Mirjana Krizmanić: ‘Razmaženima jako teško pada starost, a jamranje je štetno!’

Prilikom dogovaranja intervjua, profesorica Mirjana Krizmanić odmah me poziva k sebi doma. “Nemam paničnog straha od korone. Cijepila sam se, perem ruke, a i ne vjerujem da bi mi netko bolestan namjerno donio virus u kuću”, pojasnila je odmah.

Mirjana Krizmanić čitav živi u samom centru Zagreba, u roditeljskom stanu u kojem je posjećujem. Već na ulazu, saznajem da u stanu živi s mačkom, uličarkom Niki koju je udomila. Sjedamo u velikom, svijetlom salonu u kojem je smješten i radni stol s računalom na kojem nastaju sve njezine knjige, od Tkanja života naovamo.

“Samo da Vas upozorim”, odmah mi kaže profesorica Krizmanić, “ja ne znam sporo govoriti. Brzo pričam oduvijek, a tako je bilo i kad sam predavala. Mislim da je to stvar temperamenta.”

I doista, njezina je životna energija u 86. godini života doista fascinantna. Osim toga, izgleda izrazito svježe i mladoliko.

Ne treba se previše brinuti

“To Vam je zato jer se ja ni oko čega ne brinem. Šišam se sama. Uvijek kad sam na rubu da pljusnem u depresiju, uzmem žilet pa se malo pošišam. A to je, osim što je dobro za psihu, i jako jeftino! To je moj glavni antidepresiv. Trackam se po licu svaki dan. Imam jednu kremu za sve; za dan, za noć, za oko očiju. Nekad sam išla kozmetičarki, sada mi to više ne pada na pamet. Mislim si, zakaj bih išla? Pa ionako nikam ne idem! Najveća mi je sreća što me veseli posao. Stvarno uživam u pisanju”, otkriva mi svoju tajnu vitalnosti i optimizma najpoznatija hrvatska psihologinja.

Dodaje kako smatra kako je mentalno zdravlje starijih osoba u korelaciji s mentalnim zdravljem kakvo su imali za života. “Ako su bili pretežno psihički zdravi tijekom života, takvo će stanje održati do duboke starosti. Naravno, ako ih ne pogodi kap ili nagli senilitet. Osim toga, mentalno zdravlje starijih osoba ovisi i o tome koliko su one zadovoljne sa svojim sadašnjim životom. Jer, naime, ima ljudi koji su čitav život nezadovoljni – i mladi su, i lijepi i imaju novaca, ali su nezadovoljni. A s druge strane ima staraca koji su jako zadovoljni – stari su, pretežno su sretno i zadovoljno živjeli i nisu, kako bi to stari Zagrepčani rekli – jammer Pepiji. To je naziv koji potječe iz njemačkog, a slikovito opisuje osobu koja se stalno žali.”

To mogu biti i muškarci i žene, i mladi i stari, pojašnjava profesorica Krizmanić. “Netko tko je bio jammer Pepi cijeli život, bit će to i kad ostari. Dok netko tko se uglavnom bez velikih poteškoća nosio s onim što ga je u životu snalazilo; i s dobrim i s lošim stvarima; taj će tako i ostarjeti. Tako da se da predvidjeti kakav će netko biti u starosti”, kaže moja sugovornica. Naglašava da će nekome tko je čitav život bio jako razmažen, jako teško pasti starost. Prvo, zato jer oko njega više nema osoba koje su ga mazile – bake, majke, tete. “Takvi onda ‘nalegnu’ na djecu pa ih zivkaju deset puta na dan, a to je loše i za okolinu jako teško. Jammer Pepi je sjajan naziv za ljude koji vole jamrati, čiji je to odabir”, naglašava.

Prilagodbom protiv neželjenih posljedica izolacije

Profesorica Krizmanić tumači kako sve ono što se u društvu događa, a nije povoljno, najveći utjecaj ima na najugroženije skupine, među kojima su svakako i naši stariji sugrađani.

“Kod njih, na primjer, veliki problem predstavlja to što svi oni koji posjećuju svoje bližnje u staračkim domovima, u situacijama poput pandemije, počinu sve rjeđe dolaziti. To ih plaši i zabrinjava pa štićenici domova ostaju prepušteni sami sebi. Zato mislim da bi za starije ljude bilo jako dobro, kada odu u dom za starije osobe, da se tamo što bolje ‘ugrade’. Da to postane njihov svijet. Mislim da ih tomu nitko ne uči, a trebao bi. Trebali bi sebi reći – to je sada moja okolina, a ne čeznuti za prošlim vremenima – joj, kak je meni bilo lepo kad sam imala svoj stan ili svoje društvo. To su tempi passati, to je prošlo. Sad si tu, sad se tu privikni. Zato oni koji su vješti u privikavanju, i tamo dobro žive”, zaključuje prof. Krizmanić.

Za sebe će reći da sva vremena provodi dobro. „Što mogu? Pa ja sam s 14 godina dobila dječju paralizu. Tada sam najbrže trčala u školi, u svemu sam bila prva. Od jedne uspješne djevojčice za koju su dečki govorili da ima najbolje noge, ja sam postala teški invalid. Kad to jednom pregrmite i odlučite da ćete s tim živjeti, onda stvorite čitav niz mehanizama prilagođavanja koji vam u svakoj nevolji dobro dođu. Naprosto postanete ste otporniji. Naravno, ako to preživite u relativno dobrom stanju. Ja se prilagođavam prilikama kakve jesu i ne žalim se.”

Trenutno gotovo uopće ne izlazi, ali ne iz straha od bolesti, već zato što je, kaže, lijena. “Nemam razloga za izlaženje. Nemam više živih prijateljica s kojima bih se mogla naći na kavi, nemam razloga za gledanje izloga – ništa mi ne treba”, iskreno priznaje.

Pisanjem i samu sebe iznenadila

Svoje dane ispunjava pisanjem. Otkako je 2000. godine napisala svoju prvu knjigu, gotovo i ne staje.

“Nikada ni u snu nisam mislila da ću pisati knjige, ma ni u peti mi to nije bilo. A onda mi je jednoga dana u posjet došla jedna moja bivša studentica, sada kolegica i ovak’ je sjela tu i napala me na pasja kola. I to opravdano! Rekla mi je da bi mi trebalo biti neugodno jer samo sve kritiziram i dodala: ‘Pa kak bi bilo, draga moja profesorice, da Vi skinete gaće pa da i Vi nešto napišete?'”

Taj ju je prijedlog, priznaje, zatekao, ali joj je i dao za misliti. “Nisam imala pojma o čemu bih pisala. Nisam imala potrebu za tim, ni želju, a ni namjeru. I, kada je ona otišla, malo sam razmislila o svemu što je rekla i zaključila sam da je bila u pravu. Točno je da sam puno kritizirala. Počela sam razmišljati i palo mi je na pamet da bih mogla napisati knjigu koja bi se zvala ‘Tkanje života’. I tako sam počela i za mjesec dana knjiga je bila gotova. Iz ničega.”

“Nisam joj davala nikakvu važnost i nisam mislila da ona išta vrijedi. Nazvala sam tu istu bivšu studenticu koja je tada radila za izdavačku kuću Profil i rekla sam joj: ‘Gledajte, ja sam napisala knjigu. Ja ne mislim da ona nekaj vrijedi, ja ću je Vama dati, a Vi mi je ni u kom slučaju nemojte vraćati. Ak’ Vam se svidi – okej, a ak ‘ne – a Vi je bacite.’ I tako je knjiga izašla i postala hit! A ja još uvijek ne znam zašto. I pitam se što je ljudima!? Sada pišem jednu knjigu godišnje, i to zato da se discipliniram – inače bih pisala dvije!”

Nova knjiga o jamranju

Profesorica Krizmanić otkriva mi kako se već priprema za novu knjigu koju će u cijelosti posvetiti fenomenu jamranja.

“Za sad mi je knjiga još cijela u glavi, intenzivno razmišljam o toj temi. Inače, ta je tema psiholozima ispod časti. A kod nas u Zagrebu, jamranje je jako in, to je sport. Ja se često pitam – a tko si ti uopće ako malo ne zajamraš. Ako nekog sretnem pa popričamo, a onda se krenemo se rastajati, a ja vidim da pušta nos, onda velim : ‘Ma znaš kak je meni teško, pa me boli ovo, pa me boli ono’. A zapravo me ništa ne boli i nemam se razloga žaliti, ali znam da malo moram. Tak se šika! To je ono kaj se tu nosi. Jer, kakva si ti ženska ak se na nekaj ne žališ!?”

“Je li jamranje dobro za dušu?” pitam.

“Kako kome! I ovisi kome se jamra, ovisi o načinu jamranja. Osobno mislim da je za ljude koji se žele prilagoditi onome što im se u životu događa, bolje da ne jamraju previše. Korisno je najboljem prijatelju ili nekom bliskom katkada reći da ti je teško. Ali pretvoriti se u to da stalno jamrate je katastrofa! Štetno je, čini vas nesretnima, svaki dan morate tražiti što vas taj dan smeta, čega se bojite, što vas boli, a to nije dobro. To ljude čini neaktivnima, ništa ih ne zanima i u to se ufuraju. Pa onda nađu prijatelje s kojima razmjenjuju svoje boljke. Ja mislim da ljudi koji jamraju, imaju neki razlog, oni ne jamraju u prazno, ali, budimo realni, ako želite, svaki dan ćete imati nešto zbog čega možete jamrati“, kaže Mirjana Krizmanić.

Ponavlja kako je ona na vlastitoj koži naučila kako joj jamranje u životu neće puno pomoći. “Odlučila sam da ću živjeti s onim što mi je dano sve dok mi ne postane preteško, ali da ću istovremeno učiniti sve da mi ne postane preteško. Nisam nikad bila jammer Pepi.”

Uživanje u mirovini

Mirjana Krizmanić bez zadrške kaže kako uživa u mirovini. “Svoje sveučilišno poglavlje sam zatvorila onoga dana kada sam otišla s Fakulteta, a tamo sam provela punih 40 godina. U 20 godina, koliko ne radim, možda sam tamo bila četiri ili pet puta na obranama nekih doktorata. I ništa mi to ne nedostaje. Unaprijed sam si tako odredila. Uopće nemam nikakvih osjećaja prema tome, kao da nikad nisam tamo bila. I taj stav smatram svojim najvećim dostignućem”, kaže.

“Znate, u doba kad sam se razboljela, nije bilo psihoterapije. Ja sam to sve morala sama odraditi i to je zapravo najbolji put. Riješila sam se nostalgije i pretjeranih emocija. Malo mi je pomogao tata koji mi je rekao: ‘Doma cmizdriti nećeš. Nećeš uzrujavati ni mamu, ni brata, ni mene, toga biti neće.’ I onda bih ja otišla biciklom na Jelenovac, gdje mi je stanovala prijateljica. I kada bi mi zagustilo, otišla bih na livadu, isplakala se od srca, obrisala suze i došla doma. Nikome se nisam jadala, sama sam sebi pomagala.”

Studij psihologije, kaže, odabrala je slučajno – uvijek joj se činila zanimljivom. “Upisala sam fakultet i bila sam najbolja studentica. Tako sam i ostala raditi na fakultetu. Navečer sam diplomirala, a već sutra ujutro sam počela raditi. I tamo sam ostala cijeli život. Imala sam dobre odnose sa studentima – nastojala sam biti pravedna, nisam imala ljubimce. Znali su da me mogu pitati sve što žele, kada žele i koliko žele. Uostalom, i na pisanje me potaknula studentica”, kaže prof. Krizmanić. A mi s nestrpljenjem čekamo njezinu novu knjigu koja će, sigurni smo, također biti veliki hit.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.