Slovenka u zrelim godinama hrabro preselila na Vis: Tu se živi u prvoj, a gore u četvrtoj brzini

Branka Mušič odrasla je uz samohranu majku uz koju je u ranoj mladosti doživjela veliki šok – imala je 15 godina kad joj je u prometnoj nesreći stradao stariji brat. Već je tada shvatila da mora što prije stati na svoje noge i u njoj se rodila ambicija i borbeni duh. Pokrenula je najprije biznis u Sloveniji, a godinama kasnije svoje je znanje i iskustvo prenijela i u posao na Visu. Na ovaj je otok naposljetku i preselila, i iako u Sloveniji ima sina i majku te i dalje poslovnu poveznicu, kaže da je sve sigurnija da će umirovljeničke dane živjeti u Dalmaciji, gdje ima, kaže, dovoljno ljepote i sunca koji hrane njezinu dušu.

Svoju je viziju života od temelja do krova poduzetna Branka izgradila već u srednjoj školi i od tada nije prestala razvijati svoje potencijale. “Čim sam završila srednju školu, zaposlila sam se u drvnoj industriji jer nisam mogla pronaći drugi posao, a uz taj posao još sam i konobarila, sve sa željom da si omogućim doškolovanje. Pohađala sam tako uz rad razne dodatne kozmetičke tečajeve te se pripremala za majstorski ispit koji sam položila u Obrtničkoj komori Slovenije.”

“Nakon toga privremeno sam se zaposlila u jednom kozmetičkom salonu gdje sam stekla dragocjenu praksu. Nakon devet godina bila sam spremna otvoriti vlastiti kozmetičko-pedikerski salon i nazvala ga Studio B”, govori nam Branka Mušič. Najprije je, kaže, to bio manji salon, no posao je rastao pa je s vremenom preselila na novu lokaciju i u veći prostor, na kojoj salon postoji i danas, a ona ga i dalje nadgleda.

Odluka života

Na Vis je, otkrila nam je, prvi put došla prije 10 godina, i to na ljetovanje. Doživjela ga je kao idealnu destinaciju za odmor i vraćala se ovdje svake godine. “Jedne sam godina došla u studenom, jer ne volim ljetovati u sezoni kad ima previše turista, volim mir. Zadržala sam se na Visu punih 14 dana i malo po malo uviđala da mi ovdje život toliko godi, da bih mogla tu i živjeti. Uvidjela sam i da u gradu nema kozmetičkog salona i uvidjela da bih možda mogla dobiti priliku da ovdje i radim. Odvažila sam se otići u gradsku upravu, predstaviti čime se bavim i raspitati se postoji li kakav gradski prostor koji bih mogla dobiti u najam”, govori nam odvažna gospođa Branka i dodaje da je već pola godine kasnije izašao natječaj za najam gradskog poslovnog prostora, na koji se prijavila.

No, kako to već biva u Lijepoj Našoj, nije sve teklo glatko tog proljeća, a nadala se da će uspjeti posao pokrenuti i prije početka turističke sezone. “Sve se nešto zakompliciralo, svaki put nedostajao mi je još jedan papir, ili pak nije bilo osobe koja je radila na mom slučaju. Toliko se sve odvuklo, da je prošla cijela ta sezona”, objasnila nam je ova poduzetnica koja je sada već 27 godina u poduzetništvu.

Volonterka za svaku pohvalu

Preselivši na Vis, zadržala je kozmetički salon u Kočevju, kojeg i dalje vodi, ali zaposlenice brinu da sve svakodnevno besprijekorno funkcionira. Uz to je Branka Mušič i članica upravnog odbora kozmetičke sekcije pri Obrtničkoj komori Slovenije. Osim zbog posla, u Sloveniju često putuje i jer ondje žive njezina majka i 26-godišnji sin.

“Majci je bilo jako teško prihvatiti moju odluku o preseljenju na tako udaljen hrvatski otok. Ona je ‘starog kova’ i smatra da su djeca dužna brinuti se za roditelje, osobito ako su roditelji sami. Ja se brinem o njoj, ali želim voditi i vlastiti život na način kako odgovara mom biću. Dok mi je bio sin mlađi nisam ni pomišljala na nikakvo preseljenje, k tome je kao 13-godišnjak dobio šećernu bolest tip 1. Kao roditelj bila sam odgovorna za njega, ali smatram da djecu nakon srednje škole treba pustiti da sama polete. On danas ima svoj ispunjen život i drago mi je zbog toga, a ja sam, eto, ovdje”, ispričala nam je naša sugovornica naglasivši da joj je teže putovati u smjeru Slovenije negoli se vraćati na Vis, no tamo mora ići zbog silnih obveza i dragih ljudi.

Uključuje to putovanje i njezin volonterski angažman – kad god je u rodnoj zemlji, jedan dan u tjednu vozi automobil nazvan “Sopotniki”, kojeg je općina Kočevje dala zajednici, a voze ga volonteri. Bit tog hvalevrijednog poteza je prijevoz starijih ljudi od točke A do točke B, najčešće liječniku, na fizioterapije i po hranu. “Na Visu ima puno starijih ljudi koji su sami i mislim da bi i ovdje ovako nešto bilo poželjno”, istaknula je.

Spontanost za radost življenja

U životu, kaže, sve radi spontano, pušta da ju život vodi. “Ako ujutro nema posla u salonu, odem na kavu, prepustim se danu. Evo, kad me pitate gdje ću biti u mirovini, ja i ne znam, ali znam da će to biti negdje u Dalmaciji, možda i ovdje. Mora to biti u toplom kraju, jer je sunce meni najvažnija hrana za dušu. Na Visu imam svoj stan, ali me to ne veže da moram ostati baš ovdje. Nikad se ne vežem za materijalne stvari, ne znače mi mnogo. U životu čovjek mora samo pronaći ključ za mir”, rekla je.

Ona je svoj mir pronašla na Visu, a žudjela je za mirom desetljećima. “Za radnog vijeka, osobito kad sam tek stasala u poduzetništvu, a sin je još bio mali, imala sam neopisivo puno posla i obaveza. Zaželjela sam se mira i života negdje gdje ima više sunca negoli u mom kraju, ali i manje ljudi. Osim Visa, razmišljala sam i o Lastovu i Mljetu, ali je presudilo to što mi se na Visu najprije ukazao poslovni prostor. Sretna sam ovdje, iako na početku nije bilo lako. Trebalo se prilagoditi na novu državu, ljude, ne ide to lako. Tu se živi u prvoj brzini, a gore sam živjela u četvrtoj. Tu je svaki dan isti”, govori i dodaje da su joj se svi čudili kad je došla s pričom da ostaje. “Otkud ta žena, i još sama, na Visu”, pitali su je mnogi.

“Gledali su me s nepovjerenjem, ali su me mnogi i bodrili, osobito kad mi se zakompliciralo s papirima. Sad kad ovdje imam svoj stan, e sad već kažu da sam njihova. Rekla sam si da ću tu ostati ako dovoljno zaradim da imam sve što trebam za sebe, za život nam ionako jako malo treba. A u sezoni je, moram reći, bilo jako puno posla, zahvalna sam na tome”, otkriva gospođa Branka koja sada na Visu ima i svoj krug prijatelja, ali i dalje, kaže, zna i voli biti i sama sa sobom.

Anegdota koja će vas nasmijati

U vrijeme kad je tek došla na Vis, nitko, kaže, nije htio piti kavu s njom. “Mislila sam da nešto nije u redu sa mnom, ali ozbiljno. Trajalo to sve dok mi netko nije prišao i rekao da se maknem sa sunca. Kad sam se pomaknula u hlad, sve je bilo u redu”, rekla je kroz smijeh i dodala da Višani znaju da onaj tko sjedi na suncu nije Dalmatinac, a k tome, oni se rijetko kupaju u moru.

Za kraj, s gospođa Branka je s našim čitateljima poželjela podijeliti i jedan izvrstan recept za bezglutenski kolač od rogača, koji na Visu izvrsno uspijeva.

Odvojite bjelanjke i žumanjke. Kad se dobro istuku, dodajte sve sastojke i rahlo promiješajte. Po želji možete dodati i grožđice i žlicu indijskog trputca. Pecite 30 minuta na 180 stupnjeva. Dobar tek!

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”