Uvjeti u kojima u zagrebačkom Trnju živi 83-godišnja gospođa Štefica Šerbetar, razgovor o traumi koju je doživjela sa 16 godina i od koje se nikad nije oporavila, o njezinom preživljavanju s malom mirovinom i tri teške bolesti s kojima se hrva, potaknuli su me na razmišljanje.
Svi oko mene ipak svaki dan mogu i imaju što skuhati, odjeću nam pere veš mašina, najnormalnije nam je da su nam zimi topli radijatori. WC imamo u sklopu stana u kojem živimo, posjećujemo se, imamo bližnje. Nadam se toplo da je tako i vama. Jer o svemu tome je gospođa Štefica Šerbetar odavno prestala i sanjati i boli spoznaja da joj nema tko pomoći.
“Rodila sam se u malom selu nedaleko od Ludbrega i do svoje sam 16. godine stalno radila na zemlji. Samo sam četiri razreda škole uspjela završiti. Roditelji i braća htjeli su da se što prije udam i bila sam primorana vjenčati se crkveno za čovjeka kojega sam jedva poznavala”, započinje svoju priču Štefica.
Muž ju je bjesomučno tukao
“Čim sam došla u tu kuću, nastao je pakao. Što god bih mužu, koji je bio sedam godina stariji od mene, rekla, a da mu nije bilo po volji, istukao bi me. Šamarao me kasnije i iz čistog mira, evo ovako, na obje mi je strane letjela glava. Na sva moja zapomaganja nije se htio odreći svog nemoralnog društva u kojem se pilo. Bivao je sve agresivniji. Požalila sam se svekrvi i svekru s kojima smo živjeli, ona mi je govorila da sam na to pristala i neka sada potrpim, da će ga proći mladenačka ludost i da će biti bolje kad se jednom smiri. Međutim, batine su postale okrutne i ja sam nakon dvije godine pobjegla”, govorila je gospođa Štefica, teškim uzdasima prekidajući rečenice i riječi, i pokazujući na ruke koje su se tresle bez prestanka. Zlostavljanje je ostavilo trajne posljedice.
“Nije bilo lako uteći”, nastavila je. “Nisam imala kamo, ni s čime, osim roditeljima koji su doživjeli šok kad su me vidjeli na vratima. K tome, vjera mi nije dopuštala da pogazim zakletvu ‘u dobru i zlu’, koju sam izrekla pred Bogom. Cijeli sam život od tada činila pokoru za grijeh koji sam napravila napuštajući muža. S mnogim sam župnicima razgovarala, tražila i psihološku pomoć. Objasnili su mi da će mi Bog oprostiti jer sam se udala nespremna i iz neznanja, ne znajući ništa o životu, a i moje znanje o vjeri je tada bilo nedovoljno. Jedan mi je župnik tada rekao da i najvjerniji pas napusti gospodara, ako ga ovaj tuče. No, mene je to svejedno proganjalo, a proganja me i danas”, rekla je.
Nakon nekoliko mjeseci kod roditelja, preko poznanice časne sestre pronašla je izlaz – ona joj je pomogla da se zaposli kao radnica u kuhinji u sjemeništu za dječake na Šalati u Zagrebu. Radila je tada za stan i hranu, ali je barem bila slobodna od fizičkog maltretiranja. “Kasnije sam pronašla drugi posao u ugostiteljstvu, završila uz rad osnovnu i srednju školu. Uvijek su to bili poslovi u kuhinji, a radila sam sve što je trebalo, od pripreme hrane preko kuhanja do pranja suđa. Pogledajte mi ruke, ne služe me više, stalno su bile u vodi i deterdžentu”, pokazuje mi.
Desetljeće i pol skupljala boce po kontejnerima
S promjenom posla morala je iznajmiti i stan pa su joj podstanarstvo i režije, uz hranu, pojeli gotovo sve što je zaradila. Posljednji posao na kojem je radila bio je u Hidroelektri, a kad su se rješavali radnika, ona je bila prešla pedesetu godinu života i već osjećala da joj se ruke tresu uslijed, kako tvrdi, početka Parkinsonove bolesti.
“Nisam više mogla poslužiti kavu na tacni, sve bih prolila. Tada su me poslali u mirovinu. Tako već 30 godina živim s mizerijom od penzije, a morala sam zbog manjih primanja preseliti i u ovaj skromni stan koji su mi ponudili dobri ljudi uz malu naknadu i ostavili mi ga kad su umrli, neka im Bog plati na onom svijetu. Kasnije kad je bilo ponuđeno sam ga mogla povoljno otkupiti na sebe. Pomagala sam ja dok god sam mogla po kućama, u mnogim obiteljima. No, čovjeka s godinama napušta fizička snaga, ne može se zauvijek tako raditi”, govori gospođa Štefica.
A potom je, godinama, ma više od desetljeća i sve do lani, skupljala boce po kontejnerima. Svaki dan, dan za danom. “I dobri susjedi bi mi prikupili koju vreću boca, pa objesili na ogradu svojeg dvorišta, da si uzmem. To bih sve u torbama nosila na tramvaj, pa u prvi market koji je otkupljivao. Tako sam nekako mogla preživjeti, a sada kad to više ne mogu, neka mi Bog pomogne. Od ljetos sam potpuno onemoćala, noge me ne služe, a ni ruke. Vid mi je sve slabiji”, iskreno je ispričala gospođa Štefica, koja je oko izgubila nakon operacije mrene, kad joj je prokrvarilo.
“Živčani slom i stres u mladosti učinili su da rano pobolijevam i čim bih osjetila napetost, kao i sada dok razgovaram s vama o tome, moje stanje biva još gore, a drhtanje ruku uopće ne mogu kontrolirati. Potom mi skoči tlak, srce mi je slabo, sve mi titra”, govori i pokazuje mi poveću hrpu s lijekovima koje uzima svaki dan. “Ovime se trujem”, prošapta.
”Za mene više nije bilo sreće”
Pokušavam skrenuti temu na nešto lijepo i pitam je da li je ipak bilo radosti u njezinu životu.
“Nikad, često poželim da i nisam iskusila ovaj život. Nikada nisam mogla ostati u niti jednoj vezi s muškarcem, a imala sam prilike. Čak ni ženska prijateljstva nisam mogla zadržati, prijateljice bi krenule za obiteljskim obavezama, a ja bih ostala ovako, nigdje. Cijeli sam život sama, to mi je pokora”, govori.
“Gospođo Štefice, pa vama radi samo jedan grijač na ovoj grijalici, imate li nekog da vam to popravi, što ako usred zime prestane grijati?”, upitam je. Strepi i ona, kaže. Razmišlja koga pitati. Za novu grijalicu, nema. Hoće li se ova uopće moći popraviti? Sve to muči gospođu Šteficu koja grijanje zbog štednje gasi u 22 sata, pa se probudi sva pothlađena.
“Ne vidim gdje vam je WC”, pitam je okrenuvši se oko sebe. “Tu, preko zajedničkog hodnika imam još jednu sobicu. Zimi je zaključana, nema grijanja pa živim samo u ovoj sobi. A tamo, kad izađem iz ovog hodnika, dođem na hodnik od zgrade, i tamo prema izlazu imam WC. Sve mi je teže izlaziti van, a sve češće imam potrebu. Sva se pothladim, imam tešku kostobolju. Zamotam se ja, ali je tamo led ledeni. Nemam nikakvog izbora, sretna sam dok mogu sama tamo”, govori.
Mir joj pruža jedino molitva
“Čitati više ne vidim, ali zato cijele dane slušam Radio Mariju, i molim. Nedjeljom si uključim televizor pa pratim Svetu misu. Prije sam, desetljećima, svaki dan bila u crkvi, a nedjelja je za mene bila poseban dan Gospodnji. Sada to više ne mogu i to mi teško pada. Evo, cijeli život na prstenu nosim krunicu, cijeli sam život molila kad god mi se ukazala prilika, često i u tramvaju. Molitva me održala na životu”, rekla je.
Prepisala stan i izgubila besplatne obroke
“Više ne mogu ložiti i kuhati, pa iz Doma za starije i nemoćne Trnje dobivam jedan obrok dnevno. Nije mi svaki dan po volji, ali barem jedem nešto kuhano. Evo pogledajte što sam danas dobila: tri šnite kruha, kelj varivo, dvije hrenovke i dvije mandarine. To mi je dosta za cijeli dan”, pokazuje i nastavlja: “Jučer je bio grah s kobasicom, bude i koji faširanac povremeno”.
“A gdje vam je veš mašina”, pitam je. “Nigdje, oduvijek sve perem na ruke. Sad si tu na rešou iskuhavam samo donje rublje, ostalo mi odnese gospođa kojoj ću ostaviti stan, ona opere pa vrati.”
Tada nam otkriva da je stan prepisala jednom paru, s gospođom je u daljnjem rodu. “Prepisala sam im stan kao skrbnicima, no voljela bih da dio od prodaje stana ipak izdvoje za gradnju Crkve bl. Alojzija Stepinca na Trnju, a ostalo neka uzmu za ovu dvorbu. Oni mi dođu tako do dvaput tjedno, donesu mi nešto od hrane. No, otkad sam prepisala stan, računa mi se da imam skrbnike, pa su mi ukinuli besplatne obroke i sada moram plaćati 30 kuna po obroku. A taj trošak snosim sama. Sustanarka me prijavila, što da vam kažem. Cijeli život nemam sreće, ali sada otkako ne izlazim iz stana više, taj obrok je to što još mogu nekako platiti, i ništa više nemam, ni za grijalicu”, rekla je i prenijela posudicu s hranom na rešo. Njezino jelo se od 9 ujutro, kad je stiglo, već potpuno ohladilo.
Neizmjerno sam zahvalna gospođi Štefici što je pristala na ovaj za nju težak razgovor – nije bilo lako prisjetiti se teške mladosti i još težeg života uz drhtanje udova i visoki tlak koji joj podivlja svaki put kad osjeti stres. Hvala joj, jer se nadam da će nas sve malo navesti na promišljanje o vlastitim životima, navesti na zahvalnost na svim blagodatima koje uživamo. Možda osvijestimo da imamo razloga za zadovoljstvo u životu i možda odmah poželimo nekoga zagrliti, jer smo dovoljno sretni da imamo koga.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”
