Pandemija je kod starijih potencirala osjećaj izoliranosti i zabrinutosti za sebe i bližnje

Osjećaje koje je izazvala pandemija COVID-19 kod korisnika Domova za starije i Obiteljskih domova i njihovih obitelji najčešće se opisuje kao kao strah, iščekivanje, tuga, neizvjesnost, zabrinutost, otuđenost, odbačenost te kod obitelji korisnika u domu – osjećaj grižnje savjesti.

Pokazalo je to istraživanje vezano uz probleme i izazove koje su imali korisnici i djelatnici domova u Primorsko-goranskoj županiji u vrijeme lock downa i krize izazvane pandemijom COVID-19 infekcije. Proveo ga je Odjel socijalne medicine Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije (NZZJZ PGŽ) u suradnji s riječkim Filozofskim fakultetom u sklopu projekta Rijeka zdravi Grad koji se odnosi na zdravo starenje. O istraživanju nam govore voditeljica Odjela socijalne medicina liječnica, primarija Helena Glibotić Kresina te magistra javnog zdravstva  Nevenka Vlah.

“Uspostavili smo intenzivnu suradnju s domovima za starije i obiteljskim domovima za starije. Kroz stalnu komunikaciju s djelatnicima domova nastojalo im se pomoći da se što uspješnije bore protiv COVID-19 infekcije”, ističu naše sugovornice.

Istraživanje je pokazalo da su najčešći problemi s kojima se i inače susreću institucionalizirani korisnici odlazak iz svojeg obiteljskog doma, napuštanje i odvojenost od obitelji pa samim time i navika i svakodnevne rutine, dolazak među nepoznate osobe i u nepoznatu okolinu te privikavanje na nova i već uhodana pravila u sustavu. Sve se to, ističu, potenciralo u ovoj pandemiji.

“U starijoj životnoj dobi obitelj je vrlo važan segment njihovog života i o povezanosti s obitelji ovisi njihova uključenost u društvo i to značajno utječe i na njihovo, prije svega mentalno, ali i zdravlje općenito.”

U trenucima zatvorenosti domova za starije i obiteljskih domova korisnici su se, pojašnjavaju Glibotić Kresina i Vlah, najteže nosili sa strahom i neizvjesnošću što će biti s njima zbog njihove ranjivosti odnosno godina i komorbiditeta, zatim s nerazumijevanjem u potpunosti situacije u kojoj su se našli, s osjećajem izoliranosti i otuđenosti. Posebno im je teško padala činjenica, pokazalo je istraživanje, da nisu mogli viđati svoju obitelj i bližnje, a i sloboda izlazaka i druženja s drugim korisnicima im je bila ograničena.

Vrlo slične probleme imaju i starije osobe koje nisu institucionalizirane. U svojim su iskazima izražavali kako se osjećaju izolirano te zabrinuto za svoje zdravlje i zdravlje svojih bližnjih. Posebno su su isticali, pojašnjavaju nam rezultate istraživanja iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije, problem dostupnosti zdravstvene zaštite zbog odgađanja pregleda i zahvata.

Osim na korisnike domova za starije pandemija je izrazito negativno utjecala i na njihove zaposlenike

Pandemija je veliki izazov, osim za korisnike, bila i za djelatnike u domovima kojima je sve to bila nova situacija.

“Djelatnici su se svakodnevno susretali s individualnim sudbinama, problemima i specifičnostima korisnika i njihovih obitelji i često su im bili “nova” obitelj. Snalazili su se na različite načine kako bi omogućili barem nekakav kontakt s obitelji koristeći se novim tehnologijama (video i glasovni pozivi). Teško im je bilo pratiti sve promjene, preporuke i pravila koja su često bila i nerazumljiva i nedorečena. Često su se morali testirati, nemalo puta su kadrovski bili deficitarni zbog izolacija i obolijevanja djelatnika. I njima je bilo izazovno i teško pratiti nova pravila rada, nošenje zaštitnih odijela, maski i slično. Često bi im smjene trajale i preko 12 sati.”

O korisnicima im je, dodaju naše sugovornice, bilo teško i problematično i prostorno skrbiti.  Oboljele od COVID-a trebalo je odvajati od zdravih i o njima posebno intenzivno skrbiti. Navode kako su djelatnici domova često nalazili u nezavidnim i teškim situacijama kada su preuzimali ulogu “policajaca” i “negativaca” kada bi, pridržavajući se pravila, obiteljima uskraćivali posjete, ulazak u prostor, unos hrane i slično.

“I ono što im je zapravo bilo najteže, zapostavljali su vlastite obitelji, društveni život. Svoj život u potpunosti su podredili poslu, odnosno brizi za korisnike u domu u kojem su zaposleni.”

Emocije korisnika bile su od od ljutnje u smislu “pustite nas sve na miru, ne možemo više ovako“; preko ravnodušnosti i tvrdnji da se “od nečega mora umrijeti”; do optimizma i tvrdnji da smo “preživjeli puno toga pa ćemo i ovu koronu”.

Anketno istraživanje je, međutim, pokazala da je situacija koju je izazvala pandemija donijela i pozitivnih stvari. To su, navode Helena Glibotić Kresina te Nevenka Vlah, brza prilagodba i snalaženje u novim situacijama, korištenje novih tehnologija, bolja povezanost različitih sektora; zdravstva, socijalne skrbi, policije i vatrogasaca, ali i kvalitetnija suradnja i bolji protok informacija. Ipak, nije izostao, dodaju, niti optimizam i vjera da se sve može uz malo volje i napora.

“Nevidljive starije osobe”

Osim u domovima za starije osobe, pandemija je poremetila i uobičajeno funkcioniranje različitih aktivnosti i programa; kreativnih, edukativnih, zdravstvenih; kojih su starije osobe polaznici i koji su značajna dobrobit u aktivnom starenju.

Analizom trenutnog stanja, ističu u tamošnjem Nastavnom zavodu za javno zdravstvo,  vidljivo je da je dio starijih građana Rijeke aktivno uključen u neke oblike vaninstitucionalne skrbi i koristi usluge socijalnog i zdravstvenog karaktera. No s druge strane postoji i određeni broj osoba starije životne dobi koje pripadaju samačkim domaćinstvima odnosno “nevidljivim” osobama starije životne dobi. Za njih ne postoje realni podatci o broju, zdravstvenim i socijalnim potrebama te zadovoljenju istih, kao ni podatci o kvaliteti njihovog života.

Iz tog razloga najavljuju istraživanje i prikupljanje podataka o nevidljivim starijim osobama. Provođenje istraživanja bilo je ranije planirano, no pandemija ga je odgodila. Podatke o “nevidljivim” starijim osobama planira se prikupiti terenskim radom patronažnih službi.

Upravo će se zbog društveno isključenih osoba u sklopu projekta “Rijeka zdravi Grad” u dijelu koji se odnosi na osobe starije životne dobi, osim rada na unaprjeđenju zdravlja starijih sugrađana, raditi i na “nevidljivim starijima”.

“Stara” županija

Briga o starijima postaje veliki izazov svugdje u svijetu pa tako i u Hrvatskoj i u Primorsko-goranskoj županiji, ističu Helena Glibotić Kresina te Nevenka Vlah. Prema podacima iz 2011. godine u Županiji je živjelo 18,9 posto osoba starijih od 65 godina, a prema procjenama, u 2020. godini živjelo je čak 24,5 posto stanovnika starijih od 65 godina.

“Stoga je Primorsko-goranska županija, a odnosi se to i na neke druge županije u Hrvatskoj, ‘stara’ županija. Općenito, starenje predstavlja jedan od najvećih socijalnih, ekonomskih i zdravstvenih izazova 21. stoljeća, posebice u Europi koja je kontinent s najvećim udjelom osoba starijih od 65 godina u ukupnom stanovništvu.”

Pojašnjavaju kako s porastom dobi dolazi do pojave  multimorbiditeta i komorbiditeta te se javlja funkcionalna onesposobljenost. Svaka peta osoba između 65. i 74. godine ovisna je o zdravstvenoj i socijalnoj skrbi i tuđoj pomoći. Dolazi, dodaju, do povećanja zdravstvenih i socijalnih potreba starijeg stanovništva te povećanja osoba smještenih u institucije pri čemu postoji problemom nedostatnosti smještajnih kapaciteta.

Aktivnim starenjem protiv osamljenosti

Naše sugovornice smatraju da su, osim porasta udjela starijih osoba, sve značajnije osamljenost i povećanje broja samačkih kućanstava. Ovu dob karakterizira i rast potrošnje za liječenje i potreba za zdravstvenom zaštitom i socijalnom skrbi.

No, u cijeloj toj priči, ističu u Odjelu socijalne medicine NZZJZ PGŽ, važno je naglasiti kako starost i starenje nisu istoznačnice. “Starenje predstavlja prirođen fiziološki proces koji započinje praktički rođenjem i traje sve do smrti i ne može se odrediti stvarna granica između evolucijske i involucijske faze starenja.”

No, kako je zdravstvena zaštita starijih osoba pokazatelj napretka, ali i propusta zdravstvene zaštite stanovništva u cjelini, potrebna je racionalizacija i određivanje prioriteta zdravstvene zaštite s naglaskom na osiguravanju aktivnog zdravog starenja uz prilagodbu dijagnostike, terapije, rehabilitacije i njege u starijoj dobi.

Smatraju kako je tu vrlo važna odgovornost društva s posebnim naglaskom na osiguravanju aktivnog, zdravog starenja.

“Osnovni cilj globalnih aktivnosti zdravstvene i socijalne zaštite starijih osoba trebao bi biti njihova integracija u društvo s ciljem dodavanja života godinama, a ne godina životu. Cilj aktivnog starenja je unaprjeđenje kvantitete i kvalitete života, a unaprjeđenje zdravlja predstavlja proces osposobljavanja ljudi da uvećaju mogućnosti ovladavanja razvojem svog zdravlja i da ga mogu unaprijediti. Proces kojim ljudi preuzimaju kontrolu nad svojim zdravljem i tako ga unapređuju.”

Na Odjelu za socijalnu medicinu već niz godina kroz svoje aktivnosti brinu za zdravlje i poboljšanje života osoba starije životne dobi kroz aktivnosti koje provodi u cijeloj Županiji i Gradu Rijeci. Pri tome se, kažu nam voditeljica Odjela socijalne medicina liječnica, primarijus Helena Glibotić Kresina te magistra javnog zdravstva  Nevenka Vlah, surađuje s tamošnjim umirovljeničkim udrugama.

“Organiziraju se tribine, predavanja i radionice s ciljem prevencije bolesti i unaprjeđenja kvalitete života naših stanovnika. Provodimo brojne programe kao npr. gerontološke radionice ‘Zlatno doba života’, screening programe u prevenciji osteoporoze ili debljine, ranom otkrivanju određenih karcinoma.”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.