“Znate, ja sam rođena u znaku Vodenjaka, a poučili su me da su takvi ljudi često ispred svog vremena. Je li to tako ili ne, ne znam. Ali činjenica je da u nekim stvarima u životu ja jesam bila ispred vremena”, uz smijeh mi govori gospođa Dubravka Bačun, diplomirana inženjerka strojarstva koja, iako u mirovini, ni ne pomišlja na mirovanje.
Od brodogradnje do strojarstva
Još kao djevojčica maštala je o studiju brodogradnje, i to zato jer je za 10. rođendan na poklon dobila knjige “Kontiki” i “20.000 milja pod morem” od kojih se nije odvajala. Sanjala je putovanja, velike udaljenosti, morske dubine i – brodove.
“Ali obitelj me je ipak odgovorila od brodogradnje pa sam se odlučila za strojarstvo. Doduše, nisam se puno odmakla od toga, ostala sam zapravo na istom fakultetu. Tamo sam se našla među jako puno muškaraca i ne mogu reći da sam u bilo kojem trenutku osjetila problem ili neugodnost zbog toga. Taj naš odnos uvijek je bio vrlo kolegijalan i lijep, tako da se i danas družim s nekim kolegama iz tog vremena”, prisjeća se Dubravka.
Dodaje kako je tek kasnije u životu postala svjesna razloga zbog kojega je tijekom studija toliko uživala – imala je, kaže, profesore koji su bili prava gospoda.
“To su bili ljudi široke kulture koji su širili i naše vidike i to je imalo značajan utjecaj na naš daljnji život u cjelini. Jedan od mojih profesora bio je i Vladimir Devidé, a kao posljedica njegovih predavanja, u meni se rodila velika želja da posjetim Japan. Konačno sam si tu želju i ispunila – u mirovini”, priča gospođa Bačun.
Stipendistica Nikole Tesle
Još kao studentica strojarstva dobila je stipendiju tvrtke Nikola Tesla (danas Ericsson-Nikola Tesla), u kojoj se potom, odmah nakon diplome i zaposlila. Tamo je provela čitav svoj radni vijek.
“Imala sam veliku sreću jer je moj šef bio čovjek širokih pogleda. Kada mi je, po samom zaposlenju, ponudio da se bavim ispitivanjem utjecaja okoliša na proizvode, nisam se ni sekunde dvoumila. Budući da smo tada naše proizvode izvozili i transportirali i u daleke zemlje poput Rusije, bilo je tu i potresa, vibracija, udara, padova, prevrtanja, ispitivanja vojne opreme – dakle doista širok spektar mehaničkih ispitivanja. To je bilo nešto posve novo i sve je te procese trebalo tek postaviti na noge. Meni je to bio izazov i s veseljem sam prihvatila zadatak. Osim toga, tako sam dobila priliku i za druženje s kolegama s Brodarskog instituta, ali i iz raznih krajeva bivše Jugoslavije. To je uvijek bilo dosta zgodno jer sam i tu bila jedina žena”, otkriva Dubravka Bačun.
Strojarstvo me naučilo točnosti
Strojarstvo joj je, kaže, dalo tehničku sigurnost u tumačenjima, u nastupu i u razumijevanju, a sve je to i danas utkano u njezina razmišljanja.
“Nisam sigurna da sve to i današnji studenti dobivaju na fakultetu. Mi smo u ono doba sve crtali ručno – morali smo sami mjeriti, razmišljati, kombinirati. Danas to više nije tako, nema previše vlastitog angažmana. Ja sam jako voljela učiti, a izazove sam obožavala. Moj je rad bio jako povezan s normama, pravilima i propisima, a sve to dalo mi je i dodatno znanje o svakom području.”
I nakon mirovine – rad!
Kasnije, početkom devedesetih, uoči preuzimanja kompanije od strane Ericssona – otkriva Dubravka – bilo je potrebno sve pripremiti za taj proces. No sada se njezin glavni zadatak promijenio – trebala se baviti utjecajem tvornice na okoliš. Dakle, upravo suprotno od onoga što je do tada radila. No, i na to se vrlo brzo priviknula.
Dubravka Bačun u Irskoj (foto: privatni album)
“Cijeli radni vijek provela sam u toj kompaniji kao voditeljica poslova za okoliš. Od tamo sam, 2010. otišla i u mirovinu, s navršene 62 godine života. Nitko me nije prisilio da odem, imala sam već uvjete za mirovinu, a da sam htjela, mogla sam ostati i raditi. No, već sam bila u šezdesetima, a tada su bili najavljivani i stroži propisi oko odlaska u mirovinu. Osim toga, ponudili su mi i otpremninu za koju također nisam znala hoće li se već dogodine promijeniti. Uglavnom, sve sam zbrojila i oduzela i odlučila ipak otići.”
Ali, odmah nakon službenog umirovljenja, gospođa Bačun nastavila je raditi kod drugog poslodavca, a od tada ih je promijenila nekoliko.
“Danas radim u jednoj maloj tvrtki gdje funkcioniram kao ‘šljaker’ – bavim se izradom studija utjecaja na okoliš, elaborata gospodarenja okolišem, otpadom, i sličnim stvarima. Na posao odlazim svakoga jutra, radim u uredu, a poslijepodne još kod kuće, onoliko koliko mi se da. Proučavam kontinuirano nove propise, čitam radove, stalno učim”, otkriva naša sugovornica.
24 sata je premalo
Za sebe će reći da jako voli svoj posao i uživa u radu. “Uvijek sam bila jako aktivna. Bila sam članica pa i predsjednica Zelene akcije te prva volonterka na Zelenom telefonu – svaki bih dan nakon posla odlazila volontirati, nikad mi ništa nije bilo teško”, govori.
“Međutim, razišli smo se jer ja kao osoba iz realnog sektora naprosto nisam mogla prihvatiti stav u kojem je netko uvijek protiv svega. Pokušala sam im objasniti da na stvari treba gledati malo šire, sugerirala sam im da s više razumijevanja pristupe problemima i temama.”
U svojoj bogatoj karijeri napisala je jako puno znanstvenih radova, a objavila je i nekoliko knjiga. Tako je 1994. godine napisala knjigu posvećenu djeci “Smanjimo i reciklirajmo”. Knjiga je postala silno popularna među roditeljima i učiteljima, a prevedena je u Sloveniji gdje se koristi u okviru Eko-škole. 2009. godine napisala je priručnik za označavanje proizvoda i ambalaže – jedini takav priručnik koji uopće postoji.
Pitam je smatra li da je njezin poslovni život zapravo svojevrsna borba s vjetrenjačama, s obzirom na relativno nisku svijest o važnosti brige za okoliš. “Pa, iz mog iskustva, mogu reći da je prije bilo bolje. Sada svjedočimo jednoj vrsti neznanja i nepoznavanja stvari. Ali, nikako ne bih rekla da je borba uzaludna”, kaže Dubravka Bačun.
Aktivna i predana baka
Ovako aktivnu karijeru uspješno je usklađivala s obiteljskim životom. Majka je dvoje djece i baka četvero unučadi.
“Znate, ja sam uvijek smatrala, najprije dok su moja djeca bila mala, a i sada, kada sam baka, da je moja dužnost biti aktivna i angažirana oko njihovih školskih aktivnosti i obaveza, da trebam doprinijeti. Uvijek smo organizirali razne aktivnosti – primjerice, roditelji bi se skupili, došli bi s alatom i kosilicama i uredili školski okoliš, sve očistili, zasadili drveće. Vodili smo djecu u Muzej krapinskog pračovjeka, na izložbe. Uvijek kažem – ja sam i danas tu, samo neka me pozovu i ja dolazim! Međutim, sada je u vrijeme korone sve komplicirano, trebaju vam razne dozvole”, priča nam Dubravka.
Dodaje i kako joj unuci zbog korone sada manje dolaze, ali zato ih ona sada pozove u šetnju, odvede u kazalište ili na izložbu. “Nedavno smo bili u Baranji zajedno, ljetos na moru, putujemo puno po Hrvatskoj. Mislim da im mogu puno dati i puno ih toga naučiti”, govori ova ponosna i predana baka.
Društvo koje se odriče svojih umirovljenih profesionalaca
Ljuti je činjenica da naše društvo gotovo uopće ne koristi kapital znanja i iskustva umirovljenih profesionalaca.
“Mi im nismo zanimljivi jer uz nas postaje jasno kolika je razina (ne)znanja u određenim sferama. Osim toga, umirovljene profesionalce mnoge strukture društva ne žele ni angažirati, ni koristiti njihova znanja jer se nas ne može manipulirati. Ali, to je velika šteta jer mi posjedujemo znanja koja su itekako upotrebljiva i lako prenosiva na mlađe naraštaje”, zaključuje Dubravka Bačun.
Ne vole kada je nazivaju najvećom hrvatskom stručnjakinjom za otpad. “Mogu za sebe reći da o toj temi ponešto znam. Moje znanje je možda nešto šire od drugih je je ono temeljeno na stvarnom radu”, skromno kaže.
Putovanja kao velika strast
Dubravkina velika i cjeloživotna strast su putovanja. Na njima prati i neprestano uči o novostima iz segmenta ekologije i brige o okolišu. “Pokušavam svoja putovanja iskoristiti kako bih se dodatno informirala i educirala, a sve nove spoznaje s veseljem donosim u Hrvatsku. Mislim da sam ja jedina osoba koja je u američkom nacionalnom parku slikala klupu na kojoj piše da je napravljena od reciklirane plastike te da je kupljena od donacije posjetitelja”, govori uz smijeh.
Klupa od recikliranih PVC vrećica (foto: privatni album)
“Oduševilo me je i iskustvo iz velikog američkog prodajnog centra gdje postoji veliki sanduk u kojega možete ubaciti vrećice koje vam više ne trebaju. A vani se nalazi klupa na kojoj piše da je napravljena od 3.900 vrećica koje su ostavili kupci. Meni su to sjajni primjeri promišljenog i smislenog življenja”, govori gospođa Bačun.
Iako je proputovala dobar dio svijeta, kao najzanimljivije putovanje bez puno razmišljanja izdvaja ono u Japan, a potom su tu i nacionalni parkovi Amerike – od Yellowstonea do Doline smrti. “Jako želim posjetiti i Škotsku. Moram priznati da me više toliko ne zanimaju gradovi. Naravno, sve je to lijepo vidjeti, no, ako mogu birati, uvijek ću odabrati prirodu”, kaže Dubravka koja i svojim osobnim djelovanjem nastoji pridonijeti očuvanju okoliša.
“Kad se ljeti kupam s unucima, svaki komad plastike na koji naiđemo u moru, ja zataknem za svoj kupaći kostim i odnesem ga na obalu. Pa me onda klinci pitaju – Baka, koliko imaš u gaćama?”
Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala
Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva
je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
