Gospođa Jadranka je u obiteljskom domu – kao doma, no budućnost je neizvjesna

U obiteljskom domu Sveti Josip nedaleko Vrbovca svoj mirni kutak pronašla je gospođa Jadranka Čaljkušić (72) iz Zagreba. Stigla je prije dvije godine, baš u ovo jesensko doba.

Otkrila nam je to nakon srdačne dobrodošlice u ugodnoj, gotovo kućnoj atmosferi prostora u kojem je smješteno ukupno 20 korisnika. Za razliku od njih koji su na skrbi po rješenju nadležnog Centra za socijalnu skrb, ova je umirovljenica u dogovoru s obitelji odlučila gradski asfalt zamijeniti seoskim okruženjem. I nije požalila, iako su o tom izboru nekako prevagnule životne okolnosti. 

“Ostala sam sama. Mama mi je u to vrijeme umrla, djeca su se prije već poženila i više nisam mogla sama. Morala sam doći negdje.” S obzirom da je jedna od snaha socijalna radnica otprije bila upoznata s načinom rada u ovom obiteljskom domu, to je, kaže, bila i najveća preporuka. Na kraju su prevagnuli još neki razlozi. 

“U državnom domu ne možete uopće dobiti mjesto. Evo, jedna moja susjeda je poslala molbu kad je napunila 60 godina. I još je uvijek kod kuće. Znači, 12 godina ona čeka. To valjda morate imat veze da odete u dom”, naglas o slučaju svoje vršnjakinje razmišlja gospođa Jadranka. Što se nje tiče, tu gdje je ionako joj je ljepše. U Zagrebu se, doduše, svašta može vidjeti, ali su i cijene domova veće, dok je u Gornjem Vukšincu ipak okružena prirodom.

Slično razmišljaju i sinovi koji s obiteljima žive u Mićevcu i nedaleko Kravarskog. “I predivno im je. Obično ljudi sa sela idu u Zagreb, jel’, a oni dva su otišli na selo. U Prečkom je ostao stan koji smo najprije mislili prodati. No mojim dečkima je to teško pa sam prenijela darovnim ugovorom na jednog. Mislim da na kraju i ne budemo prodavali. Tko zna. Imam i četiri unuke, a stan uvijek treba”, zaključuje baka Jadranka. 

Sinovi joj, pak, danas pomažu pokriti razliku od iznosa mirovine do cijene privatnog smještaja. Bilance i dnevni prometi dugo su bili Jadrankina svakodnevica. Naime, cijeli radni vijek provela je u banci na glavnom zagrebačkom Trgu. A onda je došlo vrijeme za smjenu generacija. 

“Nas su prisilili da idemo u mirovinu. Znate ono vrijeme, negdje od 1997. do 2000. godine, kad ste imali jedan od uvjeta. U banci su htjeli smanjiti broj ljudi pa su nas starije uz otpremninu poslali u penziju. E, da sam znala da ne bude bio novi izračun kad je puna starosna godina, ne bih se dala. (smijeh) Imala sam 32 godine staža. Banka mi je još dokupila tri godine. Tada se pomicalo svakih šest mjeseci i kad mi je došla 51 godina mogla sam u tu prijevremenu mirovinu.”

Jadranki dan u domu proleti

Uvijek si, kaže, nađe nekog posla. Ujutro zajedno piju kavicu, a nakon doručka peru suđe. Isto bude i poslije ručka. Jadranka je cijelo ljeto uživala brinući o cvijeću uz okućnicu. U Svetom Josipu poput drugih obiteljskih domova s vrbovečkog područja uzgajaju vlastito povrće pa su nedavno bili zaokupljeni i pripremanjem zimnice. Hrane i piliće, a uz aktivnosti na otvorenom dio vremena vitalna gospođa Jadranka voli provesti uz knjigu. Zdravlje je u 72. godini dobro služi.   

“Lijepo mi je tu. A nekih klasičnih tegoba nemam. Svojedobno sam operirala dojku pa idem svakih šest mjeseci na kontrolu. Baš sam nedavno bila i sve je ok. Kao da nisam operirana. Tada sam u tri popodne izašla iz operacione sale i u pet sam već bila dolje u bolnici Dubrava s unukom i mlađim sinom. Ja se ne dam! Nisam osoba da velim sad sam u domu i da budem cijeli dan u krevetu. Uvijek si nađem zanimaciju. Ako ništa drugo, budem pokupila veš ili nešto ispeglala. A čitam svašta. Od jedanput i po par knjiga. Kad mi jedna dojadi, krenem s drugom. Uvijek sam puno čitala.”

Jednom tjedno Jadranka odlazi kombi prijevozom u Vrbovec na neku od radionica koje organizira tamošnji Crveni križ. U domu također osmišljavaju kreativne radionice za korisnike, često vezano za neku prigodu poput blagdana. Bave se i skupljanjem starina kojima nakon vraćanja starog sjaja nađu svoje mjesto u prizemlju, na katu doma ili u okućnici. Domaći štih vidljiv je na svakom koraku i detalj je koji će vam u Svetom Josipu rado istaknuti i pokazati.

Već godinama nema želja

Taj dan kad smo ih posjetili gospođa Jadranka s ostalim se korisnicima i osobljem zasladila tortom za protekle 72 godine. I mi smo se pridružili čestitkama, iako je naglasila da već godinama nema rođendanskih želja. 

“Otkako mi je suprug umro prije 19 godina, nisam više slavila rođendan. Kad me moji dečki nazovu, velim im da mi ne čestitaju. Onda razgovor počne ovako: ‘Mama, bok. Znaš već kaj, zakaj sam te nazval.’ A ja velim: ‘Znam, dobro. Nemoj mi to niš izreći.’ Inače sam uvijek slavila rođendan, moj se uvijek posebno obilježavao, ne znam zašto. (smijeh) Prija slavi dan ranije pa su to uvijek bile dobre fešte. Bilo mi je lijepo kad sam bila mlada, ali i sad je. Ne znam kako bi mi bilo u drugom domu, ali ovdje mi se jako sviđa”, dodaje slavljenica za kraj našeg druženja.

Što će biti s obiteljskim domovima?

Obilazak nastavljamo s predstavnicom doma, vlasnicom Danijelom Štrbenac. Vrijeme je ručka pa se većina korisnika spustila u veliku blagovaonicu u prizemlju. Za to vrijeme razgledavamo prostor za lijekove i sobe. Od jednokrevetne za izolaciju, do dvokrevetnih i nekoliko trokrevetnih. S jednog od balkona pogled puca na zelenilo trave i grmove u dvorištu. Na katu su odvojeni ženski i muški sanitarni dio, u prizemlju još jedan više. Objekt je svrstan u kategoriju obiteljskog doma za psihički bolesne odrasle osobe. Kao i ostalih četiristotinjak diljem zemlje, i obitelj Štrbenac s korisnicima dijeli životni i radni prostor. 

Na tragu stotina primjedbi koje su upućene na prijedlog novog Zakona o socijalnoj skrbi u nedavno okončanoj javnoj raspravi, i ova se obitelj pita što će na kraju doista ostati od dugogodišnjeg propagiranja deinstitucionalizacije. Osobito kad je riječ o osobama starije životne dobi, među njima posebice skupini osoba s invaliditetom, mentalnim oštećenjima i psihički bolesnima. Negoduju u Udruzi obiteljskih domova što nitko od njih nije bio pozvan u radnu skupinu iznijeti iskustva iz prakse i ispred struke upozoriti da će, prođe li zakon o ukidanju svih obiteljskih od siječnja 2027., na gubitku će biti svi. Kako vlasnici i zaposleni, tako i korisnici s najskromnijim mirovinama. 

Računica države je kratkovidna i nepravedna

Za ilustraciju, prema lipanjskim podacima HZMO-a, prosječna mirovina u Hrvatskoj iznosila je 2.901 kunu. Među 448 tisuća umirovljenika koji mjesečno primaju manje od 2.500 kuna, njih 117 tisuća trebaju živjeti s manje od 1.500 kuna mirovine. Istovremeno, u javnim domovima nedostaje novih kapaciteta, liste čekanja dugo se već mjere u godinama, a najugroženiji s niskim mirovinama teško si mogu priuštiti privatni dom. Ako se pita odgovorne u obiteljskim domovima, promjene kojima bi se dosadašnja skrb spustila na razinu udomiteljstva ili išlo na ustanove javne namjene, uz znatna građevinska, tehnička i kadrovska ulaganja, upozoravaju, nepravedno je i socijalno kratkovidno rješenje. 

Hoće li se u bliskoj budućnosti financijski slabije stojećim obiteljima onemogućiti da zbrinu svoje starije i nemoćne članove, a domovi postati dostupni samo bogatijima, jedno je od sve glasnijih pitanja koje se može čuti među predstavnicima obiteljskih.  

Zašto se pod povećalo ne stavi javna računica i sufinanciranje iz državnog odnosno županijskih i gradskih proračuna do stvarne cijene troškova smještaja po korisniku, također ih zanima. Isto tako i postoji li otpor analizi podataka o primanjima i imovini korisnika javnih domova koji mogu podnijeti i veći trošak pa ostaviti mjesto za one socijalno ugroženije. 

Za ilustraciju, podsjeća Štrbenac, ugovorna cijena po korisniku u obiteljskim domovima od siječnja 2019. je 3.300 kuna. Ugovori s resornim ministarstvom ističu krajem godine i trebaju se potpisivati novi. Istovremeno se obiteljskima za pet godina najavljuje ukidanje, ako ne ispune nove, financijski značajne uvjete. Od dodatnog zapošljavanja (prema novom pravilniku za ustanovu za udomitelje nalaže se na 20 korisnika minimalno 12 zaposlenih) pa do najzahtjevnijih investicija na objektu. Poput izgradnje lifta za jedan kat na kojem ova obitelj živi s korisnicima. 

Obiteljska tradicija udomiteljstva

“Skrbimo o njihovom zdravlju zajedno s liječnikom obiteljske medicine. Vodimo brigu da redovito uzimaju terapiju, godišnje minimalno dvije kontrole kod psihijatra s obzirom da je riječ o psihički bolesnim osobama. A kako sam se odlučila za dom? Po struci sam viša medicinska sestra. Udala sam se u obitelj koja je već bila udomiteljska. Suprugova baka je 1963. bila prva udomiteljica na području bivše Jugoslavije. Othranila je 22 djece. Kasnije su to bili i odrasli, a muž je kao i naša djeca odrastao u takvom okruženju.”

S udomiteljstvom su sami krenuli, kaže gospođa Danijela, kad joj je putovanje u Zagreb na posao u bolnici Dubrava s tada malim sinovima postao prenaporan. Počeli su s maksimalno deset korisnika, a s 2009. i zakonom o obiteljskim domovima odlučili investirati. Digli su kredit i napravili dom za 20 korisnika u kojem i sami žive.

“Šest godina sam čekala sva rješenja iz Ministarstva. Bilo je silnog dopisivanja, izlaženje komisija dok nismo dobili rješenje da možemo početi raditi. Mi tu živimo i svi smo uključeni. Jedan sin je njegovatelj kao i suprug, drugi sin je fizioterapeut. Još imamo dvije zaposlene. Ukupno nas je šestero na dvadeset korisnika. Sad se to mijenja, drukčiji kadrovski i građevinski standardi. Sve smo radili po pravilnicima koji su tada vrijedili. To se sad sve mijenja i trebala bi za te velike zahvate raditi projekte, dizati građevinsku dozvolu. Cijela zgrada ima uporabnu dozvolu kao obiteljska kuća s prostorom za obiteljski dom. Sada se traže drukčiji uvjeti da bude prostor javne namjene, dakle morali bi ispočetka graditi. Smatram da to nije potrebno.”

Ako s ministarstvom 31. prosinca ne potpišu novi ugovor, što će biti s korisnicima, od kojih desetero iz mreže socijalne skrbi nemaju obitelj ili ih daljnji rođaci rijetko kontaktiraju i nemaju gdje otići, Štrbenac kaže ne zna. 

Ostali koji su privatni doma ne mogu biti zbog starosti i bolesti, dok im djeca rade. O čemu se razmišljalo u radnoj skupini, njoj kao i kolegama iz obiteljskih domova nije jasno. Istovremeno su prvi na udaru kritika, iako iz cijene 3.300 kuna pokrivaju i skrb i sve druge troškove, bez javnog sufinanciranja. 

Nakon 12 godina, priznaje Štrbenac, i ona se kao i mnogi drugi pita je li im trebao posao s obiteljskim domom. Mogla je, kaže, ostati raditi u bolnici, imati radno vrijeme i godišnji odmor “kao svi normalni ljudi”. Na promjenu u tip ustanove se sigurno ne spremaju jer ne vide sredstva kojima bi to mogli financirati. Za razliku od javnih domova, nemaju mogućnost prijave na EU natječaje. I zadnje, itekako bitno, idućih pet godina ostaje im vraćati onaj kredit s početka obiteljske priče. 

Hoće li posljedično krajnju i najvišu cijenu platiti korisnici i razina socijalne uključenosti o čemu bi država prvenstveno morala voditi brigu?

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.