Da ne potone u očaj nakon što je ostao bez posla u Stroju, gdje je radio na mjestu strojobravara varioca, gospodin Mladen Čajko iz Ivanca Bistranskog razradio je ambicioznu poslovnu ideju – u Zagrebu će pronaći poslovni prostor i otvoriti zalogajnicu.
“Nisam imao znanja o ovom poslu, niti sam bio kuhar niti menadžer, nisam više bio ni mlad, ali imao sam viziju. Sjećam se da sam došao pogledati ovaj prostor, a unutra je, nakon što je iseljen kafić, bio krš i lom, crna rupa. No, nisam imao izbora pa sam sa sinom prionuo na uređenje, potom opremio kuhinju i prostor za goste, a u međuvremenu sam prikupio i sve papire za otvaranje obrta. Valjalo je još samo pronaći kuhare, ja nisam te struke, a supruga je mogla dolaziti tek nakon posla u školi”, započeo je svoju priču gospodin Mladen.
Na to se nadovezala i njegova 65-godišnja supruga Đurđica: “I ja sam se aktivno uključila u podizanje posla. No, u vrijeme kad smo počinjali bilo mi je narušeno zdravlje, najmlađa je kći još je bila u osnovnoj školi i nisam se usudila ostaviti sigurno radno mjesto. Odlučili smo tako zaposliti gluhonijeme kuhare Matiju i Ivonu koji su nam ubrzo postali poput obitelji. I ja sam u zalogajnicu dolazila pomoći gotovo svakodnevno. Tek kad je posao već postao profitabilan, dala sam otkaz i zaposlila se ovdje””, ispričala nam je.
Sin i kći preuzimaju posao
Volju za radom u zalogajnici s vremenom su počeli pokazivati i njihov sin Ivica (40) i kći Nikolina (28). Ivica je po zanimanju elektroničar, ali kako nije mogao pronaći posao u struci, prekvalificirao se za kuhara te položio majstorski ispit i svakodnevno učio o poslu. Kad mu je otac prije tri godine otišao u mirovinu, Ivica je postao novi vlasnik obrta. Nikolina pak završava Ekonomski fakultet te se ove godine nada diplomi, a u zalogajnici radi sve poslove brinući osobito o računovodstvu te komunikaciji s klijentima. Nije nebitno reći i da su supružnici, kad su odlučili zaposliti sina i kći, dotadašnjim kuharima morali otkazati suradnju, no nisu ih ostavili na milost i nemilost tržištu, već su im pomogli pronaći nove poslove. “Da nam srce bude na mjestu”, rekli su nam ovi pošteni umirovljenici.
Svaki dan u zalogajnici
“Kad sam otišao u mirovinu, mirne sam duše vlasništvo predao Ivici u ruke, a i Nikolina se dobro snalazi. No, supruga i ja smo još uvijek svaki dan ovdje. Ona kuha uz Ivicu i novu zaposlenicu, našu dragu kuharicu Magdalenu iz Garešnice, a ja još uvijek uskačem oko nabavke namirnica”, govori gospodin Čajko.
Mladen i Đurđica Čajko s kćeri Nikolinom i sinom Ivicom (foto: privatni album)
Na šest vanjskih i pet unutarnjih stolova, iz kuhinjice velike svega osam kvadrata, dnevno nahrane oko stotinu ljudi, a pakiraju i obroke za van. Specijaliteti iz njihove kuhinje su variva – grah, mahune, fino varivo, mladi bob, fileki, poriluk s ječmom i slična domaća variva. No, poznati su i po sarmi, punjenoj paprici, svježoj ribi petkom i janjetini subotom. “Svako varivo radimo bez mesa, da ga mogu jesti i vegetarijanci, a meso onda nudimo kao prilog. Suho meso stavljamo jedino u grah, ali to onda gostima i napomenemo. Sve su to hrvatska jela i trudimo se da su ona što prirodnija, bez pojačivača okusa i kupovnih vrhnja, s osnovnim domaćim začinima. Tu bez brige mogu jesti i mala djeca, školarci, trudnice i stariji ljudi. Baza svakog našeg variva su korijen celera i peršina, pastrnjak, luk i mrkva, tome me naučila još moja mama”, otkriva gospođa Đurđica.
Zalogajnica im je drugi dom
Toplinu kojom gospođa Đurđica zrači dok priča o zalogajnici, teško je opisati. “Volimo sve svoje goste, ima tu ljudi koji kod nas svakodnevno jedu već punih 15 godina, otkako smo otvorili. Najsretnija sam kad mi kažu da nigdje nisu jeli bolje varivo, sarmu ili punjene paprike. To nam je najveća nagrada za sav trud, a ovdje smo od 8 ujutro, pa i do šest, sedam navečer. I znate što ću vam reći, nema bogaćenja preko noći. Nama bogaćenje nikada nije bilo ni u peti. Stvarali smo polako, staloženo i predano i sve što smo željeli je pristojan život. Samo smo jednom u desetljeće i pol digli cijene, kad je varivo, primjerice, otišlo s 15 na 20 kuna, jer su poletjele nabavne cijene i ne bi mogli opstati. I sada su došla poskupljenja, ali mi nismo dizali cijene, nikako se na to ne možemo odlučiti jer imamo osjećaj kao da bi time iznevjerili sve te naše drage goste s kojima smo se i iskreno zbližili”, govori ova radišna umirovljenica i napominje da im je nedjelja jedini slobodan dan u tjednu, a ona nikad ne propušta nedjeljnu misu.
Unuka Maša želi biti kuharica
Prije dvije godine, baš nekako na početku pandemije bolesti COVID-19, razboljela se te je operirala gušteraču. I kao da to nije dovoljno, u bolnici je dobila koronu. “Oporavak je bio dug i mukotrpan, ali su djeca položila test u zalogajnici, snašavši se dobro i bez mene. Mirna sam, jer znam da će znati voditi posao. A možda se jednog dana zainteresiraju i unuci, Ivičina kći Maša već je rekla da bi voljela biti kuharica kad odraste. Starija kći Ivana također ima kćeri, Lauru i Vitu. Svi smo jako povezani, nema kod nas nesloge”, rekla je gospođa Đurđica.
Kuharica Magdalena i bračni par Čajko (foto: privatni album)
Nikolina je pak dodala da do povišenih tonova među njima ipak dođe, ali samo u onih par sati u vrijeme gableca, kad im je najveća gužva u zalogajnici i svi stolovi puni. “Mama i ja smo temperamentne, a muški dio našeg kolektiva staložen, pa se nadopunjujemo i uvijek sve funkcionira”, govori Nikolina.
Prvo i osnovno pravilo ovog posla
“Koji je prvi i osnovni savjet koji ste dali sinu i kćeri, nasljednicima zalogajnice?”, upitali smo bračni par, a oni složno odgovorili: “U poslu s pripremom hrane možete pogriješiti samo jednom i zato je najvažnija higijena, higijena i samo higijena. Dovoljna je da jednom netko ne opere ruke, pa to je evo sada i ova pandemija pokazala. Nitko od nas nije koronu dobio u restoranu. Na to se nadovezuje i savjet da nije dobro često mijenjati zaposlenike, zato prema njima treba biti fer. Pa nama je i naša kuharica Magdalena poput kćeri”, govore supružnici koji su se cijepili znajući s koliko ljudi su svaki dan u kontaktu.
Đurđica i Mladen Čajko i dalje će rado dolaziti pomoći sinu i kćeri. “Hvala bogu još možemo raditi, što ćemo kod kuće po cijele dane? Ovako se osjećamo korisni, a sva ova mladež oko nas pomlađuje nas, uz njih se šalimo, imamo širok pogled na svijet i puni smo optimizma”, rekli su ovi ljubazni, skromni i radišni umirovljenici.
Za kraj želimo ohrabriti gospođu Đurđicu da ostvari još jedan svoj san i napokon počne raditi na pripremi kuharice sa starim hrvatskim receptima, ne bi li mlađim naraštajima ostavila još jednu veliku, trajnu vrijednost.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”
