Još kao djevojčica, gospođa Ankica Jemić uz baku i majku naučila je dobro raspoznavati gljive. “U vrijeme mog odrastanja na selu je vladala neimaština, nije bilo mogućnosti često se gozbiti mesom. Ali zato smo uvijek imali svježih gljiva, baka je brala vrganje, sunčanice, crne trube, prstenjače, grmačice odnosno puzice, lisičarke. Pripremala ih je na sto načina i uvijek se kod nje nešto ukusno moglo pojesti. To je poslije primjenjivala i moja majka, a to danas radim i ja”, ispričala nam je na Trešnjevačkom placu.
Ispred nje su bile uredno posložene sunčanice, njih po sedam, osam na kupu, kao i gljive maglenke te jedan veći vrganj. “To je sve što sam jutros pronašla u šumi. Svaki ovaj kupčić prodajem za svega 10 kuna, jedino je ovaj veliki vrganj 20 kuna”, govori i pokazuje nam na svoj “ulov” dana.
Dok smo razgovarali s njom, prilazile su joj mahom gotovo sve žene, raspitivale se o gljivama i njihovoj pripremi, a ona im ljubazno objašnjavala pokazujući svakome i licencu koja svjedoči da je položila tečaj kao poznavateljica gljiva.
Kad nužda natjera
“Ispit za prepoznavanje gljiva polagala sam još prije četiri desetljeća. Tada su mi se prvi put, saznavši za mene kao vrsnu poznavateljicu gljiva, javili Talijani koji su htjeli otkupiti određene vrste. No, tražili su certifikat pa sam uvidjela da mi nema druge nego pribaviti ga. Upisala sam tromjesečni tečaj i dobila certifikat. Gljivarenje mi je bio dodatan izvor zarade jer sam bila zaposlena kao obična radnica i plaća je uvijek bila jako mala”, govori gospođa Ankica i dodaje da su Talijani najviše htjeli otkupljivati lisičarke i trube, a tražili su i vrganje, ali su njih jako slabo plaćali pa joj se više isplatilo prodavati ih na placu, jer ih naši ljudi jako cijene.
Sada ju, kaže, na prodaju gljiva tjera nužda, jer je nakon 36 godina staža dobila mirovinu u iznosu od svega 1.029 kuna. “Radila sam najprije u poljoprivredi, u prvoj organiziranoj proizvodnji jagoda u Jugoslaviji. Nakon toga zaposlila sam se u PIK-u Sljeme u proizvodnji mesa teladi i svinja, a potom i u Agrokoki na uzgoju pilića i branju jaja. U jednoj tvrtki, neću je ni spominjati, radila sam tri godine i ne znajući da mi ne teče radni staž. I tako sam, radeći 40 godina, dogurala do ove mizerne penzije”, ispričala je umirovljenica koja živi sa 74-godišnjim suprugom Slavkom. Ni njegovom se mirovinom, kaže, ne može pohvaliti, zato uzgajaju i tri svinje, za sebe i peteročlanu sinovljevu obitelj.
Razlozi za radost
“Imam ja razloga i za radost. Sin Nenad i snaha Dijana podarili su mi tri unuka, Gabrijelu, Dominika i Patrika. Žive sto metara od nas i viđamo se gotovo svakodnevno. Što god nam treba pripomoći, unuci se ponude. Jako se dobro svi slažemo, nekad ja skuham za sve, nekad kuha snaha, ma ne znam što bi bez njih”, pričala nam je dok je mušteriji, gospođi Marini, u vrećicu stavljala poveći vrganj.
Gospođa Marina kupila je sunčanice i vrganj (foto: Gordana Arh)
“Baš mi je drago što sam vas pronašla danas, ovaj vrganj će mi biti dostatan za cijeli ručak. I suprug i kći ih vole, a ovaj vaš zdrav je i svjež”, rekla joj je razdragano gospođa Marina.
U šumu ranom zorom
“Kad ja znam da ima potražnje, nije mi teško dizati se u šest ujutro, spremiti se i s ranom zorom trk u šumu, iako nosim štap otkako me lani zgrabila kralježnica. Imala sam nesnosne bolove, tri mjeseca nisam mogla na noge. Liječila sam se i u toplicama, i prilično se oporavila. Dok god mogu, bolje mi je da hodam po šumi, nego da sjedim kod kuće i kukam”, kazala je.
Na pitanje kako gljive doveze na tržnicu s obzirom na to da Kupinečki Kraljevec nije blizu, kaže da s punom, velikom stolnjakom prekrivenom košarom najprije ide na autobus, a potom još i na tramvaj. “Najprije sam prodavala na tržnici u Zapruđu, a danas dolazim na Trešnjevku. Baka i mama prodavale su još i na Dolcu, tada smo ga zvali ‘Jelačić plac’. Poslije se i moja svekrva upustila u branje, cijela je obitelj bila uključena u to. Od njih sam sve naučila i danas mi je to ona kap koja mi pomaže da lakše preživim”, povjerila nam je.
Na placu je nekoliko puta u tjednu, već kako uspije od kućanskih poslova, a ljeti zasadi i poveći povrtnjak koji valja održavati i gotovo svakodnevno o njemu brinuti. Ponekad je, kaže, njezin šumski “ulov” bogat, ponekad se vrati s tek ponekom gljivom. “Prošla je godina bila puno bolja što se tiče gljiva, crnih je truba bilo koliko hoćete, a ove ih godine nema. Vrganja sam lani znala nabrati i po nekoliko desetaka kilograma. Ove godina svega je manje, jedino je ljetos grmačica bilo u izobilju i najviše sam se na njih oslanjala”, otkriva nam.
Ankica Jemić (foto: Gordana Arh)
Stariji su skloniji kupiti gljive
Na pitanje je li ikad pojela ili ubrala nejestivu gljivu, odlučno odmahuje glavom. “Nikad, baš nikad. Stvarno mislim da mi je raspoznavanje gljiva u malom prstu. Treba, znate, biti jako siguran u sebe, jer ista vrsta gljive nema identičnu boju primjerice ako raste u šumi ispod lišća ili na vanjskom rubu šume gdje do nje dopire sunce. Meni to nije problem raspoznati, jer imam iskustva, gotovo sedam desetljeća berem gljive”, rekla je umirovljenica i veselo poslužila još jednu gospođu, koja je kupila gljive maglenke.
“Mladi ili se boje mojih gljiva, ili ih ne vole odnosno ne znaju pripremati, ili nisu popularne, ne znam. Uglavnom mi prilaze i kupuju gospođe srednje i starije dobi. Mnoge od njih i same poznaju neke vrste, pa nisu sumnjičave”, doznajemo od umirovljenice koja je oko pola tri poslijepodne već polako zabrinuto pogledavala na sat jer je Trešnjevački plac polako opustio, a njoj nije milo gljive vraćati kući.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”
