“Razdoblje od siječnja 2020. pa do sada, izgleda mi kao jedna duga godina, iako znam da su zapravo prošle dvije. To je razdoblje bilo (i još jest) turbulentno, ne samo za Hrvatsku, već i za cijeli svijet jer smo se susreli s neprijateljem koji je tajan, nevidljiv i djeluje na strateški neobične načine. Osim toga, dogodili su se i potresi koji su doveli do još većih komplikacija u svakodnevnom životu. Protekle dvije godine jako su promijenile naš pogled na život”, započinje svoju analizu Anica.
Snalažljivost je osobina koja se uči
Za sebe će reći da je po prirodi optimistična te da je od malena naučila živjeti u uvjetima i situacijama u kojima ništa nije bilo jednostavno. “Naprosto se naučiš snalaziti i biti spretan jer nemaš drugog izbora. A budući da je moja profesija od mene uvijek tražila da budem prilagodljiva, i to sam savladala. Naime, 15 sam godina radila kao slobodna umjetnica i uvijek sam znala da je idući projekt možda i posljednji”.
Iako je primijetila da su ljudi oko nje postali jako nemirni i nesretni, ona se, kaže, dosta dobro držala. “U proteklom sam periodu režirala jako puno predstava. Nekako sam cijelo vrijeme, sve do posljednje predstave Mala Frida koju smo postavili u kazalištu Žar ptica, imala sreću da su i mene i ansambl zaobilazile i korona i samoizolacije – jednostavno se ništa strašno nije dogodilo.”
Odgojno-obrazovni sustav pao na ispitu
Primijetila je, kaže kako je najslabija karika ispao odgojno-obrazovni sustav. “S obzirom da sam majka dvoje djece, ali profesorica na Akademiji, shvatila sam da je sve to našoj djeci jako teško palo.”
“Djeci i mladima treba vrlo jasna, sigurna struktura koja se ne mijenja svakodnevno. Zaredale su samoizolacije, škole su bile zatvorene, nastavnici se ispočetka nisu mogli snaći te je uhodavanje zapravo dosta dugo trajalo. Sa studentima je bila nešto drugačija situacija; dio nastave morala sam održavati putem platforme Zoom, što je gotovo nemoguće za vrlo praktičnu nastavu glume. Studentima je bilo jako teško pa sam ponekad osjećala da moram uložiti jako puno energije ispred ekrana kako bih ih motivirala”, prisjeće se Anica Tomić.
Morala je, osim toga, mijenjati i nastavne sadržaje. “Primijetila sam da su se studenti u jednom trenutku jako zabrinuli. Ipak je riječ o mladim ljudima koji uskoro završavaju školovanje, a s obzirom da znamo što ih nakon toga čeka, taj me strah nije iznenadio. Tako sam onda jedan dio vremena, osim što sam predavala, bila i psiholog i pomagala im, dižući im moral govorila da će sve biti u redu, da ništa ne traje vječno i da je jedina sigurna stvar u životu da se sve mijenja i da sve prolazi. Tako sam s dvije generacije prošla baš intenzivno razdoblje unutar kojega su neki od njih bili u izolacijama, neki su bili bolesni pa smo otkazivali nastavu usred nastave…”
“Bilo je svega”, kaže Anica Tomić pa nastavlja: “Ali ja sam cijelo vrijeme pokušavala zadržati taj duh dobre volje i pozitivnog stava pa sam im govorila – ok, ‘ajmo sada iskoristiti ono što možemo , nemojmo očajavati – s obzirom da ne možemo drugačije, napravimo najbolje što možemo od onoga što imamo.”
Korona je narušila unutarnju strukturu života mladih
No, priznat će naša sugovornica, njezina dugoročna briga nisu njezini vršnjaci – ljudi koji su prešli 40 godina i koji imaju već svoje posložene i ustaljene živote. “Moja briga najviše je usmjerena na mlade kojima je narušena unutarnja struktura. Povećao se broj suicida i depresija među njima pa bih voljela apelirati da se obrati pozornost te da se pronađu načini kako da im pomognemo da lakše podnesu ono što nas čeka”, upozorila je Anica Tomić.
Svaka predstava – novi izazov
A posljedice koronavirusa i sama je osjetila na svom kazališnom radu. “Primjerice, kada sam u Hrvatskom narodnom kazalištu režirala operu Orfej, s upravom kazališta bilo je jasno dogovoreno da orkestar ne može biti u rupi, već da ga se mora smjestiti na scenu. Osim toga među opernim pjevačima morala je postojati distanca. Ja sam naravno pristala na te uvjete, ali to je konceptualno i režijski promijenilo kompletan odnos prema ovom Gluckovom komadu jer uz nove uvjete, naprosto ne možeš izmaštati masovne scene i moraš tražiti druga sredstva izražavanja”, priča nam Anica.
Pa se je onda dovijala kako riješiti nemoguće situacije konstantne distance u trenutku kada se trebaju poljubiti ili pogledati Orfej i Euridika. “Ja to nisam mogla napraviti na sceni pa sam onda to riješila projekcijom koja aludira na to što se trebalo dogoditi. Taj je prostor meni osobno otvorio načine kako da razmišljam i na koji način da smišljam nova rješenja.”
“U predstavi Hotel Zagorje, čija je premijera bila prije korone, naknadno sam morala prerežirati neke dijelove u kojima glumice ulaze u publiku jer u doba najvećeg pandemijskog vrha to naprosto nije bilo moguće. Tako da je zapravo svaka predstava imala neko svoje ograničenje i neki svoj izazov koje sam rješavala kada bi oni došli na red”, zaključila je Anica Tomić, izrazivši nadu i želju da se u idućoj godini manje bavimo ograničenjima, a više kreativnim radom.
Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
