Ferić: Želja za pisanjem u trećoj dobi posve je prirodna – to je sinteza životnih iskustava

Webinari su dio projekta “Kulturiraj se online – online filmske radionice i audioknjige” ugovorenog za sufinanciranje iz Europskog socijalnog fonda na pozivu Umjetnost i kultura online. Kako nam je ispričao voditelj projekta, Borna Armanini, webinari su se održavali od lipnja ove godine, a kroz njih je prošlo više od 70 polaznika, mahom umirovljenika iz raznih dijelova Hrvatske.

U nastavku projekta “Kulturiraj se online“, bit će objavljene tri audio knjige spomenutih autora, a uskoro slijede i webinari filmskog pisanja koje će voditi redatelj i profesor na Akademiji dramskih umjetnosti Arsen Ostojić.

“Mnogi naši polaznici, zadovoljni sadržajem i načinom rada na radionicama i webinarima, nerijetko se priključuju i našim drugim programima. Tako su polaznici književnih webinara već najavili svoje sudjelovanje na filmskim radionicama, gdje će otkrivati tajne pisanja scenarija”, s veseljem otkriva Borna Armanini.

Novi vidici

Jedna od takvih polaznica je gospođa Snježana Štefulinac koja je vjerna korisnica Binocularovih sadržaja – od radionice glume, preko treninga Tai-Chija, pa do književnih webinara – uvijek je redovita, aktivna i angažirana jer joj, kaže, ovi sadržaji kvalitetno ispunjavaju umirovljeničke dane.

Posebno joj odgovara online  način rada, budući da tako može sudjelovati ma gdje se nalazila. Trenutno boravi u Kostreni pored Rijeke, a uskoro se vraća u Zagreb, gdje će prezimiti i učiti o pisanju za film. Književni webinar ju je oduševio – i sadržajem, ali i načinom rada voditelja.

“Ovi webinari otvorili su mi neke nove vidike. Znate, imam prijateljice koje su također u mirovini, ali nemaju volje nizašto. Svoju pasivnost pravdaju pandemijom koronavirusa, sve im je monotono i dosadno. A to je velika šteta jer danas zbilja ima toliko mnogo izbora. Kažu kako ne žele obavezu, pa ni ovakvu. Jednostavno, ljudi se u mirovini previše opuste i postanu pasivni, a to nikako nije dobro. Meni je zbog toga žao i često ih potičem da mi se pridruže. Tko zna, možda jednoga dana i budu”, kaže gospođa Snježana.

Pisanje kao svjedočanstvo vremena

Otkriva kako je pisanje za nju nešto posve novo. “Nisam nikada bila u tim vodama, nikada nisam ni mislila da bih mogla pisati. Ali, kada sam svoje misli počela stavljati na papir, sam proces me oduševio jer vidim da sam živa i da postojim. Znate, ja sam preživjela rat u Osijeku i tada sam shvatila što je doista važno u životu, ako ostaneš živ. Jako su važne fotografije, one ne dozvoljavaju da budeš izbrisan. Ili pak nešto napisano, da imaš ako te jednog dana unuci pitaju.”

Gospođa Štefulinac savjetuje svima da što više zapisuju, makar i ono što im se naizgled čini nevažnim jer sve su to, poručuje, svjedočanstva o jednom životu. “Jednoga dana kada se tim napisanim riječima vratite, kada ih pročitate nekoj bliskoj osobi, one će postati još dragocjenije. One u sebi nose toplinu, sve emocije koje ste proživjeli. Tako vaša prošlost preživljava i svjedoči o nekim prošlim vremenima kojih više nema.”

Moja sugovornica slaže se s popularnom izrekom da u životu nikad nije kasno za nove stvari i njezine je zrele godine u tome ne obeshrabruju. “Još nisam napisala ništa puno, a ni bog zna kako kvalitetno, ali ono što sam zapisala meni je važno. Dva sam tjedna razmišljala o čemu bih uopće pisala, a onda sam, u razgovoru s unukom, na papir prenijela neke detalje iz svoje mladosti, jedan komadić života.”

Osim toga, otkriva, ove su je radionice potaknule na čitanje, na otkrivanje domaćih pisaca koje do sada nije pretjerano dobro poznavala. “Oduvijek sam maštala o tome kako bi bilo upoznati neke živuće pisce – tada bih im mogla postaviti i poneko pitanje. Evo, sada sam si tu želju i ispunila! Uz sve što sam dobila kroz radionice, potaknula sam i unuka na pisanje. On sada piše dnevnik, kao prvi korak dječjega pisanja”, zadovoljno zaključuje Snježana Štefulinac.

Motivi djetinjstva i sjećanja

Slično, izuzetno pozitivno iskustvo ima i gospodin Josip Raić. U rad webinara uključio se, kaže, bez ikakvih velikih očekivanja, iako je pred petnaestak godina imao inspiraciju za pisanje pjesama – u stihu i u prozi.

“To je bilo vezano uz moje djetinjstvo, uz moja prva sjećanja. Ovdje mi je pomoglo i to što smo gospodin Ferić i ja ‘kliknuli’. Po struci sam inženjer strojarstva i doista nikada nisam vjerovao da ću u sebi otkriti talent za pisanje, koji, neskromno ću reći, izgleda da postoji i da će iz njega proizaći nešto konkretno. U svakom slučaju, mislim da ovakve inicijative treba pozdraviti jer sam zadnjih desetak dana u jednom stanju općeg zadovoljstva i radim sa strašću. Kada čovjek, u 71. godini još uvijek osjeća strast, to je onda blagoslov ili sreća koja ne pogađa svakoga”, kaže gospodin Raić.

Osim savladavanja novih vještina, ovakve radionice doživljava i kao mogućnost da ljudi u trećoj životnoj dobi dobiju novi impuls, da se probude, da si malo osvježe život i dobiju neki novi poticaj. “U fazi sam da iz mene izlazi bujica rečenica i riječi i jako me veseli da su moji prijatelji i članovi obitelji radosni dok slušaju što im pričam o svom pisanju. Neki su i pročitali te moje retke kažu da im se sviđa!”

 Dokumentiranje vlastite prošlosti

I gospodin Raić dragocjenom smatra dimenziju dokumentiranja vlastite prošlosti, ostavljanje traga za buduće generacije.

“Bilo bi mi drago da iza mene ostane nešto što će čitati moji unuci, a možda i njihova djeca. Mogao bi to, kaže mi Zoran Ferić, biti roman. Sada tu dolazi ono što čovjek pod stare dane mora raditi, a to je sinteza. Nakupljeno životno iskustvo, sve pročitano, sve ono što promišljate tijekom života – sve to treba uobličiti na način da nikoga ne povrijedite, da otvorite malo šire gledanje. Ljudi su danas skloni prihvaćati stvari koje nisu razbistrili kao istine”, kaže Josip Raić.

I sam je tijekom života uvijek puno čitao, a neki od omiljenih autora su mu Ranko Marinković i Slobodan Novak. Od suvremenih autora izdvaja Harukija Murakamija i Frederica Beigbedera. Online  način rada i njemu izuzetno odgovara, budući da se nalazi na Braču i ne bi mogao fizički sudjelovati na radionicama u Zagrebu.

Usavršavanje potrebno svima

Umirovljena profesorica komparativne književnosti i engleskog jezika Jadranka Gottlicher također ne krije oduševljenje ovim sadržajem. Inače sama rado piše, a smatra kako je usavršavanje potrebno baš svima.

“I vrhunski likovni majstori su radili u nečijim radionicama. I čitanje je jedna vrsta učenja, a novi mediji nam sada omogućavaju i ovu vrstu rada.  U vremenu pandemije je jednostavnije uključititi  se na Zoom nego riskirati zarazu. Najvažnija je uloga voditelja, a oni su ljudi koji se snalaze u kontaktima. Radionice su sjajno vođene. Neki ljudi ostanu poslije u kontaktu, neki ne. Sami sudionici teško komentiraju jedni druge, nisu skloni tome pa nastane tajac kad treba nešto reći. Onda se ja uključim jer mi je žao da ostanemo bez dijaloga”, kaže gospođa Jadranka.

Naglašava da je pisati počela tek u mirovini, a u pripremi joj je već druga knjiga pjesama. Za ove je webinare saznala iz medija, a informirali su je i prijatelji. “Uvijek sam u potrazi za dobrim načinom kako da si ispunim vrijeme. A to mi je i jedna vrsta bijega. Prijemčiva sam za ovakve sadržaje. Jedino mi je žao da među polaznicima nema više muškaraca.”

Književnost spaja ljude

Otkriva kako se ljudi čak i ovako, bez kontakta uživo uspijevaju povezati. Jadranka je tako ostala u kontaktu s jedim gospodinom koji je, po njezinom mišljenju, napisao možda najbolju priču od svih polaznika, ali i s jednom gospođom iz Kanade, s prve radionice.

Za sebe će reći kako voli čitati teške, ozbiljne knjige, rijetko se odlučuje za lagano štivo. No, upravo zbog ovih radionica, počela je, kaže, čitati domaće autore. “Jako sam sretna zbog toga jer sam pronašla motiv da ih otkrijem. Nažalost, ne čitam onoliko koliko bih htjela i koliko sam mislila da ću moći u mirovini. Ali i ovo je sjajno. Moderna tehnologija je na neki način produžetak naših očiju, ušiju, ruku i nogu, pogotovo kada, kao ja, niste u mogućnosti puno izlaziti.”

Radionice su, otkriva Jadranka, prilično zahtjevne i ne bi ih preporučila osobama koje misle da će se tu samo zabaviti. I ona se namjerava pridružiti predstojećim radionicama pisanja scenarija. “Film je uvijek atraktivan i nikada neće izumrijeti. Ali, neće ni knjiga, u to doista duboko vjerujem”, kaže gospođa Jadranka Gottlicher.

Nakon gimnazijalaca – umirovljenici

Zoran Ferić, jedan od trojice voditelja književnih webinara, kaže kako se rad sa starijim sugrađanima znatno razlikuje od rada s mladima, u školskim klupama.

“Stariji ljudi imaju  jako puno iskustva i imaju što ispričati. Obiteljske situacije, odnos prema djeci, svoje djetinjstvo koje zadobiva pomalo mitsku auru. Primijetio sam kod njih i da su vrlo često uključeni u društvena događanja, prate politiku i znaju biti nesretni zbog političke i opće ljudske situacije. Vrlo je zanimljivo raditi s njima, a budući da među polaznicima ima  i profesora, nastavnika i novinara, imaju često iskustvo pisanja. Rekao bih da je to zanimljiv, ali i zahtjevan posao za voditelja.”

Pisanje ih, kaže Zoran Ferić, zanima i zbog velikog životnog iskustva te svijesti da je sve to što su doživjeli, zapravo prolazno pa osjećaju da to treba na neki način “fiksirati”.

“Inače sam na radionicama koje nisu bile posvećene isključivo starijima, znao imati nekog iz te kategorije – ti su ljudi često dolazili upravo s namjerom  da za svoju obitelj zapišu ono što su doživjeli, da napišu obiteljsku priču, da nauče kako to napraviti, a da bude zanimljivo njihovoj djeci.”

“Radionice pisanja uvijek su i radionice čitanja”, zaključuje Zoran Ferić, ponosan i sretan što i na ovaj način može promovirati čitanje i dati svoj doprinos Godini čitanja u kojoj se nalazimo.

“Čitanje je, uz pisanje, sjajna aktivnost koju možemo i trebamo prakticirati čitavog života, a mnogi tek u mirovini pronađu vrijeme za to. No, i tada je sve to još uvijek na vrijeme. Praksu možemo nadoknaditi iskustvom, osjećajima i proživljenim događajima”, poručuje Zoran Ferić.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.