Razgovarali smo s udomiteljicama starijih osoba: ‘U ovaj posao se ne ide zbog novca’

“Kako je to biti udomitelj starijih? Pa meni je to kao da imam četiri bake”, kaže nam Vlatka Halamek koja me je ugostila u svom domu u mjestu Greda nedaleko od Varaždina.

Ona i njezina obitelj, suprug Davor i majka Nada Martinčević koja živi u kući pored, bave se udomiteljstvom starijih osoba. To je lijep posao, kažu, za nekoga tko voli pomagati ljudima. No ima i teških trenutaka i u tom poslu neće se snaći baš svatko. Njihova priča o udomiteljstvu počela je prije 20-ak godina i to iz vrlo osobnih razloga.

“Moja mama je imala moždani udar i bila u krevetu 14 godina. Nismo niti željeli, a niti imali dovoljno financija da je damo negdje u dom, pa sam se o njoj brinula ja. Moje su kćeri tada još bile male i nije bilo druge mogućnosti”, prisjeća se Nada svojih početaka.

“Nakon toga smo gledali neki prilog na ‘Dobro jutro, Hrvatska’ o udomiteljstvu i odlučili pokušati”, nadovezuje se Vlatka. U Centru za socijalnu skrb Ivanec bili su oduševljeni njihovom idejom jer toga u ono vrijeme na ovom području još uopće nije bilo. A potreba za smještajem starijih bilo je jako puno.

“Rekli su nam da osposobimo sobu, krevet, kupaonicu i sve. To se radi o vlastitom trošku i za to nema nikakvih poticaja. Došli su nam u kontrolu i kad su se uvjerili da je sve u redu, dobili smo odobrenje za dvoje korisnika. Jako se dobro sjećam svoje prve štićenice koja je još uvijek živa i još uvijek je kod mene i nakon 17 godina”, kaže Nada.

Ljudi o kojima brinu najčešće nemaju nikoga drugoga. No ima i situacija kad obitelj postoji, ali o svojim starijim članovima ne mogu brinuti. “Jedna od prvih štićenica je bila gospođa koja je imala četvero djece. Moram reći da mi je tada bilo nepojmljivo da su oni kod nas smjestili mamu, a ima ih četvoro koji bi se mogli o njoj brinuti. No sada, nakon puno godina ovog posla, posve ih razumijem. Na to sve gledam drugačije jer ne mogu djeca dati otkaz i brinuti se o nekome po čitav dan”, kaže Vlatka.

Posao koji traje čitav dan

Doista, udomiteljstvo je posao koji traje od jutra do mraka, a u brizi o korisnicima sudjeluje čitava obitelj. “Kad nam je 2004. izdana prva dozvola, počeli smo s tri štićenika, pa četiri. Onda smo mogli uzeti još dva… Sada je opet četiri. Ta se pravila dosta mijenjaju. Sada možemo imati po četiri štićenika, i eventualno uzeti još jednog ako je neka krizna situacija. Ako se ljudima desi neki problem doma pa nemaju gdje biti, mi ih možemo uzeti najviše na šest mjeseci. Nakon toga im centar nađe trajni smještaj”, kaže Nada.

Od prošle godine je udomiteljski posao profesionaliziran, pa Vlatki sada ide i staž – čega prije nije bilo. Kad sam ju zamolila da mi opiše jedan svoj uobičajeni dan, nasmijala se i upitala: “Hoćete da vam opišem jedan lijepi dan ili jedan malo teži? Evo, opisat ću vam jedan srednji dan.”

“Ujutro se probudimo i ide doručak, onda kupanje u krevetu i njega korisnika, zatim ručak, večera. Korisnici imaju tri obroka i međuobrok, a ono što jedemo mi, jedu i naši korisnici. Dakle, većinom sve domaće jer sami radimo svoju tjesteninu, pekmeze, što god možemo”, opisuje Vlatka.

“Gospođa koja nam je zadnja došla, kaže mi kad sam joj donijela ručak da nikada u životu nije jela špagete. I još veli: ‘Pa dobro ova socijala hrani.’ To su ljudi koji su živjeli skromno, možda s 900 ili 1000 kuna. Mnogi od njih ne znaju ni što je banana, ni što je kivi”, dodaje Nada.

Vlatka i Nada su svojim korisnicima, praktički, sve: od medicinske sestre, preko socijalne radnice, kuharice, spremačice, prijatelja, župnika, psihologa – sve! U to sam se i sama uvjerila kad sam porazgovarala s nekim korisnicama smještenima u urednim sobama na katu Vlatkine kuće.

Korisnice su skromne i zadovoljne

Gospođa Jaga malo slabije čuje, no kad je ugledala Vlatku i Nadu na vratima svoje sobe, osmjehnula se kao da je vidjela rođene kćeri. Kad smo stigli, gledala je televiziju i jako se razveselila posjeti. Gospođa Ljiljana iz susjedne sobe već je bila smještena i u drugim udomiteljskim obiteljima, ali je, kaže, kasnije tražila da bude smještena
baš tu u Gredi.

“Jako se dobro brinu o nama. Što god trebamo nam donesu. Ja Vlatki toliko vjerujem da sam joj prepustila i sve svoje kartice i znam da će s računom sve biti u redu. I hrana je dobra i sve, no najviše mi znači kad netko dođe i malo se podružimo”, kaže Ljiljna koja je na smještaj kod Vlatke došla nakon moždanog udara.

“Našim korisnicima ne treba puno. Zapravo im najviše znači lijepa riječ, da netko dođe i porazgovara s njima. Mi smo preko udruge tražili da im netko dođe možda nešto pročitati, da se malo druže. I moja dva sina idu korisnicima i druže se, no kako je počela korona, to smo sve prekinuli. Nismo se usudili. Djeca idu u vrtić i školu, pa zamislite da im netko od njih donese koronu? Mi smo svi cijepljeni, ali nikad ne znaš”, kaže Vlatka.

U udomiteljstvo se ne kreće zbog novca

Da bi netko postao udomitelj, mora proći edukacija preko centra socijalne skrbi, a poslije su obavezne i redovite godišnje edukacije. No Nada i Vlatka kažu da je to možda i premalo, pa je Vlatka završila i tečaj za njegovateljicu. Na edukacijama, opisuju mi, postoji praktični dio za što se ide u dom, a ima i dio edukacije koji se održava u Centru za socijalnu skrb u Ivancu gdje predavanja drže i psiholozi i psihijatri, a edukacije održava i Udruga udomitelja Nada.

“Kod tih edukacija je problem što si mama i ja rijetko možemo priuštiti da idemo zajedno. Ako se poklopi da suprug radi, da radi i moja sestra koja je njegovateljica u domu, i da nitko ne može ostati s korisnicima, onda ne možemo obje otići na edukaciju. Kad je baš potrebno, uskače nam još jedna gospođa. Mi možemo otići na pet minuta do dućana, ali nikada se ne dogodi da nikoga nema sat vremena”, kaže Vlatka.

Udomitelji od centra za socijalnu skrb dobivaju određenu naknadu po korisiku, a od 1. siječnja najavljeno je i neko povećanje. “Koliko se dobije po korisniku, ovisi o njihovoj kategoriji: je li pokretan, polupokretann ili nepokretan. Mi sad imamo najteže kategorije, dakle nepokretne za koje se dobiva 2.880 kn opskrbnine po korisniku, plus naknada udomitelju koja je zapravo moja plaća i koja iznosi 625 kn po korisniku. No kako je meni sad išla ta profesionalizacija, ja ne dobijem tu naknadu nego fiksnu plaću od 2.500 kn”, kaže Vlatka.

To je novac za sve: hranu, lijekove, pedikerku, frizerku, baš sve. Neke gospođe troše lijekove koje treba nadoplatiti, a to su sve stariji ljudi i nema nikog tko ne pije lijekove.

“Kad ti ljudi dođu k nama, obično budu jako zapušteni. Pogotovo oni koji dolaze iz doma. Ti ljudi imaju i duge nokte, i neuredni su i treba jedno vrijeme da nekog štićenika dovedete u red. Ponekad se neki nisu prali i po godinu dana. Zna biti teško”, kaže Nada.

Teške obiteljske situacije

U poslu, kažu, ima lijepih trenutka, ali ima i teških. Jako je lijepo kad netko ima obitelj i dolaze mu u posjet, no dogodi se i da je obitelj u svađi zbog novaca, kuće i slično.

“No mi smo tu zbog dobrobiti štićenika, a to što su, recimo, braća i sestre u svađi, nije naša briga. Tužno je to da kad je čovjek star i jedino što mu treba je hrana i da bude na toplom i da mu netko uputi koju lijepu riječ, da tako završi. Ali ima svakakvih obitelji. Većina gospođa koje nam dođu jako su drage i inače su živjele skromno”, kaže Vlatka.

“Vi morate svojim korisnicima biti 24 sata na raspolaganju. Ponekad već znate i da je smrt blizu, to je za nas najteži dio. Naučiš se na te ljude. Oni kao da doista postanu dio tvoj obitelji. I klinci me nekad znaju pitati što se događa i zašto neke bakice više nema kad vide prazan krevet. Čovjek se privikne i na mačku, a kako ne bi na drugog čovjeka. Kad se dogodi da neki korisnik premine, dugo nam treba da to prebolimo”, kaže.

Planirali su otvoriti obiteljski dom, no sad je to zapelo

Vlatka, njezina majka Nada i suprug Davor planirali su otvoriti obiteljski dom o čemu svjedoče i građevinski radovi na kući gospođe Nade. Zbog toga su čak digli i pozamašan kredit, no sada kad je država najavila zatvaranje obiteljskih domova, ne znaju što će biti.

“Sad kad smo već do tu došli, to ćemo sad istjerati do kraja. Po tom novom prijedlogu zakona koji će vjerojatno proći, imat ćemo pet godina da se opet ili vratimo na udomiteljstvo – dakle, korak unazad – ili da idemo korak naprijed i otvorimo privatni dom za starije i nemoćne. No tad ćemo morati zadovoljiti još više kriterije nego sada i nego što bi bilo potrebno za obiteljski dom. Morat ćemo zaposliti ljude i poraditi na dodatnoj opremljenosti soba i svih prostorija”, kaže Davor.

Nekome tko možda razmišlja o udomiteljstvu starijih, Nada poručuje da bi bilo najbolje probati pa tek onda odlučiti žele li doista raditi taj posao.

“Imamo dosta upita, a šalju nam i iz centra ljude da dođu vidjeti kako je to. Ali znam da osoba nije za taj posao ako mu prvo pitanje bude koliko će za to dobiti novca. No ima i jedna djevojka koja je preko udruge Nada došla k nama na ispomoć jednom tjedno. Ona je sada i sama udomiteljica. Baš se u tome našla. Došla je k nama, vidjela što je to i odlučila probati”, kaže Vlatka.

Branitelji kao hitni slučajevi

“Otkako smo se počeli baviti udomiteljstvom, kroz našu je kuću prošlo skoro 90 ljudi. Ja sam imala i nekoliko hrvatskih branitelja koji su kod mene došli kao hitni slučajevi. Zna biti i ljudi gore s Bednje do kojih sanitet ne može doći. Primam i takve pacijente na dan-dva ili tri. To onda, naravno, bude i bez ikakve naknade ili rješenja centra. To se radi iz čisto humanitarnih pobuda. Ja volontiram i u Crvenom križu u Varaždinu i jako volim rad s ljudima. Doista, nije sve u novcima – mora se nešto i besplatno napraviti”, dodaje Nada.

“Ovaj se posao i ne radi zbog novca. Naravno da je s novcima lakše, jer ništa ne možeš bez kune, ali za ovo treba imati još nešto. Kad radiš negdje, onda nakon osam sati dođeš doma i gotov si. A kad si udomitelj, na raspolaganu si po čitave dane i noći. Tu nema ni Božića, ni blagdana, ni bolovanja. Jako si teško organiziramo godišnji. Kad smo ove godine bili na godišnjem, pomogla je moja svekrva koja je medicinska djelatnica. Ona je sad u mirovini, pa kad mi negdje idemo ona i deda dođu ovdje i tu spavaju, a oko korisnika pomaže moja mama. Sretne smo što živimo jedna pored druge, pa si pomažemo”, kaže Vlatka i dodaje kako joj je žao što se o ovakvim temama piše i govori samo kad se dogodi nešto loše. Smatra da bi ljudi prvo trebali probati raditi ovako nešto, pa tek onda donijeti svoj sud.

“Znate, u ovom se poslu morate jednostavno naći. Nije to za svakoga. Ako ne možete vidjeti kateter, krv, pa i izmet, onda se bolje u to ne upuštati. Divno je pomagati ljudima i tu ima puno lijepih stvari. Ali ima i manje lijepih. Što bih rekla nekome tko želi biti udomitelj? Pa neka dođe ovamo i proba me zamijeniti na tjedan dana. Nakon toga će znati je li ovo posao i život za njega ili nije”, kaže na kraju Nada Martinčević.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.