Mozaik

Japan ima plan za sve veći broj staraca u društvu. A gdje je Hrvatska?

Starenje populacije u 21. stoljeću postaje javnozdravstveni prioritet. Zdrave i funkcionalno sposobne osobe starije dobi mogu biti korisni članovi zajednice i potencijal za prijenos umijeća, vještina i radnog iskustva na mlađe generacije. U suočavanju s nizom izazova po zdravstveni, socijalni i mirovinski sustav, Japan može biti uzor ostatku svijeta, moglo se čuti prilikom nedavnog obilježavanja Svjetskog dana starijih osoba u Zagrebu.

Objavljeno

|

Svaka osoba trebala bi imati priliku živjeti zdrav i dug život. Razvijanje kvalitetnih socioekonomskih uvjeta i prijateljske okoline u kojoj je starenje prilika, a ne teret za društvo, misao je vodilja “Dekade zdravog starenja 2020-2030” proglašene na lanjskoj skupštini Svjetske zdravstvene organizacije (WHO).

U sjeni prve godine pandemije korone države su bile pozvane u desetogodišnjem periodu na poduzimanje zajedničkih akcija za unapređenje života starijih osoba, njihovih obitelji i zajednica u kojima žive. Uz ostalo, podržati ekonomska ulaganja i bolje razumijevanje zdravog starenja, organizirati dugotrajnu zdravstvenu i socijalnu zaštitu prema specifičnim potrebama osoba treće životne dobi, osigurati ljudske resurse za provođenje integrirane skrbi za starije osobe, na globalno povezivanje kroz izgradnju platforme za inovacije, te planirati akcije koje kreiraju nove politike za duži život.

Zemlja izlazećeg sunca kao svjetski putokaz

Kako riječi provesti u djela, osobito se trude u Japanu. U zemlji s jednom od najbogatijih, najnaprednijih i po mnogočemu specifičnih kultura prosječan životni vijek je oko 84 godine. Ako je suditi prema posljednjim istraživanjima, upravo bi ta azijska država mogla poslužiti za primjer ostatku svijeta u suočavanju s izazovima starenja te tehnološkog i društvenog napretka. Niz zanimljivosti o starenju u Japanu iznijela je dr.sc. Iza Kavedžija sa Sveučilišta u Cambridgeu na gerontološkoj tribini u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar organiziranoj povodom proteklog obilježavanja Međunarodnog dana starijih osoba. Kavedžija je, naime, u nekoliko navrata na terenu istraživala demografska kretanja i etnografska obilježja ove mnogim Zapadnjacima intrigantne kulture,

Doživjeti stotu u Japanu se čini lakše

Na pragu dekade zdravog starenja demografska statistika Japana je 2020. potvrdila otprije poznati trend. Naime, prosječni očekivani životni vijek naglo je porastao nakon Drugog svjetskog rata, a do danas su po tom kriteriju u samom svjetskom vrhu. Tako je 2019. on iznosio 87,5 godina za žene i 81,4 godine za muškarce, čime je Japan postavio novi svjetski rekord za oba spola. Istovremeno, uvjerljivo drže i svjetski rekord i po broju stogodišnjaka s čak 86.510 građana u toj dobnoj skupini prema posljednjim podacima.

Iza Kavedžija (foto: Vlatka Koren)

U prvi radni posjet Japanu Iza Kavedžija stigla je još 2008. godine, a do danas je tamo provela tri istraživanja. U međuvremenu, 2015. godine udio starijih osoba u dobi iznad 65 u Japanu premašio je 25 posto. Prema nekim projekcijama tamošnje vlade, očekuje se da bi taj udio do 2060. godine mogao dostići čak 40 posto ukupne populacije.

Kao posljedica dugovječnosti u kombinaciji s vrlo niskom stopom nataliteta, Japan je već neko vrijeme u globalnim okvirima klasificiran kao super stara (superaged) populacija. Takva demografska struktura ima čitav niz posljedica za tamošnje društvo, ekonomiju, mirovinski sustav, zdravstvo, rodne uloge i njihovu dinamiku i slično.

“Velik broj starijih osoba prima mirovinu, ali i usluge skrbi kroz sustav osiguranja za dugoročnu skrb (long term care insurance) koji je jedan od najobuhvatnijih sustava na svijetu. Naravno, vrijedi imati na umu da su starije osobe također i aktivni sudionici u skrbi, ne samo primatelji. Primjerice, različiti oblici brige za pretke dio su svakodnevnog života u Japanu kroz budističke i šintoističke prakse. Stariji ljudi često su uključeni u ove rituale, na taj način vodeći računa o precima kojima su po dobi najbliži. Preuzimajući ove obaveze koje su brojne i katkad komplicirane, odterećuju ostale članove obitelji i na taj način skrbe za obitelj i njenu dobrobit”’, istaknula je dr.sc. Kavedžija u predavanju na Nastavnom zavodu za javno zdravstvo.

Aktivno starenje

Jedan od izraženijih nalaza njezina istraživanja su i brojni drugi načini na koje su starije osobe u Japanu uključene u skrb u zajednici. Tijekom prvog boravka u Osaki, gradu s oko 2,7 milijuna stanovnika, najviše ju je, ističe, zanimalo iskustvo starijih koji žive samostalno ili s obitelji. U fokusu je posebno bilo dobro življenje i problematiziranje percepcije starenja kao perioda ovisnosti, slabosti i slično.

Upravo su promjena razmišljanja o godinama i starenju i pokretanje globalne kampanje u tom smjeru dio poziva za Dekadu zdravog starenja koje Svjetska zdravstvena organizacija definira kao proces koji, uz ostalo, omogućuje blagostanje u starijoj dobi u sredini koja podržava njihovo samostalno uključivanje, bez predrasuda i diskriminacije. Osnove za zdravo starenje postavljaju se u mlađoj dobi pozitivnim zdravstvenim ponašanjem. 

Aktivno starenje danas je glavna misao vodilja. Brojni suvremeni tekstovi s područja antropologije i kulturne gerontologije koji naglašavaju starenje kao proces u koji su starije osobe aktivno uključene postigli su mnogo u promjeni fokusa istraživanja, naglasila je dr.sc. Kavedžija.

“Period starije dobi ne prikazuje se više isključivo kao razdoblje nemoćnosti ili da se postepeno isključivanje iz društvenog života prikazuje kao neminovan proces. Pojednostavljene teorije starenja kao neminovnog procesa postepenog isključivanja su svakako problematične. No, idealizirano izjednačavanje uspješnog starenja s onim aktivnim, donosi niz drugačijih poteškoća”, citirala je Michaela Borskog, jednog od autora koji upozoravaju na doprinos antropologije i gerontologije stvaranju slike starenja kao nužno aktivnog i pozitivnog procesa.

S druge strane, upozorila je, danas utjecajni politički, ekonomski i istraživački programi nastoje nametnuti suprotan, ali vjerojatno podjednako restriktivan i ujednačen model pozitivnog funkcioniranja i dobrobiti u starijoj dobi. Svaka rigidna konstrukcija starijih osoba koja ih prikazuje kao homogenu grupu je, napominje, problematična jer se time zapostavlja raznolikost prilika s kojima se ta populacija suočava – njihove osobne povijesti, ali i kulturni kontekst. 

Različit doživljaj starenja na Zapadu i u Japanu

Dominantni model starenja u zapadnim društvima danas promovira uspješno starenje koje antropologinja Sarah Lahm opisuje kroz četiri glavne teme: djelovanje i kontrola pojedinca, nastavak nezavisnosti, nastavak produktivnih aktivnosti te vrijednost nezavisnosti i važnost izbjegavanja ovisnosti o drugima.

Zanimljiva je, ističe Kavedžija, i tendecija da se sebstvo (bivanje) prikazuje u izvjesnom kontinuitetu. Vizija je to idealne osobe kao osobnosti koja zapravo ne stari, ne mijenja se u poodmakloj dobi, već je ista kao i prije, samo u starijem tijelu. I tu je ta značajna razlika u zapadnom doživljaju tog životnog procesa u odnosu na japansku tradiciju.

foto: abdulla binmassam/Pixabay

“Za razliku od pojednostavljenog zapadnog modela pojedinca kao individue, autonomne osobe s jasno određenim granicama sebstva, u Japanu biti osobom znači biti u središtu mreže isprepletenih odnosa. S drugim osobama, ljudima koji su još živi, ali i s precima i drugim vrstama aktera; u širem smislu tu možemo ubrojiti i tehnologiju. Ideja o bezvremenskoj osobi koja nije izmijenjena starenjem, nepromijenjeno sebstvo u ostarjelom tijelu, nije u skladu sa svakodnevnim promišljanjima o tome što znači biti osobom u Japanu. U njihovom slučaju može se govoriti o procesualnom modelu sebstva koje se neprekidno mijenja u odnosu s drugim osobama s kojima se krećemo kroz život”, tumači antropologinja Kavedžija.

Samostalni u umreženoj zajednici

Svakodnevna etika brige za starije kojoj je svjedočila u južnoj Osaki bila je ujedno prilika za uvid o mogućnostima pružanja njege izvan medicinskog konteksta, kao odnose pružanja i primanja skrbi u zajednici. Jedna od glavnih tema etnografskog istraživanja koje je provela s tamošnjim starijim žiteljima, odnosilo se na nastojanja starijih i osoba u njihovoj okolini da tendencije ka društvenosti i međuovisnosti usklade sa samostalnošću.

“Stariji su mi često govorili da nikako ne žele jednoga dana biti na teret svojim obiteljima. I to ne samo financijski, već u praktičnom smislu. Mnogi sugovornici naglašavali su važnost neovisnosti i samostalnosti, a istovremeno su u svojim sredinama kultivirali razne oblike međuovisnosti. Upravo im je ona dozvoljavala da na neki način ostanu još uvijek samostalni. Primjerice, da posjećuju razne aktivnosti i sastanke u lokalnim udrugama, gradskim uredima, vodili su računa jedni o drugima i na razne načine bili uključeni u skrb jedni o drugima”, prisjetila se Kavedžija. 

Zajednice skrbi koje nisu isključivo model primatelja i davatelja brige u spomenutoj japanskoj praksi podrazumijevaju različite umrežene odnose brige i vrste potpore; od volontera nevladinih udruga, do pomoći u kući, tehnoloških pomagala, mjesne i gradske urede za starije, do neformalnih odnosa sa susjedima i poznanicima u zajednici. 

Stiže Društvo 5.0

“Zanimljivo je da japanska vlada upravo promovira novi program ‘Društvo verzija 5.0’ koji bi trebao integrirati i pametne tehnologije, umjetnu inteligenciju s različitim oblicima društva s ciljem oblikovanja nove verzije koja bi bila humana i u svom središtu imala pojedinca, ali i čitav niz drugih oblika potpore. Na tom su području već prisutne brojne inovacije. Poput robota Paro koji se koristi u mnogim institucijama za starije i domovima umirovljenika. Nalikuje plišanoj životinji, a koristi se u njezi i radu s osobama s različitim oblicima demencije. Tu su i druga pomagala koja olakšavaju posao njegovatelja”, navela je antropologinja jedan od primjera socijalne japanske prakse.

Mirovina tek sa 70 godina?

Niske stope nataliteta i sve starije stanovništvo poseban su izazov za Japan. Tamošnja vlada proljetos je najavila izradu zakona o pomicanju dobne granice odlaska u mirovinu na 70 godina. No odnosit će se samo na državne službenike, ne i na radnike u privatnom sektoru. “Dob za umirovljenje treba podići kako bi se ispunili sve složeniji administrativni zadaci”, rekao je u travnju premijer Suga u raspravi na parlamentarnom povjerenstvu. Mirovine su se dosad isplaćivale nakon navršenih 65 godina. 

U istraživanju o plaćenom radu i volontiranju starijih osoba koje je dr.sc.Iza Kavedžija provela 2019. pokazalo se da mnoge tvrtke cijene stariju radnu snagu kao odgovornu, iskusnu i produktivnu. “Jedan od novijih podataka iz izvješća japanske vlade pokazuje da je velik broj starijih građana zainteresiran za nastavak rada iz različitih razloga. Nekima to omogućuje aktivno uključivanje u društveni život, dok je nekima dulji rad neophodan zbog financijskih okolnosti”, pojašnjava antropologinja.

Briga o precima važan je dio japanske kulture

Japanci većinom prakticiraju budizam koji je u 6. stoljeću stigao iz Kine, ali i lokalni religijski pravac šintoizam u kojem slave više bogova, bez svetih knjiga i molitvenih pravila. Na ulazu u svaki Shinto hram su crvena vrata kao simbol puta pročišćenja. Nakon dva naklona i dva pljeska rukama dozivaju bogove i na kraju zažele želju. Većinom su pozitivne misli vezane za pojedinca, obitelj i pretke, a u suvremeno doba sve češće su u posveti i gadgeti kao zaštita od moguće štete i poslovni uspjesi.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
Exit mobile version