Mozaik
Vlado Iljkić: Nekad na prvoj ratnoj, danas na civilnoj crti obrane
Diljem Hrvatske obilježava se Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Trideset godina nakon ratnih događanja i stradanja Grada heroja razgovarali smo s jednim od njegovih javnosti poznatijih umirovljenika. Nekadašnji sudionik vojno-redarstvene obrane zemlje, posljednjih godina značajan dio svog društvenog angažmana posvećuje problemima oštećenih u slučaju ‘švicarac’ s krajnjeg istoka Hrvatske.
“Nakon Domovinskog rata, ovo je najvažnija bitka koju naši ljudi moraju dobiti”. Tako o pravnoj borbi s bankama za potpuno financijsko obeštećenje više od 120.000 hrvatskih građana govori 62-godišnji Vlado Iljkić. Trenutak za razgovor za MojeVrijeme.hr umirovljeni pripadnik policije odvojio je po završetku još jednog dežurstva u Vukovaru baveći se pitanjima opterećenih kreditom u švicarskom franku.
Otkako je 2012. postao koordinator Udruge Franak za područje istočne Slavonije preko tjedna je dostupan na kontakt telefonu u vremenu od 18 do 20 sati. Tijekom godina volontiranja bio je u prilici konzultirati preko deset tisuća oštećenih potrošača, izravno ili putem maila. Prisjetio se osobnih i kolektivnih razloga zbog kojih se u mirovini odlučio aktivirati i oko slučaja “švicarac”.
“I inače sam po svojoj naravi čovjek koji voli pomagati. Naravno i sebi i drugima. Kada se dogodilo ovo sve sa švicarskim frankom, povezao sam se sa ljudima koji su tada osnivali udrugu i ubrzo se priključio toj grupi volontera. Problem smo nastojali osvijetliti sa više strana, uvidjevši da sve ono što dolazi kao posljedica spomenutih kredita ima strašne posljedice na ljude, na zemlju, na čitav život, ma koliko god to nekome možda izgledalo pretjerano. Ali to je tako”, govori Iljkić.
Uz grad na Dunavu ovaj višestruko ranjavani branitelj i sudionik cijelog Domovinskog rata inače je neraskidivo vezan. Iako je rodom iz mjesta Čardak pored Modriče u Bosanskoj Posavini, osjeća se kao rođeni Vukovarac, kaže, jer tu živi još od 1974. godine. Do 1990. bio je zaposlen u kombinatu Borovo, a s početkom velikosrpske agresije prešao je u policijske redove. Od 2002. godine je u mirovini prema posebnim propisima kao pedesetpostotni hrvatski ratni vojni invalid. Četiri puta ranjavan u ratu, u miru je zbog toksičnog švicarca ostao financijski ranjen kao i stotine drugih građana.
Povratak u Vukovar
“U to vrijeme sam bio povratnik. Nakon dugogodišnjeg progonstva 1998. ostajem u Vukovaru. To je period nakon završetka mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, gdje sam bio zapovjednik prijelaznih policijskih snaga za grad Ilok. Dakle, nakon mirne reintegracije ostajem tu, nisam se više vraćao u Vinkovce gdje sam bio smješten kao prognanik. Tada mi se priključila i obitelj, supruga i troje djece.”
Odmah po povratku Iljkić je predao zahtjev za obnovu, a dok se to pitanje ne riješi, obitelj je dobila privremeni smještaj. Neadekvatan stančić od ono malo što je uopće bilo useljivo, kaže, kao i ostali povratnici pokrpali su za stanovanje. Za čišćenje i sanaciju obiteljske kuće u Borovu naselju trebalo je međutim nešto više vremena i naravno novca kojeg je manjkalo.
“Prvo je trebalo čekati tri, četiri godine koliko sam ja čekao. U to vrijeme naravno da smo željeli srediti svoju kuću, dvorište, sve što je bilo prije rata. Moralo se sve prvo raščistiti, trebao je za to bager i puno ljudi. Potreba za novcem je bila velika. Kasnije se ona dodatno proširila na način da vam je država obnovila samo onaj nužni stambeni dio po članu obitelji, dok se onaj ostali dio kuće, podrum, dvorišne zgrade i ostalo što ste gradili nije podrazumijevalo. Pa se dogodilo da treba dodatno i to sanirati da ne propada dalje, kad je već tolike godine propadalo”, opisuje Iljkić.
Sami su prionuli sanaciji, a kada je krenula obnova novac je trebao za spomenuti dio radova koji nije njome nije bio obuhvaćen. Tako je obitelj i ušla u zaduženje u švicarskom franku kod dviju banaka. “Prvo kod Privredne banke, a kasnije 2008. kod Sberbanke. Digao sam dva manja kredita po nekih 35.000 franaka, što na kraju nije ispalo baš tako malo. Ali evo, trebao nam je i nekakav auto i kad se to rasporedilo na sve što je trebalo, nije bio neki veliki novac. Ali za servisiranje zaduženja nije bilo malo. Tako sam na kraju krenuo u tu cijelu priču.”
Eskalacija krize
Situacija se ubrzo jako komplicira i ukazuje da bi mogla eskalirati za nositelje kredita, podsjeća Iljkić. “Sjećam se baš te 2008. jer je tada Šuker ispred Sabora novinarima rekao: ‘Ljudi, kakva kriza. Nema nikakve krize!’ S obzirom da sam radio kao pravni kriminalist pomislio sam pa dobro, valjda čovjek ne bi govorio gluposti, ipak je ministar financija. Međutim, on takoreći nije ni ušao u zgradu Vlade, a sve je podivljalo. I nastao je problem sa servisiranjem tog duga. Iskreno rečeno, dug je tada bio takav da sve ono što ste htjeli urediti da ne čekate godinama nakon povratka, moralo je stati na stand by. Jednostavno više niste mogli mrdniti dalje u obnovi i opremanju, u svemu onome zbog čega ste se htjeli vratiti u Vukovar i nastaviti život u obiteljskoj kući.”
Obitelj je bila prisiljena zaustaviti radove nakon što je švicarski franak kao valuta podivljao, a banke, dodaje Iljkić, k tome našle za shodno još dizati kamate. Za oba podignuta kredita naš sugovornik je podigao tužbe. Jedan predmet vezano za kredit koji je konvertirao na čekanju je zbog pitanja koje je Udruga Franak proslijedila Sudu EU, dok je za drugi CHF kredit na Općinskom sudu u Zagrebu imao prvo ročište. U prvom predmetu naš sugovornik dijeli sudbinu svih drugih građana koji su također na čekanju.
“Naši suci su to ostavili malo sa strane dok ne vide što će po pitanju konverzije reći Sud Europske unije. U nekoliko slučajeva iz drugih zemalja o kojima je odlučivao, primjerice jednom španjolskom predmetu, Sud je rekao da potrošač ima pravo na punu restituciju, dakle na potpuno obeštećenje. Sva matematika kaže da mi konverzijom nismo obeštećeni. Dapače, jedan nezakonit kredit zamijenjen je drugim, jer su i u tom drugom konvertiranom nezakonito uveli neke kamate i izračune. Iz svih tih razloga bilo je potrebno slati to pitanje jer Vrhovni sud nije donio pravno mišljenje koje bi obvezivalo niže sudove na ujednačenu sudsku praksu. Događalo se da u deset slučajeva jedan presudi u korist konvertiranih kredita i oštećenih, a onda jedan sud presudi drugačije i odbaci ključne stvari. Bilo je mislim dva ili tri suda koji su tako negativno sudila mimo svake pravne logike”, navodi Iljkić.
“Zbog pravne nesigurnosti koja je time nastala bilo je potrebno slati to pitanje Sudu EU. Očekujemo da će se najkasnije do prvog kvartala iduće godine o tome očitovati. A to će mišljenje onda morati poštivati i Vrhovni sud, koji sad bogu hvala ima novog predsjednika Radovana Dobronića te ostali sudovi u Hrvatskoj. Banke tvrde da su naši slučajevi specifični, međutim tu je dosta sličnosti s ostalim zemljama gdje se to događalo i gdje je Sud rekao da potrošač ima pravo čak i na ništetnost cijelog ugovora.” Iljkić vjeruje da će nakon europskog pravorijeka ubrzo krenuti i postupci za te druge tužbe koje su baš poput njega mnogi građani odlučili pokrenuti.
Osiromašeni građani i ekstra profiti
Iz sadašnje umirovljeničke perspektive, a na prethodnim parlamentarnim izborima neovisni kandidat s liste Udruge Franak, Promijenimo Hrvatsku i Živog zida, nekadašnji vukovarski branitelj ne dvoji o posljedicama koje su uslijedile zbog 2013. povijesnom presudom protiv osam banaka nastale za dužnike i društvo u cjelini.
Privatno je, kaže, situacija s kreditima zaustavila normalizaciju života njega i obitelji nakon povratka i vremena u kojem je trećina Hrvatske bila u progonstvu. Cijeli rat proveo je u postrojama policije u cijeloj zemlji i kasnije sudjelovao u mirnoj reintegraciji.
“Mogu reći da od početka do kraja imam put na kojem sam se upoznao sa životom Vukovara prije, tijekom i nakon rata i post-reintegracije. To iskustvo daje mi za pravo da kažem da ovo što se dogodilo na financijskom tržištu, posebno s kreditima i u švicarskom franku, ali i euru i kunskim kreditima, gdje su banke nezakonito ugovarale kamate, a u CHF-u i valutu, da je to jedna elementarna nepogoda čije posljedice danas osjećamo. Svjesni smo da je tada bila globalna kriza, ali jedna mala država kao što je naša doista nije mogla pretrpjeti taj udar. Jer banke umjesto da služe razvoju zemlje i budu društveno odgovorne, iz potrošnje su izvukle ogromne ekstra profite. I to se neminovno odrazilo na propadanje ekonomije cijele države, osobito jedinica lokalne samouprave koje su još teže funkcionirale. Takve lihvarske kredite ne bi podnijela ni izuzetno profitabilna njemačka autoindustrija, a kamoli jedna Hrvatska”, slikovito zaključuje.
U kraju poput Slavonije građani i gospodarstvo tu su situaciju još teže podnjeli. Ogromni novci su izvučeni, ističe Iljkić, i to je jednostavno zaustavilo razvoj.
“Na mikrorazini županije to su niskoprofitabilne industrije. Poljoprivreda pa i samo Borovo, dok je bilo još proizvodnje remenja i gume, ostali su pogođeni takvom politikom banaka i HNB-a. Mnogi koji su uzeli kredite i krenuli kupovati poljoprivredne strojeve i drugo, otvarali firme i htjeli pokrenuti nešto, bili su skresani. Potencijal razvoja stavljen je na koljena, obveze se nisu mogle servisirati i ljudi su propadali. Evo, to su posljedice koje su vjerujem blizu onoga što je rat napravio na ovom području, iako smo jako puno stradali i štete su jako velike”, ocijenio je.
Halo, trebam pomoć!
Prije korone u suradnji s Europskim domom Vukovar ustupljen im je dio prostora za primanje potrošača subotom. U konzultacijama Iljkić se naslušao niza sličnih priča. Ljudi se, kaže, žale što su vjerovali da su to hrvatske banke i da će zaštititi njihove interese kao klijenata, savjetovati ih na financijskom tržištu, no to su povjerenje, nažalost, izigrale.
“Ni danas nakon svega što smo kao Udruga dokazali, ne nalaze za shodno ispričati se ljudima i vratiti ono što im ne pripada”, kaže Iljkić. Posljednjih dana na kontakt telefonu bilo je dosta upita branitelja od Osijeka i Vukovara, Belog Manastara, Kneževih vinograda do Iloka. Ljudi su pomalo sumnjičavi mogu li dobiti svoj novac natrag. Sad je konkretno bilo najviše pitanja oko otplaćenih CHF autokredita. Koordinator Franka napominje samo je pitanje sudske brzine kada će biti riješeni u njihovu korist.
Jednog dužnika zanimalo je što će biti s konvertiranim kreditom u eurski, gdje je Privredna banka ovršena za 90.000 kuna, ako europska odluka bude drugačija od očekivanja potrošača. Za autokredite Iljkić je savjetovao da nađu odvjetnika i dignu tužbu, šaleći se uz to ako im novac ne treba neka ga na kraju uplate u državni proračun ili u humanitarne svrhe. Drugu osobu uputio je da se u slučaju konvertiranih kredita strpi do odluke Suda EU koju će hrvatski sudovi morati poštivati.
Vukovar, raj za umirovljenike
Vlado Iljkić i dalje ima elana za rješavanje problema sugrađana, sjećajući se kako je bilo dići kredit za krov nad glavom u vrijeme kad su u obitelji imali i dva studenta. Djeca su danas odrasla, a slobodno vrijeme kojeg baš nema u mirovini voli provesti u svom malom voćnjaku. U prošlom mandatu bio je vijećnik u Županijskoj skupštini, osam godina bio je predsjednik Udruge hrvatske policije branitelja Vukovara. Sve to nije mu, kaže, ostavljalo previše slobodnog vremena za pecanje kojeg će, nada se, uskoro biti više.
Vukovar je danas umirovljenički grad, upozorava Iljkić. Dok se mladima, nažalost, ne nudi previše, za starije sugrađane veće su mogućnosti za aktivnosti. Puno je šetnica, bazen, sportski terena svih vrsta, fitness parkovi u blizini stambenih objekata koje mnogi stariji Vukovarci redovno koriste.
“Trenutno imamo možda najbolje uvjete za umirovljenike u Hrvatskoj. Ako govorimo o sređenosti parkova, vježbališta, parkova za kućne ljubimce, šetnica i izletišta. Vidi se ulaganje. S druge strane ponavljam, mi smo grad umirovljenika. Kad bi nas sve izvukli, mislim da bi Vukovar ostao skoro prazan. Barem 60 posto. Mlađi su otišli trbuhom za kruhom po cijelom svijetu, i Hrvati i Srbi. Ono malo radnih mjesta što ima je popunjeno. Prvo plinarsko društvo dobro radi, ali zapošljava malo ljudi. Nešto je ostalo obućarske industrije i gradskih komunalnih tvrtki koje imaju i drugi. Za brojne umirovljenike koliko znam mirovine su male i često nedovoljne, pa im djeca šalju novac izvana i pomažu da tu ostanu. To se održava tako da se jednom i oni imaju gdje vratiti.”
Pod povećalom i kritikama dijela javnosti Iljkić se našao tijekom angažmana na pravnim pitanjima u Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara. Autor je studije u kojoj je nakon pola godine istraživanja ukazao na negativne posljedice loših zakona. Došao je, kaže, do zaključka da se kroz aktualno školstvo generira segregacija pripadnika srpske nacionalne manjine u Vukovaru. Stvarna je vidljiva u činjenici da trideset godina nakon rata djeca ispred škola stoje u odvojenim skupinama.
Odvojene škole su pravo, ali i problem
“Uvjet mirne reintegracije bio je da srpska zajednica ima odvojene škole. To ne bi imalo takve posljedice da nije bilo isključivo politički motivirano od strane njihovih predstavnika isključivo u svrhu opstanka na vlasti kroz određeno vrijeme. Za sadašnjost i normalnu budućnost to je loša, bolesna situacija. To su grozne stvari kad vam se getoizacija događa po zakonima zemlje u kojoj živite. U suradnji s manjinskom zajednicom to treba pod hitno mijenjati, jer bogatstvo različitosti je stvarno samo kada su ljudi integrirani, a ne getoizirani. I to je politika Europske unije, prevelikih prava i odmaka od većine da bi zaštitili neku manjinu. Umjesto da ih zaštiti, ona ih je u Vukovaru segregirala i getoizirala”, objašnjava svoje viđenje situacije Iljkić.
“Stvoreni su paralelni svjetovi, ekonomije, školstvo i jednostavno na tim osnovama postoji određeni antagonizam većinskog i manjinskog naroda. I zato bi to trebalo pod hitno trebalo mijenjati. Međutim, mislim da će to biti jako teško. Ne samo da politički akteri to ne žele, više to ne žele ni pripadnici zajednice. Znam da to zvuči grozno, ali podijeljenost je očita. Ponavljam, moj je stav da je to loše i da treba hitno mijenjati. Politika je uvukla građane u jednu takvu destrukciju.” Ukratko Iljkić je o današnjici Vukovara pomalo karikirajući zaključio kako su problemi oko “švicarca” jedina nevolja zbog koje su Hrvati i Srbi spremni jedni drugima pomoći.
Krajem devedesetih bio je jedan od 200-ak sudionika prve Kolone sjećanja, kako naglašava, spontane i najčistije. U sjećanje na stradale branitelje i civile uz lampione, cvijeće i svijeće, odore Zbora narodne garde , krunice i čuvene žute čizme.
“Tada se nije pitalo tko je tko, u kojoj grupaciji, u kojoj stranci. Doista se išao iskazati pijetet. Sve ostale su bile kontaminirane, pokušaj krađe žrtve Vukovara, poligon za politizaciju i samopromociju i to je ostalo do danas. Ne vjerujem da će i ova današnja kolona biti drugačija. Ne kažem da ti ljudi nemaju želju odati pijetet, ali atmosfera je takva danas da je bitno biti viđen. Važno se negdje progurati.”
Tako rezonira autor projekta i slogana “Vukovar-mjesto posebnog pijeteta”. I oko toga je, kaže na kraju, razmišljao o tužbi, jer su gradske vlasti bez njegove dozvole sintagmu počele koristiti za program Dana sjećanja na stradanje. Nakon što je par godina kasnije javnosti službeno predstavljen kao autor, od takvog epiloga Iljkić je na kraju ipak odustao.