumu u djetinjstvu kad je ostao bez prstiju, u mladosti selio za poslom, prošao razvod i uvijek u svemu zadržao pozitivan stav prema životu – umirovljenik Ante Bićanić s nevjerojatnom lakoćom i mirnoćom u glasu ispričao nam je svoj životni put. Govorio je bez uljepšavanja, bez traženja krivca, bez opravdavanja sebe, bez osjećaja krivnje zbog svojih izbora.

“Kako ste došli do te unutarnje sreće, mira, i te životne radosti koju unosite pri susretu s ljudima?” pitala sam ga, a on odgovara: “Vaga mi je uz razum uvijek malko naginjala na stranu srca. Puno sam radio na sebi, čitao sam cijeli život – od Freuda preko Krleže te ruskih i američkih klasika do japanskih autora, a omiljeni autor mi je Aldous Huxley. Svu negativnu energiju kanalizirao sam kroz sport. I volim ljude, druženja su mi iznimno bitna. Sve to me i danas održava vitalnim i punim života.”

Trauma iz djetinjstva

Gospodin Ante rođen je i odrastao u Slunju kao najstariji od troje djece. Njegov je život obilježio jedan traumatičan događaj iz djetinjstva o kojem bez ustručavanja i imalo gorčine razgovarao s nama. “Imao sam deset godina, bili su školski praznici kad sam s prijateljima naišao na bunker, bit će je zaostao iz rata. U njemu su bili eksplozivi ostavljeni tu nakon gradnje Ličke magistrale. Mi smo djeca to odnijeli kod prijatelja kući i ja sam čavlićem čačkao po detonatoru. Aktivirao se i ostao sam bez dva i pol prsta.”

“Nikad neću zaboraviti taj dan, otrčao sam na ulicu, baš je bio mjesni sajam. Netko je dozvao hitnu i cijelu sam operaciju pratio budan. Još sam tješio majku. rekavši joj da će mi prsti opet narasti. Što da vam kažem, dugo sam se borio s tim, cijeli me pubertet to proganjalo. Srećom ne mogu reći da mi se itko zbog toga rugao, nemam loša iskustva, čak ni s djevojkama. Sjećam se da sam neko vrijeme, utučen što se više ne mogu baviti gimnastikom koju sam volio, izbjegavao sat tjelesnog odgoja. No, profesor me ubrzo pozvao na red i natjerao me da pomičem granice i ostvarujem sve što želim unatoč povredi. Zahvalan sam mu na tome”, rekao je.

Nakon što je završio srednju elektrotehničku školu, zaposlio u slunjskoj tvornici televizora RIZ koja je u to vrijeme slovila za najmoderniju u ovom dijelu Balkana. Ostao je ondje nekoliko godina, no potom je odlučio otići na rad u Njemačku. U Frankfurtu se zaposlio u tvornici VDO, gdje su se proizvodili elektronički dijelovi za prijevozna sredstva. Brzo je napredovao do mjesta predradnika, što je bilo viša pozicija u tvrtki. No, bio je u ranim dvadesetima, roker u duši, i počeo intenzivno izlaziti.

Mladost – ludost

“Pink Floyd, Rolling Stonesi, Roy Orbison, Beatlesi, na ovu smo glazbu ludovali u to vrijeme. Mislio sam da je cijeli svijet moj i malo se zaigrao”, priznaje nam. Napravio je, kaže, krivi potez kad je dao otkaz, misleći prijeći na novi posao u Berlinu, no izgubio je dozvolu za rad jer je prerano raskinuo ugovor s prethodnom tvrtkom. Nije otišao kući, već u Ljubljanu gdje mu je živjela teta i tu radio na nekoliko poslova, uglavnom prodajući slike po tvrtkama. No, tada je, ističe, baš intenzivno i kritički počeo preispitivati svoj život te čitao djela Sigmunda Freuda, jedne od najznačajnijih osoba u povijesti psihologije.

Tko se traži, pronađe se

“Čitao sam Freuda sa željom da dokučim tko sam i što želim od svog života. Godinama je trajalo to moje razdoblje, iz Slovenije sam se vratio u Slunj i tu se zaljubio. No, opet sam zbog posla odlučio otići za Njemačku, sve dok me ta djevojka nije opet kontaktirala i zamolila da se vratim. Onako impulzivan kakav sam bio, sjeo sam na prvi avion i što se dogodilo? Išao sam ravno na feštu i zatekao je s drugim. Tada sam duhovno baš pao, trebala mi je najmanje godina da se posložim. Izlazio sam, pilo se i feštalo u društvu. Kad sam se sabrao, zaposlio sam se za stalno u RIZ-u. Odvojio sam se od društva i naposljetku s 24 godine upoznao buduću suprugu, tri godine mlađu od mene. Brzo smo se oženili”, ispričao nam je gospodin Ante.

Novi životni pad

Potom im se, kaže, rodio sin Jordan, a on dobio posao u Zagrebu, u Institutu RIZ-a (Radio i specijalna elektronika), te je svaki tjedan putovao kući u Slunj. Nakon nekoliko godina svi su trajno preselili u metropolu, tu im se rodila i kći Lana. “Bilo je to lijepo životno razdoblje, no nakon desetak godina krenuli su problemi u braku. Dugo sam se borio sa sobom i kad je kći imala 15 godina, odlučio sam otići”, povjerio nam se i naglasio da ga je dugo progonio osjećaj krivnje. Stoga je, govori, u vrijeme dok mu je propadao brak, iskusio istinski životni pad. “Trebalo se izvući, vjerujte mi, dugo mi je trebalo da se posve vratim životu koji ću živjeti u punini bića. Preselio sam tada u garsonijeru, otvorio sam i privatnu tvrtku Antel elektronika u sklopu koje sam ugrađivao i održavao radio stanice u Taxi automobile.”

Sve je sjelo na svoje mjesto

Kako je život tekao dalje, a on vidio da je s djecom ostao u dobrim odnosima te ih financijski pomagao, sve je na kraju sjelo na svoje mjesto. Tada je došla i nova ljubav. “Opet sam se zaljubio, u moju sadašnju suprugu Ljiljanu s kojom imam kćer. Naša Lucija Ana danas ima 24 godine, završila je Farmaceutsko-biokemijski fakultet gdje i radi kao asistentica”, doznajemo. Supruga je pak logoped i radi s djecom i mladima s posebnim potrebama u Udruzi Ozana.

Unuka Melina djedova je mezimica

Lucija Ana, sin Jordan i kći Lana u dobrim su odnosima, iznimno sam se trudio da tako bude i drago mi je zbog toga. Jordan ima 46 godina i završio je Filozofski fakultet gdje i radi, te živi sam, a 42-godišnja kći Lana ima kćerkicu Melinu i često se viđamo. “Unuka Melina velika je moja ljubav, ima 10 godina i trudim se što više vremena provoditi s njom. Ide u plesnu školu i pleše u klubu pa ima dosta obaveza. Uvijek se šalim da kod nje moram rezervirati termin. No, kad smo zajedno, baš uživamo, voli ona slušati dedine mudrolije. Puno razgovaramo, ali i igramo društvene igre poput Čovječe ne ljuti se, Rummicub i slično. Jedino Memory više ne želim igrati s njom, tu me stuče do koljena”, rekao je ponosni djed koji je u mirovinu otišao sa 60 godina života i 38 godina staža, jer se usluge njegove tvrtke, zbog sve učestalije upotrebe mobitela, više nisu tražile.

U mirovinu sa 60 godina

“Nije mi žao što sam sa 60 već bio u mirovini, jer od prvog dana živim punim plućima. Gotovo mogu reći da mi je svaki dan prekratak, u svaki bih ugurao i čitanje, i kakvu putopisnu emisiju, i hodanje, plivanje, bicikliranje, kuhanje za obitelj”, govori nam i dodaje da je još neko vrijeme radio i u mirovini, a i dan danas voli popravljati elektroniku. “Prijatelji mi donose računala, laptope, sva se u to zadubim. Nekad moja Lili viče da sam odsutan, ali ja joj odvratim da tako održavam svoje moždane vijuge aktivnima”, govori naš sugovornik koji je pročitao i nabrojena književna djela, od Krleže preko svih ruskih klasika, do Japanca Harukija Murakamija.

Tek je, kaže, u ovim godinama pristao na njemačke klasike i oduševljava se Thomasom Mannom i njegovim djelom “Josip i njegova braća”. Upravo čita knjigu “Digitalna demencija” Manfreda Spitzera.

Bicikl, plivanje na bazenu i hodanje

Aktivni umirovljenik svoju najmlađu mezimicu potiče i na vožnje biciklom, jer je to njemu omiljena fizička aktivnost. Zavolio ju je još otkako je kao dječak u Slunju posuđivao bicikl kojim je njegov otac, kao ekonom u slunjskoj bolnici, u košarama razvozio hranu.

”Na biciklu sam usredotočen samo na vožnju, nestaju sve brige i problemi. Vozim svakodnevno između 10 i 30 kilometara, a kad ne vozim, nedostaje mi ta dnevna doza adrenalina. Inače, dvaput tjedno idem i na bazen u Utrine. Nije mi problem ni pješačiti od našeg stana na Laništu do sestrične koja živi u Dubravi, po 15 kilometara napravim u svakom smjeru. Hodanje sam zavolio osobito posljednjih godina, evo nedavno sam išao od stana, pa na Medvedgrad i natrag, sve pješice”, govori nam gospodin Ante.

Obitelj naturista

Do prije dvije godine su on i supruga Ljiljana imali kamper i po mjesec dana boravili u naturističkom kampu na Pagu. “Dobro govorim njemački i engleski pa sam se s obitelji družio s brojnim kamperima iz inozemstva – iz Njemačke, Austrije, Slovenije. Mojoj Luciji Ani je krsni kum Austrijanac, Gerhard, za kojeg mogu reći da mi je najbolji prijatelj. Upoznali smo se još ’78., za vrijeme nevremena u kampu Sveti Duh na otoku Pagu. Tada nam je usred noći priskočio u pomoć kad nam je poplavio kamper, a on nas smjestio u svoj. Od tada pa sve do danas traje naše veliko prijateljstvo, s njim sam u tri navrata na biciklu u četiri, pet dana prevalio po 500 kilometara kroz istočne Alpe. Pandemija nas je sada zakinula za druženje, ali nadam se boljim danima”, ispričao je.

Sada ljeta sa suprugom provodi kod rodbine u Vodicama, a najčešće, gotovo svaki vikend, odlaze u njihovu bajkovitu kućicu u mjestašcu Brlenić kod Krašića. “Supruga je kućicu naslijedila, a mi je zajedno obnovili i uredili da bude ugodna za vikend boravke. Ondje imamo vrt, supruga Lili sadi, a ja pomažem kopati, stavio sam ogradu, zabijem kolce za rajčicu i slično. Svega imamo, mahune, salatu, luk, kapulu, blitvu, poriluk, patlidžane, a paprike su nam ove godine bile baš predivne. Sve je ekološki, i to 100 posto”, ispričao je. Blizu su im rijeke Kupa i Dobra pa, ističe naš sugovornik, sa suprugom voli ići i na kupanje. “A kad dođe jesen, jedva dočekam berbu gljiva, tada sav ushićen prođem cijelu šumu”, rekao je s ushitom.

Posjeti punici

Posjećuje često i punicu koja živi sama pa je malo potiče da se pokrene, da bude aktivnija i makne se od televizora. Ima on, kaže, više prijatelja starije dobi kojima voli obaviti kakvu sitnu uslugu ili tek doći na čašicu razgovora. “Jako volim biti ljudima, mladim i starim. Znaju me kakav sam, katkad u ponašanju previše direktan, pravi horoskopski škorpion, ali znaju valjda da sam dobronamjeran pa održavamo lijepo prijateljstvo”, doznajemo.

Nova velika životna prekretnica

Najmlađa kći Lucija Ana, otkrio nam je, baš ovih dana s dečkom iz roditeljskog seli u iznajmljeni stan. “Ode moja mala Luce, pomislim svako malo. Ali opet, s druge strane, sada kad se zaposlila, vrijeme je. Da ona ne želi otići, ja bih je ponukao na to, jer smatram da je to dobro za njezin životni put, za daljnji rast”, rekao je naš sugovornik.

Sedamdesete su najljepše

Za kraj nam je sažeo ljepotu svakog svog novog dana: “Dižem se u pola sedam, nikad kasnije, a opet mi je svaki dan prekratak od silne želje da se posvetim svemu što volim. Ponekad se poželim vratiti u godine kad je vladala dosada, tamo negdje kad sam imao 15, 16 godina, da iskusim opet malo kako je to, ne poznajem to više. S godinama sam, znate, sve svjesniji prolaznosti vremena i stalno mi se po glavi vrzma ona Krležina rečenica: Sedamdesete su najljepše godine života, samo šteta što prekratko traju.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”