Irena i Šime zajedno su 50 godina: Propala je obnova zavjeta, ali ne i iznenađenje u ponoć

Ovu 2021. godinu supružnici Irena i Šime Stopfer pamtit će po dobrom – u miru i slozi dočekali su 50 godina braka, djeca su im samostalna i ostvarena, s unucima imaju dobar odnos, a treću životnu dob provode vrlo aktivno.

Vratimo li se pet desetljeća unatrag, bila je godina ’68. kad su se studentica iz Splita i dvije godine mlađi student iz Biograda upoznali u crkvi na Gornjem gradu. Ljubav je rasla, a oni se vjenčali tri godine kasnije. Podeblju bi knjigu, kažu, mogli napisati o pet zajedničkih desetljeća, no jedno je sigurno – ljubav i poštovanje u svemu su im bili štit i pokretačka snaga. Stoga su željeli i posebnu, malu proslavu svog Zlatnog pira, no bolest COVID-19 snašla je svećenika pred kojim su trebali obnoviti zavjete pa su ostali prikraćeni za to zadovoljstvo.

“I dok smo bili malčice razočarani što taj čin moramo odgoditi, oboje smo smišljali kako ćemo intimno obilježiti taj važan datum. Zapravo, meni je zajednička prijateljica dala naslutiti da mi on priprema dar iznenađenja u ponoć pa sam se ja s dvostrukom voljom uhvatila priprema, također u tajnosti. Iako nisam znala što će biti njegovo iznenađenje, odlučila sam da ću ga minutu do ponoć probati preduhitriti, no pravila sam se da ništa posebno ne očekujem niti spremam. Tako je i bilo, sat je otkucavao i ja sam prva izletjela s poklonom, još se smijem tome. I tako je on sa svojim iznenađenjem uletio dvije minute kasnije, ali sve u svemu, bilo je urnebesno zabavno”, rekla je kroz smijeh gospođa Irena.

Zanimalo nas je, naravno, što su si to poklonili. “Ja sam dobila ovaj predivan zlatni prsten, baš me dirnuo ovim potezom. A ja sam njemu kupila Rječnik stranih riječi, zbog jedne naše interne šale koja traje već godinama, i u to jedan lijepi ruksak za hodanje i planinarenje”, otkrila nam je.

Bogata karijera profesorice francuskog

Nakon što je s nama podijelila ovu privatnu radost, ispričala nam je gospođa Irena ponešto i o svom životu i osobito o svojoj bogatoj karijeri. “Radni vijek započela sam kao profesorica francuskog jezika u obrazovnoj ustanovi Francuska alijansa Zagreb gdje sam, osim što sam vodila tečajeve, s polaznicima pripremala predstave i predavanja s ciljem što konkretnijeg učenja jezika. Radila sam predano i na promicanju francuske kulture i jezika u Hrvatskoj, ali i organizirala putovanja ‘Upoznaj Francusku’ u sklopu kojih smo s polaznicima posjećivali razne francuske pokrajine”, otkrila nam je.

No, nakon 20 godina u toj instituciji osjetila je da je vrijeme za promjenu pa je – tada već u svojim srednjim četrdesetima – upisala dvogodišnji studij Bibliotekarstva. “Zaposlila sam se potom u knjižnici Odsjeka za romanistiku na Filozofskom fakultetu i tu ostala šest godina. Nakon toga, tadašnji rektor Šunjić me nagovorio da prijeđem u Rektorat sveučilišta u Zagrebu gdje sam, na nekoliko pozicija, ostala do mirovine”, ispričala nam je svoj karijerni put gospođa Irena koja je i autorica dvaju školskih udžbenika iz francuskog.

Još održava nastavu

Potom je otkrila i da je tijekom cijelog radnog vijeka ostala vezana uz Alijansu i honorarno nastavila voditi tečajeve francuskog, a vodi ih i dan danas. Ima stalni angažman jednom tjedno te odrađuje zamjene kad god je pozovu, no nije to sve u čemu je aktivno predana u mirovini.

“Uz angažman u Alijansi, aktivna sam i u Udruzi stipendista francuske vlade, upravo radim na sadržaju za njihove web stranice”, rekla nam je. K tome, kaže, aktivno prati dnevnu i tjednu štampu, ali i puno čita, najčešće na francuskom ili hrvatskom, manje na talijanskom jeziku. “U posljednje vrijeme oduševila me knjiga Čudna smrt Europe Douglasa Murryja, a čitala sam i knjigu Ludilo gomile istog autora. Ljetos me oduševila i kultna knjiga Elene Ferante Genijalna prijateljica“, otkrila nam je profesorica.

Redovito dvaput tjedno ide i na gimnastiku, razna predavanja i predstavljanja knjige, voli ići u kazalište i na koncerte, npr. Prljavog kazališta, Jure Stublića i Thompsona. Puno joj, kaže, znače i kave s prijateljima, na koje redovito, radi zdravlja i kondicije, odlazi pješice, ma gdje se u gradu dogovorila. “Po gradu napravim i po sedam, osam kilometara i to više puta u tjednu, svugdje volim ići pješice”, kazala je te dodala i da voli planinariti, a osobit boraviti u Biogradu na moru gdje također pliva, istražuje okolicu i uživa u opuštenom društvu tamošnjih prijateljica. Iako se supružnici nerado razdvajaju, kad se suprug tijekom ljeta zaželi Zagreba, ona još malo produži svoj boravak na jugu.

Život bez previše pravila

A osim što kod kuće supružnici čitaju i gledaju putopisne i znanstvene emisije, oboje kuhaju i to po princu “tko stigne”. Nemaju strogo definirano u koliko će sati biti ručak, nisu su, kažu, opterećeni da baš uvijek moraju jesti zajedno, osobito tijekom tjedna kad su posvećeni svatko svojim aktivnostima. ”Sadržajna diskusija i polemika mogu biti posebno zanimljive uz prvu jutarnju kavu”, govori gospođa Irena. Možda u toj svojevrsnoj slobodi – teško je ne pomisliti na to  – leži i jedan od nekoliko razloga za dugovječan brak ovog para.

Velika obitelj i – troje unučadi

Povjerila nam je profesorica potom i da su im sin Gvozden, koji je završio pravo, i snaha Ela, podarili troje unučadi: Maks ima 13 godina, Lav 11, a mezimica Franka sedam te ove je godine krenula u školu. Osim sina, imaju i dvije kćeri koje se, kaže gospođa Stopfer, iako su u zrelim godinama, još nisu udale. “To je njihov život, mi se ne miješamo. Najsretniji smo kad vidimo da su zdrave, sretne i ispunjene, ništa nam nije važnije. Anera je završila studij francuskog jezika i komparativnu književnost te radi u Ministarstvu kulture. Ona je veliki ekstrovert i za nju volim reći da je moja duhovna preslika. A kći Vilma završila je studij Krajobrazne arhitekture, i ona je zaposlena, ima ozbiljnu vezu i također smo jako povezane. Suprug i ja ponosni smo na našu veliku obitelj”, ističe gospođa Stopfer. Dok su djeca bila mala, doznajemo, s njima je tijekom školske godine stanovali i njezini roditelji koji su preuzeli velik dio brige o djeci i kućanstvu, jer su supružnici puno radili.

“U našem je domu uvijek bilo puno ljudi. Dolazili su nam roditelji, zatim rodbina i znanci koji po potrebi dolazili u Zagreb, a tijekom rata kod nas su stanovale i suprugova rođakinja s tri kćeri. Sve je uvijek dobro funkcioniralo, hvala Bogu”, povjerila nam je mijući su da su niz godina živjeli kao kakvo otkačeno pleme.

Bolan gubitak

Gospođa Irena potom nam je ispričala da je prije treće kćeri rodila sina, u 7. mjesecu trudnoće, koje je preminulo sedam dana nakon porođaja. ”Pluća mu se nisu razvila do kraja, dobio je infekciju i nije se uspio izboriti za život. Morala sam se u rodilištu izboriti da mi dopuste da ga krstim i pokopam tijelo, imam doista traumatična iskustva s tim. Na kraju smo ga pokopali u obiteljsku grobnicu u Biogradu. Baš posljednjih godina aktivno sam se počela baviti istraživanjem obiteljskih korijena, kao jedina nasljednica od devetero djece bake s majčine strane. Ostali se nisu ženili odnosno udavali, neki su nestali u olujama nastalim kao posljedice Drugog svjetskog rata, imali smo u obitelji i časnu sestru. Samo je moja mama bila udala i imala mene. Zato sada svoje drage pokojnike želim objediniti u jednu veliku obiteljsku grobnicu. Tek u sedamdesetima dublje spoznajem tko sam”, rekla je.

Božićno okupljanje

Kompletna obitelj se, kažu supružnici, redovito okuplja na blagdane, posebno na Božić. “Suprug je taj kojemu je Božić najvažniji obiteljski blagdan u kojem nitko od bliske obitelji ne smije propustiti doći kod nas na svečani ručak, koji se redovito protegne i na večeru. Osim obje kćeri, troje unučadi, sina i snahe, dođe nam i snahina majka, pa bude puno veselja kad se nas desetero okupimo za stolom”, doznajemo.

Velika životna promjena

Supružnici su se nedavno odlučili na veliku životnu promjenu – nakon 41 godine iz stana u centru Zagreba preselili su u novi kvart. “Prodali smo veliki stan koji smo imali u centru, nije nam bilo lako jer smo sve obiteljske uspomene stvorili upravo tu. No, nama je stan bio prevelik, a htjeli smo zbrinuti i obje kćeri pa smo kupili tri garsonijere u istom kvartu na zapadu grada. Sin je, naime, već imao svoj stan”, ispričala nam je gospođa Irena i dodala da je ona vrlo brzo uvidjela da će njoj i suprugu ipak trebati još jedna soba – za sve njezine knjige koje joj trebaju što za rad, a što iz ljubavi prema čitanju. “Nije mi bio nikakav problem ponovo ići prodavati stan te tražiti novi, niti sam se bojala ponovnog preseljenja stvari na novu adresu. Sada smo se usidrili na Ferenščici i zavoljeli ovaj  kvart”, rekla je.

Životna želja

Za kraj, istaknula je da ima još jednu veliku želju koju planira ostvariti u što skorijoj budućnosti. “Jako volim hodati putevima hodočasnika. Već sam s kćerima prošla veći dio od oko 700 kilometara rute Put Svetog Jakova kroz Španjolsku. Ruta je to koju prelaze hodočasnici iz pravca Francuske na putu koji vodi u Santiago de Compostelu, grad u kojem se nalaze moći svetog apostola Jakova. Ostalo mi je još oko 150 kilometara za odraditi. Upravo idem na liječničke preglede, imam aritmiju pa se želim uvjeriti da je to pod kontrolom i da mogu planirati put”, kaže nam.

Hodočasnički turizam toliko joj je zanimljiv da je “odradila” i zavjetno hodočašće “Marijanski zavjet za Domovinu” koje prolazi svim većim marijanskim svetištima naše domovine, od istoka do juga Hrvatske. I sama je organizirala jedan takav hodočasničko-zavjetni hod, kad je društvo povela od Biograda do Škabrnje.

Instrukcije putem Zooma

Na kraju se ispričala što mora požuriti kući, jer je s unukom dogovorila da će mu putem Zooma održati sat francuskog. “Priprema se za test i iako ne pokazuje, jako mu je stalo da zadrži odličan. Dobio je lošu ocjenu pa želi ispraviti. Drago mi je što mu mogu pomoći jer nam je toistovremeno i prilika da se družimo”, rekla je naša iznimno zanimljiva i moderna 75-godišnja sugovornica Irena Stopfer, koja kroz život odvažno kroči i u osmom desetljeću života.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”