Kako se suočiti s (vlastitom) smrtnošću? Kako pomoći ožalošćenima?

Jedna od najtežih i najbolnijih tema svakako je smrt. No smrt je sastavni dio života, pa je bolje o njoj razgovarati jer smrti nitko neće moći pobjeći. No kako o smrti razmišljaju oni koji su joj bliže i kako ta činjenica utječe na njihove osjećaje i raspoloženje? O tome smo razgovarali s dr.sc. Gordanom Kuterovac Jagodić, psihologinjom sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

“U razvojnoj psihologiji i psihologiji starenja i odrasle dobi govori se o dobnim i spolnim razlikama u odnosu na strah od smrti ili anksioznost u vezi te teme, kao i o shvaćanju što je zapravo smrt. Za razne ljude smrt ima različito značenje. Dok smo u zreloj dobi ili možda još i kasnije, smrt nam je nekakva točka koja nam služi kao nekakav organizator vremena u smislu da više nemamo svo vrijeme svijeta pred sobom, nego počnemo razmišljati o tome koliko nam je vremena ostalo da obavimo neke stvari. Ta vremenska perspektiva nam se kasnije u životu nekako skraćuje i za neke smrt znači upravo to”, kaže naša sugovornica.

“Drugima smrt predstavlja nagradu ili kaznu za to što su u životu bili dobri ili loši, a trećima smrt predstavlja prelazak u drugi život što je religijska perspektiva. Većina ljudi, ipak, smrt shvaća kao nekakav gubitak – gubitak odnosa s drugima, gubitak samoga sebe, gubitak svega što su na svijetu imali pa zato osjećaju anksioznost i strah od tog nepoznatog”, dodaje profesorica Kuterovac-Jagodić.

Zanimljivo je da se starije osobe koje su bliže smrti, u prosjeku smrti manje boje manje od onih koji su srednje dobi. “Smatra se da je to zbog toga što ljudi srednje dobi imaju puno toga za izgubiti, odnosno boje se za svoju još neodraslu djecu. Brinu hoće li stići dovršiti neke projekte pa se o smrti i ne usude previše razmišljati. Starije osobe ipak imaju velik dio života iza sebe, zbrajaju svoje ‘životne račune’ i gledaju do kuda su došli. Ako su zadovoljni sa stvarima koje su napravili, onda se nemaju zašto previše bojati smrti jer je to završetak njihovog uspješnog života.”

“Naravno da pomisao na smrt nikome nije draga, niti nešto čemu se vesele – osim možda nekih koji iznimno pate – ali se, po nekim razvojnim teorijama ličnosti, smatra da integracija našeg kompletnog života, opraštanje sebi raznih pogreški, opraštanje drugima, nekakvo mirenje i okretanje samome sebi, a ne nekim vanjskim stvarima, zapravo olakšava suočavanje s neminovnošću smrti”, kaže profesorica i dodaje kako se pokazalo da su žene, kad se radi o tom konkretnom pitanju, anksioznije od muškaraca.

“Nije do kraja jasno zašto je to tako. Možda zato što su žene i inače anksioznije oko cijelog života pa su zato anksioznije i kad je riječ o smrti”, objašnjava profesorica Kuterovac-Jagodić.

Bez mogućnosti opraštanja

Iako nikad nije lako, suočavanje sa smrću u ovo pandemijsko doba posebno je teško jer su sada otežane mogućnosti rituala opraštanja koje inače obavljamo i koji nam omogućuju da lakše prihvatimo nečiju smrt.

“Kod nas to, možda, i nije bilo tako drastično, no u nekim zemljama poput Italije, doista je puno ljudi umiralo, a nisu se mogli organizirati pogrebi na koji bi svi došli oprostiti se od preminule osobe. Najgore je to što se nije moglo oprostiti sa svim tim bolesnicima. Inače kad imamo nekog tako teško bolesnog, uglavnom možemo organizirati barem neki oblik opraštanja, no u ovoj situaciji se nije smjelo ići ni u bolnicu. Sve je to nešto što otežava situaciju s tugovanjem i prihvaćanjem da nekoga više nema”, kaže profesorica.

Opraštanje je silno važno za one koji ostaju, ali i za one koji su bolesni i na samrti. “Istraživanja pokazuju da se jedan dio ljudi koji su u terminalnoj fazi svoje bolesti, doista želi oprostiti i zbog toga rade različite stvari, poput poklanjanja predmeta, davanja nekih osobnih, vrijednih stvari ljudima koji su im dragi, a za posljednje ostavljaju razgovore s važnim osobama u kojima iskazuju svoju ljubav ili traže od nekoga oprost, žele ispraviti neke eventualne pogreške ili se s nekime pomiriti.”

“Tijekom epidemije bolesti COVID-19 te su stvari bile otežane jer je smrt ili nastupila iznenada ili se do osobe nije moglo jer je bila u bolnici, što je opet teškoća za one preživjele. Oni osjećaju i da je taj proces nedovršen. Kao prvo, tugovanje počne naglo, iznenada, pa se na to ne mogu ni pripremiti, osim ako umrle osobe nisu već dugo vrijeme bile bolesne pa je COVID samo ubrzao smrt u kojem bi se slučaju to moglo smatrati i određenim spasom”, kaže Kuterovac-Jagodić.

Svatko, bez obzira na pripremu, jako tuguje za onima kojih više nema, pogotovo starije osobe ako se radilo o njihovom bračnom partneru s kojim su provele veći dio života. Profesorica upozorava da takve osobe imaju i manju podršku od okoline u usporedbi, s recimo, mlađim udovcima i udovicama.

“Kad smo mlađi, tu je i naša radna okolina, imamo više prijatelja, imamo puno veće sustave socijalne podrške nego kad smo stari. U starosti su nam neki prijatelji već otišli, djeca imaju svoje obitelji koje možda ne želimo opterećivati, i onda starije osobe ostaju da se same bore sa svojom tugom”, navodi.

Što reći ožalošćenima?

Razgovor s ožalošćenima vrlo je važan, iako nije lak. Ljudi često teško razgovaraju s ožalošćenima jer ne znaju što bi im rekli pa onda često idu u neke floskule i stereotipne izjave koje višu odmažu nego pomažu, kaže profesorica.

“Na primjer kažu: ‘Ma sve ima svoje razloge’, ‘Ti si jak, preživjet ćeš, ‘To je božja volja’, ‘Sve će biti u redu’… No to je ono što ljudi uglavnom ne žele čuti. Svatko tko je tužan, osjeća se slabo i bespomoćno i strah ga je i nove situacije. Nečijom smrti ste izgubili i svoje uloge koje ste imali i sada možda morate preuzeti nove obaveze koje do sada niste obavljali. Ženama zna biti osobito teško. Često im sa smrću muža značajno padnu prihodi jer obično imaju manja primanja od svojih muževa – ako prihoda uopće imaju. Toj tuzi se pridružuje i puno straha od nepoznate situacije i novih zadataka i obaveza. To je složeno razdoblje. Teško je onda tako nekom reći ‘ma proći će, ti si jak’. Puno je bolje reći ‘ja sam tu za tebe ako me trebaš'”, savjetuje profesorica.

“Iako svi imamo potrebu popravljati stvari i razveseliti nekoga tko je tužan, mislim da bi se trebali suzdržati od toga i jednostavno biti tu za tu osobu. I to ne samo u prvo vrijeme, nego i kasnije nastaviti provjeravati kako je. Nuditi pomoć, iako ćemo na početku možda biti i odbijeni. Treba pitati možemo li nešto donijeti, otići u apoteku, nešto skuhati? Pri tome valja osobi dati do znanja da nipošto ne mislimo da ta osoba to sama ne može, ali lijepo je znati da je pomoć tu. Ljudi su u tuzi ponekad i ljuti, mogu biti iritirani i otresiti, ali treba razumjeti da je to potaknuto tugom”, kaže Kuterovac-Jagodić.

Pokazalo se i da je dobro razgovarati o osobi koja je preminula, iako to mnogi ljudi izbjegavaju misleći da će time ožalošćenoga još više ražalostiti.

“Nećemo ožalošćenog mi podsjetiti na umrlog – oni nikad o njemu niti ne prestaju razmišljati. Također, to što se osoba možda rasplače, ni to nije loše. Čak i zajedno plakati ima terapeutski učinak. Tuga nije linearni proces, pri čemu ste jako tužni pa onda sve manje i manje. Ima trenutaka, čak i u jednom danu, kad ste tužni, pa se malo oraspoložite, pa ste opet tužni. To su nekakvi valoviti procesi. Tuga će s vremenom postati malo blaža, ali će se opet u nekim trenucima probuditi”, kaže profesorica.

No ima situacija i kad je nekome život s preminulom osobom bio jako težak pa će se sada, kad te osobe više nema, na neki način oporaviti i preuzeti uloge koje ranije nisu mogli.

“Ima raznih oblika tuge. Psiholozi su prije pokušavali pronaći neke faze tugovanja i neki redoslijed pa su mislili da prvo imamo obamrlost, pa depresiju i slično. Sada se zna da doista sve te faze postoje, no one se kod svih ljudi ne pojavljuju istim redoslijedom. Netko može odmah dobro funkcionirati i tugu ostaviti za kasnije, netko je odmah emocionalno shrvan. Ljudi su različiti i ne treba ih tjerati da tuguju na neki određeni način. Dakako, ako se netko nikako ne može naviknuti i izvući iz depresije, ako mu je tugovanje jako otežano i ako osoba pokazuje znakove nebrige i za sebe i za svijet oko sebe, onda je potrebno potražiti pomoć”, kaže profesorica.

Odtugovati se mora

No kako god tuzi pristupili, jedno je jasno: odtugovati se mora i tu nema zaobilaznog puta. Možete tugovanje odgoditi na neko vrijeme, ali prije ili kasnije ćete morati odtugovati.

“Kroz taj se proces mora proći, mora se odplakati, možda napisati pismo, čak i s odgodom napraviti neki oproštaj koji možda zbog korone nismo mogli prije obaviti. Postoje razni načini da život te preminule osobe proslavimo, zaokružimo čitavu priču, pokažemo koliko nam je stalo do nje i koliko je njezin život imao smisla. To ne smijemo zaboraviti čak ni kad je smrt brza, iznenadna i naizgled besmislena. Često se previše fokusiramo na sam način smrti, a možda bi trebali više pažnje posvetiti životu preminule osobe i onome što je ona svima značila. Ne moraju to biti velike stvari jer većina ljudi neće napisati neke važne knjige ili otkriti neke nove svjetove, ali svi su u svojoj obitelji bili važni i mnogima će nedostajati”, govori nam profesorica Kuterovac-Jagodić.

Suočavanje s vlastitom smrću također je važno i, zapravo, lakše ako imamo osjećaj da smo obavili ono što smo u životu trebali.

“Poznati psiholog Eric Erikson govorio je o različitim razdobljima života i dva polariteta koja imamo u sebi. Dok smo mladi, imamo temeljno povjerenje ili nepovjerenje prema svijetu. Poslije, kad krenemo u školu, brinemo jesmo li kompetentni ili nismo. A kad dođemo do najstarije životne dobi, naš je zadatak stvoriti integritet našeg ega nasuprot očaju. Smatra se da ako smo se razvijali tijekom života i nešto doprinijeli zajednici – odgojili dobru djeci, napisali priču o svojoj obitelji, pomirili se sa sobom, oprostili si pogreške i shvatili da smo napravili najbolje što smo mogli – onda se smatra da imamo integritet našeg ega, našeg selfa. Oni koji nisu u stanju oprostiti sebi i drugima, koji žive u gorčini i koji misle da moraju dovršiti neke stvari, oni po Eriksonu uđu u stanju koje se zove očaj – očajnički se bore protiv smrti jer misle da još moraju puno toga dovršiti”, kaže profesorica.

“Ljudi pred kraj života uđu i u nekakvu fazu reminiscencije, gledaju unatrag i čini im se da su se neke stvari posložile. Ako sami sebi složite životnu priču s kojom ste zadovoljni, onda bi vam trebalo biti lakše otići. Zato bi kod starijih trebalo poticati tu pozitivnu reminiscenciju i puno razgovarati čak i ako se to ne čini lakim. Onima koji su depresivni i koje je obuzeo očaj, trebalo bi dati i drugu perspektivu i neke događaje na koje oni katastrofično gledaju, pokazati iz drugog kuta”, kaže Kuterovac-Jagodić.

O smrti se i dalje ne govori dovoljno

No iako se radi o vrlo važnoj tebi te iako smo zbog epidemije svaki dan suočeni sa smrću, o tome ipak ne razgovaramo dovoljno. Profesorica Kuterovac-Jagodić kaže da zaboravljamo da iza tih brojki umrlih o kojima slušamo svaki dan ima barem još toliko onih koji će ostati tužni, ogorčeni i na različite načine interpretirati zašto se dogodilo to što se dogodilo te okrivljavati sebe i druge.

“Ono što mi se čini važnim je da se i na nacionalnoj razini na neki način simbolično obilježe te sve silne smrti. Ne moramo to svaki dan raditi, ali nije u redu da ne odamo počast svim tim silnim ljudima umrlim od korone. Imamo kompliciran odnos prema smrti i u ovom je slučaju omalovažavamo govoreći da su ti ljudi ionako bili stari i bolesni pa bi ionako umrli. To ne smijemo raditi i koliko god netko bio star, opet za njim netko tuguje i zaslužuje dostojanstven ispraćaj i priznanje što je bio žrtva pandemije. A i sama starost je relativna – zašto netko od 70 godina ne bi poživio još 20 godina? Ima ljudi koji su u jako dobroj formi i nakon 70. godine. Ljudi su aktivni sve duže i duže i taj je dobizam u ovo vrijeme jako prisutan”, zaključuje profesorica Kuterovac-Jagodić.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.