Psi pomagači donose stvari nepokretnima, vode slijepe i tješe usamljene

Sigurno vode slijepe preko ceste, donose papuče i mobitele, otvaraju i zatvaraju vrata, upozoravaju na skori epileptični napad – psi doista mogu puno, puno toga. No ono što pas pomagač radi i ponajbolje od svega je da je svojem korisniku vjerni prijatelj.

“Uz psa nikad nisi sam. U današnje vrijeme usamljenost je – pogotovo kod starijih osoba – nešto što je jako prisutno, a uz psa čovjek doista nikada nije sam i to je ono što kvalitetu života svih naših korisnika i vlasnika pasa podiže na viši nivo”, kaže nam Mira Katalenić, predsjednica Udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet, i sama slijepa osoba koja koristi pomoć pasa vodiča još od 1997. godine.

U Udrugu smo došli kako bi provjerili na koje sve načine pas pomaže slijepim osobama, osobama s invaliditetom, ali i starijim osobama koje su često usamljene i čeznu za društvom. Naime, već skoro 30 godina, Udruga radi na školovanju i dodjeli pasa pomagača osobama s invaliditetom, bilo da se radi o slijepim osobama, teško pokretnim osobama ili onima u invalidskim kolicima, osobama koje imaju različite kronične bolesti poput epilepsije, dijabetesa i slično, te školuje pse pomagače za djecu s teškoćama u razvoju.

No osim toga, naglašava gospođa Katalenić, važno je i senzibiliziranje zajednice za prava, potrebe i položaj korisnika pasa pomagača u zajednici.

“Započeli smo s time ranih devedesetih, jer je tada bio iznimno velik i nepremostiv problem prihvaćenosti slijepih osoba s psima vodičima ako su željeli ući u tramvaj, vlak ili autobus. To se, na sreću, u velikoj mjeri promijenilo, ali nažalost većinom samo u Zagrebu. Iako mi pse vodiče imamo dodijeljene od Visa pa do Iloka, dakle po cijeloj Hrvatskoj, ljudi u svojim zajednicama imaju problema koje rješavamo na način da mi njih osnažujemo o tome kako se nositi u tim situacijama’, kaže Katalenić.

“Uz to smo u devedesetim godinama radili i na izradi prvog zakona o kretanju slijepe osobe uz pomoć psa vodiča koji je donesen 1998. godine i on je u velikoj mjeri pomogao da oni koji ustraju u tome da osobu s psom vodičem ne puste u autobus, prodajni centar, ambulantu ili slično, znaju da mogu biti sankcionirani. 2019. završili smo novi zakon o korištenju psa pomagača koji je sva ta prava obaveze i djelatnost školovanja pasa pomagača, proširio i na ostale kategorije”, kaže Katalenić.

Kome sve pomaže pas pomagač?

Pas, dakle, pomaže i drugima kojima je pomoć potrebna, a ne samo slijepima.

“Više je kategorija ljudi kojima pas može pomoći: slijepima, teško pokretnima ili onima u invalidskim kolicima, epileptičarima ili naprosto usamljenima. Ako je riječ o psima vodičima slijepih, onda svatko od nas ima pravo na svoju najbolju moguću mobilnost koja je u skladu s preostalim sposobnostima koje su u funkciji zamjene osjetila vida – tu su, prije svega, sluh, koncentracija, osjetilo njuha i opipa – ali nam je važna i fizika kondicija svakog pjedinca”, kaže Mira Katalenić.

“Isto je takva situacija i s psima pomagačima osoba u invalidskim kolicima. Tu postoji još dodatno ograničenje da su te osobe u smislu fizičke i motorične pokretljivosti, u lošijem stanju nego slijepe osobe. Svatko od nas tko iz bilo kojeg razloga ima psa pomagača, ne mora čekati da netko od obitelji ili prijatelja ima vremena pa da nas nekamo odvede ako moramo nešto obaviti. Kad imamo psa, možemo sami ići kamo god želimo”, kaže Katalenić i naglašava kako je u današnje vrijeme usamljenost, pogotovo starijih osoba, velik problem, a uz psa čovjek nikada nije sam i to je ono što kvalitetu života svih korisnika pasa pomagača podiže na viši nivo.

To su prepoznali i neki domovi za starije pa su počeli koristiti terapijske pse koji dolaze u dom i prave društvo njihovim korisnicima. Kako su pokazala brojna istraživanja, stanari doma koji se duže s kućnim ljubimcima, mnogo su zadovoljniji i vitalniji nego oni koji tu mogućnost nemaju.

Kako kažu iz Udruge za školovanje pasa vodiča, interakcija između korisnika i školovanog terapijskog psa ostvaruje se u cilju opuštanja, jačanja motivacije, poticanja pozitivnog raspoloženja i socijalnih vještina. Najčešće aktivnosti uključuju izravni dodir sa psom, igru i brigu o psu za vrijeme posjeta korisnika u institucijama poput bolnica, domova umirovljenika te drugih specijaliziranih ustanova.

U vremenu prije korone, terapijski su psi bili redoviti posjetitelji i Doma umirovljenika Maksimir, kažu nam iz tamošnje socijane službe.

“Dolazili su treneri s terapijskim psima što su naši korisnici jako dobro prihvatili. Druženje s psima korisno je i fizički i psihički jer dok se igraš s psom, krećeš se, a psi jako puno utječu i na raspoloženje i osjećaj usamljenosti. Nažalost, zbog epidemije koronavirusa s tim smo aktivnostima morali prestati, ali se nadamo da ćemo ih uskoro opet pokrenuti”, kažu iz Doma Maksimir.

Obuka traje oko dvije godine

Obuka psa pomagača traje, u prosjeku, dvije godine. Još u leglu, štencima se testiraju njihove genetske osobine. Najčešće se koriste labradori – zbog naravi, privrženosti, tolerantnosti, ali i prilagodljivosti na promjene. Naime, bilo koji od pasa pomagača promijeni i po nekoliko životnih situacija dok ne dođe svom krajnjem korisniku, opisuje nam nadalje gospođa Mira Katalenić.

“Kad pas izađe iz legla, prvo ga smještamo u obitelj socijalizatora u kojoj pas provede od 12 do 15 mjeseci, ovisno kojo dinamikom se postiže zrelost psa. U tom periodu se psa nekoliko puta testira i procjenjuje se njegov razvoj, temperament i slično. Naravno, nije znemariv ni fizički izgled psa jer nećemo jednom muškarcu od dva metra dodijeliti malu i nježnu ženku, niti ćemo nekoj starijoj ženi sitnije građe dodijeliti snažnog i velikog mužjaka. Pas ponekad treba biti i fizički oslonac paa su to sve elementi o kojima vodimo računa”, kaže Katalenić.

Kad je pas star 15 ili 16 mjeseci, ulazi u program školovanja. Ovisno o tome koja je njegova buduća uloga, to školovanje može trajati od četiri pa do osam mjeseci. Najduže školovanje prolaze psi vodiči slijepih. Nakon toga, pas polaže ispit s instruktorom i ulazi u završnu fazu odluke o tome kojem će korisniku biti dodijeljen.

Donose mobitele, pa i pivo iz frižidera

A što sve pas može naučiti i kako sve može pomoći svojim korisnicima? Popis je doista dugačak.

“Pas vodič nauči oko 50 naredbi, a za psa pomagača to može biti i puno više. No te su naredbe jednostavnije i, zapravo, lakše, jer osoba u invalidskom kolicima ipak vidi pa može bolje procijeniti je li pas dobro razumio i izvršio naredbu ili nije. Za nas slijepe u prometu, može biti kobno ako prekasno shvatimo da nas pas nije dobro razumio”, kaže Mira Katalenić.

Što se tiče psa pomagača za osobu u kolicima, baza je “aport”, dakle donošenje raznih predmeta i za to se biraju psi koji vole donositi razne stvari poput loptica i štapova.

“Iz toga se razvija i sve ostalo, jer ako pas voli donositi lopticu, onda će donositi i daljinski, mobitel, cipele, izvadit će iz ladice čarape, svući će čovjeku koji je u kolicima jaknu povlačeći je prvo za jedan, pa za drugi rukav, odnijet će cipele na mjesto, donijet će pivo iz frižidera, i još puno, puno toga. Pas će upaliti i ugasiti svjetlo tako da osoba ne mora nekog zvati ako još želi čitati u krevetu i ne mora se prilagođavati ostalim ukućanima. Niz je tih situacija i stvari koje spadaju u svakodnevni život i koje netko tko je pokretan uzima zdravo za gotovo”, kaže Katalenić.

“Također, jako je korisno kad se psa nauči da osobi u invalidskim kolicima pomogne da obavi transfer iz kreveta ili sa stolice u kolica. Pri tome se koristi uže u obliku osmice koje pas poteže s jedne strane, a korisnik za nju drži s druge. Pas će osobu pomoću toga podići u sjedeći položaj i držat će je dovoljno dugo dok se osoba ne prebaci u kolica. Zatim, pas će otvoriti i pridržati vrata dok osoba ne prođe… Čitav je niz stvari koje pas može obaviti kako bi pomogao osobi da bude puno samostalnija”, kaže Mira Katalenić.

Nanjuše epileptični napad, ali i tjeraju u šetnju

Pas također može naučiti upozoriti osobu oboljelu od epilepsije da uskoro slijedi napad.

“Kod pasa pomagača za osobe s epilepsijom, provodi se poseban trening baziran na izvanrednom njuhu pasa i iznimno razvijenoj privrženosti korisniku. Naime, pas osjeti taj kemijski proces koji se događa kad nadolazi epileptični napad. No moram naglasiti da je to moguće samo kod osoba koje imaju česte napade. Ako su ti napadi rijetki, onda se ne može garantirati pouzdanost, jer ako se nešto ne ponavlja često, pas to možda neće prepoznati. Pas ne samo da prepozna napad, već napad svojim pokretom može i ubažiti ili čak i spriječiti tako što dotakne ono mjesto na licu ili tijelu na kojem se manifestira ta pojačana aktivnost živaca”, kaže Katalenić i dodaje kako je vrlo važno upozoriti da slijedi napad da bi se osoba pripremila i sjela da slučajno ne padne i ne udari se.

No bez obzira na to je li mu posao vođenje slijepih, pomaganje osobama u kolicma ili upozoravanje na epileptični napad, pas je uz sve to i prijatelj koji uvelike utječe na kvalitetu života.

“Kad netko ima psa, prisiljen je – htio ili ne – tri puta dnevno ga odvesti u šetnju te tako i sam prošetati i malo se razgibati. Jer pas mora izaći obaviti svoje fiziološke potrebe i svaki dan mora imati bar jednu dužu šetnju. To je jako važan aspekt u kojem osoba ima tu jednu obavezu koja joj ne pada teško jer voli tog psa i svjesna je svoje ovisnosti o tom psu te da je ta njihova povezanost vrlo važna za njezinu kvalitetu života”, kaže gospođa Katalenić.

“Drugo je to što čovjek nije usamljen. Imali smo godpođe koje su nam rekle da one sa svojim psima pričaju. Jako je važan taj osjećaj da s psom nikad niste sami. Ja sam sada u specifičnoj situaciji jer čekam svog petog psa vodiča. Naime, prošle je godine moj pas Maks koji mi je bio vodič zadnje četiri godine i koji je bio u najboljoj dobi i snazi za jednog radnog psa, počeo imati poteškoća sa zdravljem. Prvo je počeo svaki čas tražiti da ide mokriti, teturao je i teško hodao. Kad smo ga odveli veterinaru, dijagnosticiran mu je dijabetes”, kaže Katalenić.

“Zbog svega toga, Maks više nije mogao biti moj pas pomagač nego je preselio k mojoj obitelji koja mu svakodnevno kontrolira šećer i daju inzulin. I ja sam se tako našla u praznoj kući. Nikako se ne mogu naviknuti da mi je kuća pusta i da Maksa nema. Ja se sad krećem djelomično pomoću bijelog štapa, no to teško ide jer ja nemam takvu koncentraciju da bih mogla izaći u zagrebački promet samo sa štapom. Događa mi se i da zaboravim taj štap negdje. Ništa drugo ne zaboravljam, ali zaboravim štap kojeg uopće ne osjećam kao dio sebe”, kaže Katalenić.

“Sada sam u procesu nabave novog psa. Trening tog novog psa je u završnoj fazi, a taj moj novi pomagač zove se Star. Ne mogu dočekati da mi dođe!”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.