Statistički ured Europske unije Eurostat nedavno je objavio podatke o učestalosti depresije kod stanovnika EU za 2019. godinu. Rezultati su zanimljivi, pogotovo nama u Hrvatskoj, jer se upravo naša zemlja našla vrlo visoko po broju depresivnih osoba.
Najdepresivniji su naši susjedi Slovenci kojih je depresivno 15,1 posto. Slijedi Portugal s 12,2 posto depresivnih, zatim Švedska s 11,7 posto, a četvrto mjesto Hrvati dijele s Nijemcima te bilježe 11,6 posto depresivnih. Pomalo iznenađujuće, među najmanje depresivnim nacijama našli su se Rumunji, Bugari, Maltežani i Grci.
Odmah valja napomenuti da se podaci odnose na istraživanje provedeno 2019. godine – dakle prije pandemije – pa tek treba vidjeti kako će stvari izgledati nakon korone. A upravo zbog pandemija COVID-19, u najvećem su riziku od depresije osobe starije životne dobi. Osim što se pokazalo da je virus doista najopasniji za starije osobe, zbog čega je ta populacija imala najviše razloga biti zabrinuta za svoje zdravlje, zatvaranja i izolacija najviše je pogodila tu dobnu skupinu jer su izostala uobičajena druženja s obitelji, unucima i prijateljima. Mnogima je to posebno teško palo jer su svjesni da više nemaju previše vremena pa je svaki trenutak proveden s djecom i unucima vrlo dragocjen.
No osim koronavirusa, starije muče bolesti i male penzije pa pojava depresije među osobama te dobne skupine i ne treba previše čuditi. Međutim, kako nam kaže profesorica Ljiljana Kaliterna Lipovčan, psihologinja s Instituta društvenih istraživanja “Ivo Pilar”, stvari treba staviti u pravi kontekst.
“Proučila sam metodologiju Eurostatovog istraživanja i radi se o anketnom ispitivanju. To nisu statistički podaci o registriranim bolesnicima koji se liječe od depresije, nego su to ljudi koji su odgovarali na pitanje: ‘Jeste li u proteklih godinu dana imali neki od ovih simptoma?’ I onda su navedene različite tegobe: od visokog tlaka i problema sa srcem. Jedno od pitanja je bilo i ‘Jeste li u protekloj godini bili depresivni?’ Prema tim podacima doista spadamo među depresivnije narode. Točnije, četvrti smo na listi. Ono što me iznenadilo je to da su ispred nas Njemačka i Švedska, a iza nas Danska, Luksemburg i Finska – znači zemlje koje su godinama najsretnije na svijetu. Stoga ovi rezultati malo iznenađuju”, kaže profesorica.
Kaliterna dodaje da, iako je ljudima postavljeno pitanje u kojemu je sadržana riječ “depresija”, upitno je koliko ljudi doista razumiju o čemu se radi. Naime, depresija je više od obične tuge. Ako se tuga pojavi bez nekog očitog razloga ili je nerazmjerna svom uzroku, ako nikako ne prestaje ili se uvijek ponovno vraća, ako imamo poteškoća u druženju, radu, spavanju i, ukratko, više se ne možemo veseliti životu, onda to više nije tek obično i prolazno neraspoloženje, nego depresija.
Ljiljana Kaliterna Lipovčan (foto: Silvija Novak)
Depresija je bolest koja uzrokuje ozbiljne poteškoće u psihičkom, ali i fizičkom životu pojedinca. Iako se svi ponekad osjećamo tužno – pogotovo ako nam se nedavno dogodila neka tragedija u vidu smrti bliske osobe ili nekog drugog osobnog problema – na pravu depresiju treba posumnjati kada se osoba osjeća žalosno neprekidno svakog dana u razdoblju od dva tjedna ili duže.
Depresija nije povezana isključivo uz osobe starije dobi
Pa iako starije osobe imaju razloga biti depresivne, profesorica Kaliterna Lipovčan kaže da depresija nije nešto što se veže isključivo uz tu dobnu skupinu te da osjećaj sreće, ako zdravlje i visina mirovine to dopuste, s godinama zapravo raste.
“Zabluda je da su stariji najčešće depresivni. To je bolest koja je prisutna u svakoj dobnoj skupini. Zanimljivo, ispitivanja su pokazala da depresija uopće nije najraširenija kod starijih osoba, već kod ljudi između 25 i 40 godina”, kaže Kaliterna Lipovčan.
“Baš u toj srednjoj dobi, negdje oko 40. godine, svi smo najzaposleniji, živimo najnapornije, imamo problema na poslu, tempo života nam je ubitačan, tu su krediti, plaćanje računa, i još mnogo problema. I zato su ljudi baš tada najnesretniji. No kad jednom dođemo u mirovinu, sreća počinje rasti. Naravno, ako smo zdravi i ako od mirovine možemo normalno živjeti. Istraživanja su pokazala da su starije osobe koje žive u razvijenim zemljama u kojima je zdravstvena zaštita dobra i mirovine visoke, najsretnije baš u toj dobi.”
Profesorica Kaliterna Lipovčan sa svojim je kolegama istraživala upravo sreću te su došli do vrlo zanimljivih rezultata. “Najveći prediktor sreće su dobri međuljudski odnosi i oni koji žive u skladnim međuljudskim odnosima, redovito su najsretniji. Znači, to su oni koji su si dobri sa svojom okolinom, prijateljima, rodbinom, kolegama… To su ljudi koji imaju zdrave veze, brakove ili partnerstva. Na naš osjećaj sreće najviše utječe upravo to – kvalitetan odnos s drugim ljudima. Zatim, naše zdravlje, i tek onda dolaze neke objektivne okolnosti poput materijalnog stanja”, kaže profesorica Kaliterna Lipovčan.
Baš zato što nam je druženje s drugim ljudima tako važno, teško smo doživjeli izolaciju, a ona je naročito pogodila starije osobe kojima je krug prijatelja i poznanika ionako smanjen – što zbog gubitka kontakata s nekadašnjim kolegama s posla, što zbog toga što su im se djeca odselila daleko, možda čak i u drugu zamlju, a što zbog sve češćih smrtnih slučajeva njima bliskih osoba.
Na osjećaj sreće utječe i to u kakvoj državi živimo
I dok na odnos s drugim ljudima još i možemo utjecati, profesorica Kaliterna Lipovčan ističe da je za osjećaj sreće važno još nešto na što je malo teže utjecati.
“Na osjećaj sreće jako utječe to u kakvoj državi živimo i to je nešto što uvijek volim isticati. Naime, kad se uspoređujemo s drugima na nekakvoj ljestvici sreće, nismo baš zadovoljni ako se ne nađemo među najboljima. No moramo razumjeti da smo ipak uvijek u gornjoj polovici i da se sve europske demokratske zemlje, zapravo, ne mogu smatrati generalno nesretnima, već eventualno tek manje sretnima. Jer daleko je to od nesreće kakva vlada u siromašnim afričkim zemljama ili trenutno u Afganistanu, zemlji koja je, očekivano, u ovom trenutku najniže na ljestvici sreće”, kaže Kaliterna Lipovčan. Dodaje i da je kod naših umirovljenika, za razliku od, recimo, njemačkih, jedan od izvora nesreće i nesigurnost u pogledu isplate penzija ili njihove visine što je opet nešto za što je odgovorna država.
Ipak, ne treba se zavaravati da novac – odnosno jako visoka mirovina – automatski donosi sreću.
“Na sreću, utječu i objektivne okolnosti u kojima živimo, ali ne u tolikoj mjeri. Naravno, utječu jako u situaciji kad je netko beskućnik, gladan je ili bolestan – tada ljudi definitivno ne mogu biti sretni. Ali ako imamo normalne uvjete života – a velika većina hrvatskog stanovništva ipak ima kakve-takve životne uvjete i nisu gladni, žedni i imaju krov nad glavom – onda to materijalno više i nije toliko presudno za osjećaj sreće. Odnosno, bio bi potreban jako veliki financijski skok da nam se osjećaj sreće bitno povisi. A kad su životni uvjeti i potrebe zadovoljeni, kad je mirovina došla na vrijeme i dovoljna je da podmirimo životne troškove, onda na sreću više utječu ove druge stvari”, kaže Kaliterna Lipovčan.
Novac ne donosi sreću, ali njegov nedostatak donosi nesreću
“Novac doista ne donosi sreću – kad ga imamo dovoljno. Ali kad ga nemamo – onda to donosi nesreću. Ipak, za sreću su najvažniji međuljudski odnosi. Istraživanja provedena sad tijekom pandemije, pokazuju da su i kroz pandemiju najbolje prošli oni koji su imali stabilne bračne, ili općenito međuljudske odnose. Takvi su ljudi u pandemiji najmanje stradali. U počecima pandemije, dakle početkom 2020. godine, došlo je do naglog pada životnog zadovoljstva. No sada se to ipak pomalo vraća na predpandemijsku razinu. Nije pandemija prošla, ali su se ljudi priviknuli na uvjete pandemije pa to više nije tako strašno”, kaže Kaliterna Lipovčan.
Iako ima mnogo zemalja koje financijski ne stoje baš najbolje, a čiji stanovnici ipak kažu da su sretni (što se vjerojatno može povezati s utjecajem njihove kulture, svjetonazora, podneblja, pa i klimatskih uvjeta), no profesorica Kaliterna Lipovčan kaže da su najsretniji ipak stanovnici najrazvijenijih zemlja.
“Najsretniji narodi na svijetu ipak su sjevernjaci, dakle žitelji najuređenijih država. Jer osim visokog standarda, za osjećaj sreće nekog naroda izuzetno je važno to koliko svoju državu smatraju uređenom. A sjevernjaci doista imaju jako dobro uređenu socijalnu skrb, mirovinsko osiguranje i općenito uvjete života. Kod njih je povjerenje u državne institucije na jako visokoj razini. A kod nas je povjerenje u državu izuzetno nisko. Zadnji smo u Europi prema povjerenju u državne institucije. To je također vrlo važno. Nisu sjevernjaci samo bogati – a jesu! – već imaju jako dobre i transparentne državne institucije pa stanovnici imaju osjećaj blagostanja i sreće, čega nama fali. Jedan preduvjet za sreću je dobro uređena država. Ne mora to biti sjajno i ne mora država nama davati novac, ali moramo imati povjerenja da će nas država spasiti ako nam se nešto dogodi”, kaže Kaliterna Lipovčan.
“Mislim da je ključno povjerenje u pravosuđe jer je osjećaj pravde ljudima silno važan. I kad nam je teško, nije nam toliko teško ako mislimo da nad nama nije počinjena nepravda. Ako satima čekamo na red u bolnici, to i nije toliko strašno kao kad dođe preko veze. To nas čini nesretnima i nemoćnima”, kaže.
Sreća se ne može uvježbati
No u situacijama u kojima ne možemo utjecati na vanjske okolnosti, možemo li ipak utjecati na naš osjećaj sreće? Drugim riječima, možemo li uvježbati biti sretni? Profesorica Kaliterna Lipovčan kaže da, nažalost, ne.
“Ne, sreća se ne može uvježbati. To je posve kriva pretpostavka i sve one knjige o samopomoći koje nude savjete tipa ‘nasmiješite se ujutro pa ćete se bolje osjećati’ mogu biti i kontraproduktivni jer sreću ne treba glumiti. To čak može biti i štetno i neće na nas dobro djelovati. Ali možemo se uvježbati da svaku stvar pogledamo na objektivan način ili, ako je moguće, s pozitivne strane te da u svakoj situaciji pokušamo naći nešto pozitivno.”
“Naša istraživanja pokazuju da se ljudima u određenom vremenskom periodu dogodi puno više pozitivnih nego negativnih stvari, no mi smo skloni toma da zapamtimo i veću važnost pridamo onim negativnima. Kao da dobre stvari uzimamo zdravo za gotovo i ne primjećujemo ih. To je biološki opravdano jer smo se oduvijek primjećivanjem loših stvari, branili od opasnosti. Ali danas u društvu u kakvom živimo, nemamo takve životne opasnosti – a svejedno bolje i češće uočavamo negativnosti oko nas. Na primjer, dobro zapamtimo ako tramvaj čekamo pola sata, a kad tramvaj dođe 10 puta na vrijeme, tome ne pridajemo važnost. U tom smislu možemo nešto napraviti i uvidjeti da stvari doista i nisu tako loše”, kaže profesorica Ljiljana Kaliterna Lipovčan.
Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala
Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva
je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
