Sve što zaradi, Nermani Mijić “pojedu” davanja. “Radim za ovaj mali poslovni prostor, doprinose i režije, a živim sama i moram pokriti još i troškove kućnih režija. Iako radim po 12 sati dnevno, čak i subotom, ništa mi ne ostane. Financijski mi pomaže i kći jer neku normalnu plaću ne vidim nikad”, kaže.
“A što ću, moram uplaćivati doprinose za mirovinu, kakva god ona bila. Najstrašnije mi je što su mi izračunali da bih dobila tek nešto preko tisuću kuna, ne znam kako bih od toga živjela kao samac. Da se odlučim umjesto za svoju za mirovinu pokojnog muža, kapetana broda koji je nestao na Atlantiku prije 14 godina, ne bih bolje prošla jer bih dobivala 1200 kuna. A to je skoro isto. Zato sam se pomirila s tim da ću i u mirovini morati raditi”, rekla nam je gospođa Nermana koja zbog dugotrajnog sjedenja ima ozbiljnih problema s kralježnicom. “Ljekarna je blizu, odem po tablete, bol prođe i nekako izdržim radni dan”, dodala je.
Životna ušteđevina za pokretanje posla
U vlastiti posao krenula je prije osam godina, kad joj je isteklo životno osiguranje koje je godinama uplaćivala ne bi li ostvarila svoj san o samostalnom poslu. Kupila je tada osam šivaćih mašina, profesionalnu peglu te igle i konce, i na zagrebačkoj Knežiji otvorila radnju koju je nazvala “Fenix”.
Oko nje su danas police prepune odjeće, dio odjeće visi na vješalicama, čini se da posla ima i preko glave. “Posla imam koliko hoćete, ne mogu sa svime izaći na kraj, ali to su mali iznosi, a posla puno. Cijeli dan ne stajem. Ljudi misle da je sve pet minuta posla, a puno je tu detaljiziranja koje se ne vidi na van”, govori. Prije toga sedam je godina u jednoj privatnoj krojačnici na placu na Jarunu.
Njezine usluge traže žene i muškarci, najčešće stariji ljudi. No, ima i djevojaka koje vole modu i koje joj donesu čak i pokoji kvalitetan komad odjeće koji su naslijedile od bake pa to gospođa Nermana prilagodi njihovom stasu. Osobito među ženama ima i onih koje u njezinu uličnu radnju ulaze i samo na “čašicu razgovora”, donesu joj kavu ili čokoladu pa s njom popričaju.
“Umirovljenice su najčešće te koje dođu, požale se na usamljenost, probleme s djecom, na bolesti ili male mirovine. Nije meni dosadno, samo što rijetko dižem glavu od posla. Evo, baš me potreslo kad mi je maločas ušla susjeda koja ne može prežaliti što je nadživjela svoju kćer koja je preminula uslijed srčanog udara”, govori nam naša sugovornica pogledavajući nas iznad šivaće mašine.
Godinama si nije priuštila odmor
Uz nju je od jutra do mraka i njezin psić Pero, jorkširski terijer, koji je njezin najvjerniji životni pratilac. “On mi je najdraže društvo. Svako jutro pješice dolazimo na posao i navečer se vraćamo u stan. Kod kuće jedino što stignem preko tjedna je podgrijati jelo i nešto napraviti po stanu, a nedjeljom onda idem u nabavku i kuham za cijeli tjedan. To je i dan kad mi dođu kći i zet pa se malo podružimo. Tako već više desetljeća izgleda moj život, izvan Zagreba nisam bila godinama, a o moru ne mogu ni sanjati. Jedini put kad sam bila izvan ovoga grada, to su bila tri dana kad sam išla pokopati majku koja je umrla kod brata u Švedskoj”, govori gospođa Nermana čiji su roditelji u vrijeme njezine rane mladosti imali dva vlastita krojačka salona, svatko svoj.
Obitelj je nekad bila imućna
“Od ovog se posla nekad moglo iznadprosječno živjeti, osobito ako ste bili sam svoj gazda poput mojih roditelja koji su imali renomirane krojačnice. Tada sam studirala i završila Kineziološki fakultet, cijela ljeta provodila na Pelješcu kod rodbine, a zimi skijala na Jahorini, što je bio moj omiljeni sport. Često sam s roditeljima bila i u salonu, prije nego što sam krenula u školu sa šest i pol godina, već sam znala šivati na mašinu. Voljela sam pomagati majci i ocu, kod nas vam se nikad nije sjedilo. No, otkako je rat moju obitelj rastjerao po svijetu, sve se urušilo”, ispričala je naša sugovornica.
Nermana Mijić i psić Pero (foto: Gordana Arh)
“Od tada nikad više nisam stala na skije, do jednog dana koji nikad neću zaboraviti. Kći Aja zna koliko sam voljela taj sport, pa me prošle godine iznenadila. Nazvala me da uzmem slobodan dan, a ja znam da ona to nikad ne traži od mene i odmah sam znala da je nešto važno, da me treba. Nisam imala pojma što mi sprema kad me odvezla na Sljeme – iznajmila mi je opremu i tek gore rekla da ćemo skijati. Ne mogu vam opisati kako sam se taj dan osjećala”, govori dirljivo gospođa Mijić.
7 godina da sud proglasi smrt supruga
Njezin život u Sarajevu do rata bio je sretan i ispunjen, vidjela je sasvim blistavu perspektivu. Suprug je bio kapetan na brodu pa je šest mjeseci bio kod kuće, a šest na brodu. Dobili su i kćerkicu. A onda, taj nesretni rat – bili su prisiljeni sve ostaviti i pobjeći u Zagreb, a primili su ih roditelji supruga koji su tu živjeli od osamdesetih. Povukla je sa sobom i 14-godišnje nećake blizance o kojima je neko vrijeme brinula. Nekako su se snalazili, a onda je za gospođu Nermanu uslijedio novi šok.
“Kći je napunila 16 godina kad smo doživjele najveću tragediju – suprug je nestao na Atlantiku i nikad nije pronađen. Kći nije dobivala nikakvu potporu za školovanje, ni sama ne znam kako smo preživjele. Ona je odmah počela raditi preko student-servisa i tako je pomogla da uz moju skromnu krojačku plaću izguramo režije, hranu i njezino školovanje. Nećete vjerovati, ali trebalo je preživjeti dugih i teških sedam godina da sud mog muža proglasi mrtvim. Naša kći do tada nije imala pravo na niti jednu kunu mirovine, tijekom srednje škole i cijelog studija. Tek nakon svih tih godina dobila je mirovinu za šest mjeseci retrogadno, točno onoliko koliko je koštalo polaganje vozačkog ispita. Pitala me tada trebamo li novac potrošiti za hranu ili za vozački. Naravno da sam joj rekla da ode naučiti voziti. Izdržale smo nekako, ne pitajte me kako”, iskreno je, ali s težinom u riječima ispričala gospođa Nermana kojoj je danas, na pragu šezdesete, najvažnije da su joj kći i zet sretni i zadovoljni.
Nada se unucima
“Nadam se uskoro i kojem unuku ili unučici, to bi me baš usrećilo”, rekla je gospođa Nermana i marljivo se vratila započetom poslu koji smo joj nakratko prekinuli. Valjalo je sada nadoknaditi vrijeme koje smo joj ukrali, jer ona ima pomno razrađen dnevni plan rada. “Inače bi se mušterije požalile da sam spora, a ja to ne volim. Ionako, kao što rekoh, svi oni misle da ja i pokratim i suzim i pokrpam, sve za pet minuta. Na žalost, ne ide to tako”, rekla nam je na odlasku.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”
