Gotovo svaki dan, bez obzira na vremenske prilike i neprilike, gospođa Maja Horvat izlazi iz svog stana u zagrebačkom naselju Prečko te se zaputi na jednu od najljepših gradskih šetnica, koja vodi oko Jarunskog jezera.
“Do prošle godine dnevno sam propješačila po 10 kilometara. Lani sam si ispunila veliku želju i kupila si ovaj bicikl, baš kakav sam vozila kao tinejdžerica u Garešnici, još se sjećam dana kad mi ga je tata kupio. Tako sada kombiniram hodanje i vožnju, što uvelike ovisi o vremenu”, otkrila nam je gospođa Maja koja biciklom nerijetko potegne i na jezero Bundek u Novom Zagrebu, pa odvozi dodatnih desetak kilometara.
“Morala sam se nečim početi baviti nakon smrti supruga prije šest godina, jer sam jako dugo očajavala. Nas dvoje zajedno samo bili otkako smo završili srednju školu, punih 38 godina bili smo nerazdvojni i imali smo, mogu reći, predivan brak. Naglo je obolio i preminuo, nisam se ni snašla, bio je to težak udarac. Nikad nije pio alkohol, čak ni kavu, niti je pušio, a bavio se i sportom jer je diplomirao kineziologiju. Teško je bilo prihvatiti da je dobio rak želuca, no što se može”, ispričala nam je iskreno.
Gubitak nakon 38 godina braka
Živjeli su, kaže, u kući u Rakovom potoku, 18 kilometara od Zagreba. “Ubrzo nakon njegove smrti shvatila sam da bi za mene bilo najbolje da preselim u grad u manji stančić. Moj se sin Filip baš bio oženio i pristao da se zamijenimo – tako ja danas živim u njegovom stanu u Prečkom, a on i snaha Ina su u našoj kući. Ovdje mi je sve blizu, posao, prijateljice, evo ovaj predivan Jarun”, otkrila nam je.
Naglasila je potom da je još jedan veliki stres doživjela svega mjesec dana prije nego što joj je umro suprug. Preminula joj je tada voljena sestra Katarina s kojom je bila jako povezana, iako je ona živjela u Veneciji. “Koja koincidencija, baš bi danas slavila rođendan”, povjerila nam je.
Iduće godine – mirovina
U 66. godini života gospođa Maja još uvijek radi, u udruzi Fokus, gdje je provela cijeli radni vijek dug 25 godina. “Završila sam Učiteljski fakultet u Zagrebu i prvih deset godina nakon studija posvetila se isključivo obitelji. Kad je oboje naše djece poraslo, zaposlila sam se u udruzi koja se bavi radom sa studentima, obiteljima, mladim majkama, zaposlenima, i tu sam i danas. No, sredinom iduće godine definitivno idem u mirovinu. Ne plašim se tog dana, uzdam se da će se sve dobro posložiti, kao i puno toga u mom životu. Vjerujem u Boga koji se uvijek brinuo za mene, pa i kad sam ostala udovica. I inače se držim one – nigdar ni bilo, da ni nekak bilo” govori gospođa Maja.
Osim što šeće i biciklira, gospođa Maja često stane u parku sa spravama kakvih po Jarunu ne nedostaje, i odradi vježbe. “Sada sam nešto rjeđe na spravama nego prijašnjih godina, primijetila sam da ih je sve više neispravno. Voljela bih da se obnove jer je Jarun baš rekreacijski centar i ljudima je tjelovježba prijeko potrebna”, napominje.
Fotografija kao hobi
U posljednje vrijeme jako ju zanima i fotografija. “Uživam u trenutku, volim to zabilježiti, a fotografije onda i objavljujem u jednoj grupi na društvenim mrežama”, doznajemo.
Pokoju sretnu fotografiju svaki dan pošalje i kćeri Barbari koja živi u Americi. “Djecu smo odgajali da imaju slobodu izbora. Iako mi je žao što je Barbara otišla živjeti tako daleko, sada, kad je nakon tri godina čekanja napokon dobila zelenu kartu, sigurno je da se više neće vraćati u Hrvatsku. Ja sam je posjetila 2019. godine, a ove godine me opet nagovara da dođem, u vrijeme Božića. No, dug je to put, a hara i pandemija, testiranja me muče, pa sam odlučila da ipak ne idem”, rekla je gospođa Horvat koja bi voljela postati baka, čemu se toplo nada jer je i kći u ozbiljnoj vezi.
Piše poeziju i priče
Dosta pišem, svoje misli, duhovne pjesme, znala sam to i objaviti u našim internim časopisima. U sklopu ogranka ‘Mame za mame’ planiramo izdati knjigu za koju je 25 mama napisalo svoju priču, a među njima sam i ja. Pisala sam o tome kako je tekao moj život, kako smo suprug i ja zajedno krenuli na faks, dobili dvoje djece, ali i kako sam sada ostala sama i kako se nosim s time. Promišljala sam kako možemo izabrati biti sami i usamljeni ili ćemo naučiti i živjeti ispunjen i sretan život i sa samim sobom. Naravno, bude dana kad ti je teško, kad ti nedostaje tvoj bračni drug, ali čovjek se s tim mora naučiti nositi”, rekla je.
Maja Horvat (foto: Gordana Arh)
Kako kaže, ne kuha svaki dan u tjednu, već najčešće subotom i nedjeljom, ali zato voli peći kolače, po tome je i poznata. “Najbolje mi idu štrudle, sama razvlačim tijesto. Svi ih hvale pa ih rado podijelim i s kolegicama i prijateljicama”, kazala je.
Recepti iz bilježnice bake Barbare
Božić će proslaviti sa sinom i snahom, a ona će pripremiti išlere, Imotsku tortu s bademima te intenzivno razmišlja čime bi ih još mogla iznenaditi. A njezina je bilježnica s receptima zapravo pravo malo blago. “Imam knjigu recepata još od svoje bake Barbare, rođene 1905. godine u Sloveniji. Kad je imala pet godina roditelji su doselili u Hrvatsku, i tu je kasnije kao mlada žena, odlučna i napredna, upisala tečaj domaćinstva odnosno kuhanja i šivanja. To je rijetko koja žena u to vrijeme završila. Ona je tako sve recepte zapisivala, uglavnom su to kolači, i tu sam bakinu vrijednost ja naslijedila. Baka je tada pripremala kolače za svadbe, bila je izvrsna u tome i nadaleko poznata”, doznajemo od gospođe Maje.
Cijepila se
“Inače su svi oko mene dobili koronu, mnogi kolege, ali mene je zasad zaobišla. Cijepila sam se što sam mogla prije. Dodatni poticaj mi je bio što sam mislila da ću možda putovati u Ameriku. Nisam za nikakve ekstreme, ja sam za to da svatko donese odluku za sebe. Osobno, nisam se previše premišljala”, govori nam.
Mise nedjeljom
Na pitanje što ju još veseli, odgovara da su to nedjeljne mise u Baptističkoj crkvi u zagrebačkoj Radićevoj ulici gdje je njezin suprug svojevremeno bio i pastor. Među vjernicama ima i brojne prijatelje pa se tu vole i družiti. “Jako volim društvo, i ljeti s prijateljima iz crkve putujem u kamp Činta na otoku Ugljanu i tu boravimo u uvali na kojoj nema drugih turista, prekrasno nam bude”, rekla je.
No, koliko god voli društvo, zavoljela je, kaže, i biti sama. “Iskreno da vam velim, volim se povremeno i malo povući, biti sama sa sobom, gdje sam u svom razmišljanju, sumiram sve ono što je bilo i što mi se događa sada”, rekla nam je gospođa Maja sjedajući opet na svoj bicikl, odjurivši dalje u prekrasan, sunčan dan na izmaku studenog.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”
