Radi iako ima uvjete za mirovinu: ‘Umrla mi je žena, što ću doma sam?’

Nakon što je završio srednju obrtničku školu za staklara, te odslužio vojsku, Hazim Omanović napustio je Prijedor i svoju šesteročlanu obitelj te se odvažio sam samcat otići potražiti bolji život u Zagrebu.

“Nikoga tu nisam poznavao, počeci su bili strašno teški dok nisam malo upoznao ljude, i grad. Iznajmio sam stan i zaposlio se kod jednog staklara koji je imao radnju baš tu, preko puta gdje sam ja sada. Kod njega sam ostao četiri godine, a onda se staklar preko puta nas, razbolio. Vidio je da sam mlad i voljan raditi, da volim ovaj posao, pa me pitao bih li prešao kod njega i ostao uz njega dok god poživi, a potom bi mi ostavio uhodan posao. Tako je i bilo, i evo me, tu sam već četrdeset godina vodim svoj Oma – Art”, rekao je gospodin Hazim, i dodao da je prodaju umjetničkih slika svom prvotnom staklarskom poslu dodao prije 25 godina.

Mladi slike kupe u trgovini i bace za tri godine

“Ono što smo mi nekad staklari radili, osim rezanja i brušenja stakla i ogledala, te uramljivanja i ostakljivanja slika, bila je i izrada prozora. No, pojavili su se veliki proizvodni pogoni, prave male tvornice za to, pa za nas male tu više nije bilo posla. Ja nisam imao ni skladište i nisam imao uvjeta da se proširim, pa sam odlučio ovaj prostor preurediti u galeriju i više se posvetiti prodaji i uokvirivanju slika. Do krize prije 13 godina još se i nekako poslovalo, ali ovo se tržište nikad nije oporavilo. Mislim čak da je došlo i do svojevrsne smjene generacija – nekad su se, naime, cijenila umjetnička djela, a današnju mladež, čini mi se, to više ne zanima. Oni odu u Ikeu ili Emmezetu pa kupe sliku, a za tri godine, ako im dojadi, bace je i kupe drugu. Eh, nije nekad bilo tako”, govori nam napominjući da za male kvartovske galeriste više nema puno kruha, kao ni za mnoge druge obrte koji su gotovo nestali s ulica, ili su vrlo rijetki.

“I dok danas u radnjama koje su ostale, kao i u novima koje su se otvorile, radi po jedan čovjek, nekad bi ih punom parom u svakoj radilo i po troje, četvero. I ja sam nekad imao radnika, potom i radnicu. Ovo je bila jako živahna ulica, koliko je samo izvrsnih mesnica bilo, sad nema nijedne”, prisjetio se.

Žene su nekad donosile po pet goblena

Da je i njegov posao malog galerista u silaznoj putanji, govori i činjenica da mu slike na procjenu i prodaju donose mlađi ljudi koji su primjerice od roditelja ili baka i djedova naslijedili stanove pa tako i slike na zidovima.

“Oni ne znaju vrijednost tih slika, često ih te slike i ne zanimaju. Ponekad dođu i stariji ljudi, koji iz raznih razloga žele prodati svoju umjetninu. Osim što takve slike, ako imam čime, otkupljujem pa prodajem, bavim se i uramljivanjem. Nekad je sve to išlo bolje, žene su mi donosile po pet, šest goblena odjednom pa su prema uzorcima birale i naručivale okvire za njih. Toga recimo više uopće nema. Sada je ovo posao od kojeg se preživljava, kad sve poplaćam, prostor i režije, ostane mi vjerojatno tu negdje koliko bi i penzija iznosila. No, dok se osjećam sposobnim za rad, neću zatvarati obrt, raditi ću. Lani mi je još i supruga umrla, što ću sam doma po cijele dane? Ovdje radim nešto korisno, razgovaram s ljudima, prođe mi dan”, rekao je i dodao da mu je najvažnije da ne ide u dugove, a živi ionako skromno i ne troši na nikakve skupe cipele, i slično.

Na pitanje što ljudi osim umjetnina dođu uokviriti, odgovara: “Dječje crteže, često recimo bake i djedovi na zid požele staviti zanimljive radove svojih unuka. Neki mi donesu kakav vlastiti slikarski uradak, amaterski, drugi opet poster ili kakvu zemljopisnu kartu. No, sve je to slabo, jer je mnogima komplicirano sve što ne mogu obaviti jednim odlaskom u veliki trgovački centar – tamo će obaviti špeceraj, kupiti već uokviren poster za zid, a poslije još popiti i kavicu. Tako je to, vremena se mijenjaju. Današnjim generacijama ionako nije toliko važno je li okvir plastičan ili masivni drveni”, ispričao je.

Radi iako se razbolio

Ispričao nam je potom i da se već četiri godine bori s malignom bolešću, no borac je i ne predaje se. “Na sve to još i smrt supruge, treba sad živjeti s tim. Dok me nije snašla bolest, radio sam tu od 7 ujutro do osam navečer. Sada sam to smanjio, pa dođem u 10 i ostanem do 18, subotom od 8 do 13. Vidite da sam i sad rijetko kod kuće, navečer jedino pogledan Dnevnik, pojedem nešto što mi ostane od ručka i to je to”, rekao je i povjerio nam da svaki dan kupi gablec za van jer nikad nije naučio, niti je imao želju kuhati – o tome uvijek brigu vodila supruga.

Razbijena stakla u potresu

Ionako klimav posao dodatno mu je ugrozio potres. “Popucala su mi sva ova stakla za slike koja držim naslonjena jedno na drugo u galeriji, a kako su se rasula, oštetila su mi okolne slike koje sam već pripremio za prodaju. Imao sam dosta štete, ali što se može, neki su prošli i puno gore”, rekao je i pokazao nam djela grafike Vaska Lipovca, Ede Murtića, Đure Pulitike, Ivana Lackovića Croate, Mladena Veže, Munira Vejzovića, Zlatka Price. “Najviše imam grafika, koje nisu skupe. Općenito držim slike koje koštaju od svega stotinjak, pa do 2.500, najviše do 3.000 kuna. Samo, stalno ponavljam, šteta je što ljude danas vrla umjetnost sve manje zanima.”

Potom se razvedrio, jer smo ga pitali za djecu i unuke. “Imam sina i snahu, i dvoje unučadi. Unučica Leona je ponosni prvašić, a Toni ima tek tri i pol godine. Jako se volimo, živimo blizu pa me posjećuju. Nekad smo se okupljali češće, jer je supruga voljela kuhati i okupljati nas za stolom, sada se to promijenilo. No, sretan sam što ih imam”, rekao je gospodin Hazim i spomenuo kako je svima bilo teško u vrijeme lockdowna zbog pandemije bolesti COVID-19, kad se nisu mogli viđati. “Ne ponovilo se”, rekao nam je na odlasku gospodin Hazim, najstariji čuvar svog zanata u Tratinskoj ulici.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”