Odrastao u središtu Zagreba, gospodin Danijel Cessare od rane se mladosti bavi biciklizmom. U BK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici upisao se sa 16 godina i jedini prekid u bicikliranju bila je godina kad je morao služiti vojsku. “Biciklizam je moja strast u kojoj uživam već šezdeset godina. Tako reći, cijeli sam život na dva kotača, a i natjecao sam se aktivno u klubu, bili smo jako dobri i dospjeli i do prvenstva Jugoslavije. Išli smo i na maratone u inozemstvo”, ispričao nam je gospodin Danijel i dodao da je svoju najduži dionicu na biciklu prešao kad mu je bilo 45 godina.
“Nas 13 iz Zagreba dobilo je priliku i čast nastupiti na maratonu održanom oko jednog Švicarskog jezera. Dionica je bila duga 230 kilometara i valjalo se dobro pripremiti. Trenirajući za tu utrku, triput sam odvozio dionicu Zagreb – Rijeka – Selce, dugu 200 kilometara. Nekoliko puta išao sam i do Virovitice od po 150 kilometara. Sam maraton bio je iskustvo života, nastupilo je tada čak 15.000 biciklista”, prisjetio se ovaj aktivni umirovljenik.
U biciklizmu je ostao do danas, još svakog četvrtka ide na sastanke kluba, još s prijateljima vozi nebrojene kilometre. No, nekolicina njegovih klupskih kolega i trči, pa su ga prije sedam, osam godina povukli i u trčanje. “Nevjerojatno je da sam trčati krenuo na nagovor i toliko to zavolio, da više nisam stao. Nije mi problem svaki drugi dan sjesti na tramvaj, iz centra se odvesti na Jarun i otrčati 10 kilometara. Nije mi problem ni svake nedjelje trčati na Sljeme i odmah se, trčeći, i vratiti kući na ručak”, otkriva nam.
Uskladio treninge i obitelj
Da zbog njegovih sportskih aktivnosti ne bi trpjela njegova obitelj, sve si je pomno isplanirao. “Volio sam sport i nisam ga se želio odreći, a do mirovine imao sam i stalan posao. Nekako sam si odredio da ću tri puta u tjednu ići na treninge, a četiri dana posvetiti obitelji. Moram priznati da je moja danas pokojna supruga Dragica imala puno razumijevanja, držala je četiri ugla kuće”, rekao je gospodin Cessare.
Po zanimanju je, ispričao nam je, postolar. “Najprije sam nekoliko godina radio u nekadašnjoj poznatoj tvornici obuće Astra, u radioni za izradu modela. Potom sam se zaposlio kod jednog privatnika postolara i ostao kod njega preko trideset godina. Kod njega se cipele nisu samo popravljale, već i izrađivale. Bile su to uglavnom ženske čizmice i sandale, to se najviše tražilo. Bio sam zadovoljan, dobro me je plaćao, a subote i nedjelje bile su mi slobodne i to sam cijenio. Supruga je pak bila frizerka i ona je radila u bivšem lancu frizerskih salona Bratstvo. Oni su imali oko 30 salona pod sobom, i nekoliko brijačnica, bili su vrlo renomirani. Moja Dragica je bila velika profesionalka, čak se i natjecala u svojoj branši”, ispričao je i uzdahnuo rekavši da je umrla prije devet godina.
Njihove kćeri, Danijela i Dea, podarile su mu pet unuka: Petru, Jana, Luciju te Vitu i Bornu. “Kćeri su trenirale ritmičku gimnastiku, a mogu se pohvaliti i da su svi unuci u nekom sportu. Valjda su na to i moji geni imali kakav utjecaj”, rekao je ponosni djed naglasivši da danas svi žive užurbano, mladi osobito, i da je sretan kad se u rijetkim prilikama uspiju svi okupiti.
Novo nježno poznanstvo
Prije sedam godina upoznao je gospođu Mariju Blažur, također udovicu, volonterku Udruge umirovljenika Pešćenica gdje je ona radi na mjestu tajnice. Zbližili su se i počeli se gotovo svakodnevno viđati. Potom su se prijavili i na natjecanje u plesu valcera u Domu umirovljenika Donje Svetice gdje su jednom pobijedili, a jednom osvojili drugo mjesto. Nakon toga prijavili su se i na plesno natjecanje u Samoboru i pobijedili nakon šest krugova selekcije. Krenuli su i na pjevanje i dio su pjevačkog društva koje broji 18 aktivnih članova, s kojima i nastupaju.
Danijel Cessare (foto: privatni album)
“Trenutačno pak plešemo još i folklor u domu umirovljenika na Trešnjevci, to mi baš ne ide kao valcer, ali trudim se zbog Marije. Ona mi je velika podrška u životu, zajedno kuhamo, šećemo, i to ne po par kilometara – to su deseci kilometara po cijelom gradu”, naglasio je gospodin Cessare i dodao da su oboje u isto vrijeme preboljeli bolest COVID-19.
“Ja sam imao nešto blaže simptome i kurio na 37,2, dok je ona ipak imala i 39.5 i nije bilo bezazleno. No, kuhao sam krepke juhice pa je ipak brzo nadošla”, rekao je kroz smijeh. Oboje su se cijepili i misle da je cjepivo dostignuće znanosti koje bi svima valjalo prihvatiti.
Slikanje mu je nova strast
Gospodin Cessare prije nekoliko je godina počeo i slikati. “Mislim da imam tu neku crtu u sebi i bez problema sam savladao slikanje. To je najčešće u tehnikama akril i tempere. Uzor mi je Van Gogh. Imam i dva fotoaparata koje stalno vučem sa sobom i kad vidim motiv i fotografiram ga, već imam viziju i kako ću ga po fotografiji naslikati”, objasnio je i dodao da, iako ne poznaje note, svira usnu harmoniku te da je čak snimio svoju izvedbu pjesme ‘Stari Pjer’. “Moj otac je svirao violinu, valjda sam uz njega razvio sluh”, kazao je.
Uz toliko treninga na svježem zraku, i raznoraznih hobija, ne čudi što ovaj 77-godišnjak izgleda i dvadeset godina mlađe i što mu je tlak kao u mladića: 130/85. “Cirkulacija mi je izvrsna, nikad mi noge nisu hladne. Puls mi je ispod 60, što znači da sam u izvrsnoj kondiciji”, pohvalio se s punim pravom. Ne pije, osim povremeno čaše piva, nikad nije ni pušio.
Ukazao na nepravdu po mirovinama
Mirovina mu, kaže nije velika. Zna on, kaže, da mnogi imaju i manju, nekako se snalazi, ali ga tu najviše muči nepravda. “Mislim da nije u redu da će kod najavljenog povećanja onaj s 10.000 kuna dobiti povišicu od 200 kuna, a onaj s mizernih 2.000 kuna svega 40 kuna. Isto je kod godišnjih tramvajskih karata, svi plaćamo isto, a visina primanja se razlikuje enormno”, ukazao je na problem ovaj umirovljenik i dodao i da ga smeta kad u tramvaj ulaze mladi koji ne žele staviti masku na lice.
“A i razvrstavanje otpada nama Hrvatima ne ide najbolje, uvjerim se svakodnevno. Pa zar je to tako teško”, upozorio je.
Najveća želja
Najveća želja mu je da uz novog predsjednika biciklističkog kluba, Mladena Loena, ostvari plan koji bi bio od veliki koristi za širu zajednicu, a to je da se obnovi biciklistička pista u Kranjčevićevoj.
“Tražimo pomoć Grada i sponzora, da ta pista ne propada, već da se obnovi asfalt i da tu onda opet mogu dolaziti djeca i svi koji se žele baviti biciklizmom. Drugo je kad odjenete dres, pa mene on u duši pomladi za trideset godina, doista je to drugačiji osjećaj nego kad se rekreirate po prometnom gradu. Ovdje bicikl klizi, stvara se neki natjecateljski duh, profesionalizam neki. Tu bi roditelji mogli dovesti djecu na treninge, vozi se 430 metara u krug, lakše je tako trenirati. Zaživjelo bi to brzo”, apel je ovog aktivnog i inspirativnog umirovljenika.
Na kraju razgovora našalio se rekavši znakovito da u današnje vrijeme svi nekud jure, žure i gledaju na sat, pa on i trči samo da bi mogao ići ukorak s ovim modernim životom.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”
