Bračni par u mirovini: ‘Cijepili smo se, radili cijelo ljeto i priuštili si put u Grčku’

Gospođu Gracijelu Boljkovac zatekli smo na suncem okupanoj terasi njezinog doma u Rovinju, u kratkim rukavima. “Evo zašto toliko volim svoj Rovinj, uskoro će studeni, a mi se još možemo sunčati. Još sam prije nekoliko dana močila noge u moru”, rekla je srdačno nas pozdravljajući. “I supruga sam još na faksu nagovorila da se žrtvuje za mene i dođe ovdje živjeti, iako je on iz Karlovca. Zapravo su mnoge moje školske prijateljice ‘dovukle’ dečke za sobom, takva je bila moda sedamdesetih”, ispričala nam je ova vitalna umirovljenica koja se može pohvaliti da sa suprugom Mladenom ljubav gaji već preko 50 godina!

Bez dileme o cijepljenju

Vjera u učinkovitost cjepiva protiv bolesti COVID-19 bila je dovoljno jaka da se ovi rovinjski umirovljenici cijepe među prvima. “I suprug i ja smo sigurni da je medicina silno napredovala i da su cjepiva rezultat uloženog velikog znanja, kao i da su dovoljno testirana. Voljela bih da se više ljudi cijepi, moramo nastaviti živjeti. Djeca moraju u školu, ova online nastava mi nema smisla. Svatko odlučuje za sebe, ali neke teorije me izbacuju iz takta. Imam prijateljicu epidemiologinju koja se cijepila, njezina majka od 92 godine se cijepila, a sin joj primjerice ni uz sve njezine argumente neće ni čuti o tome”, govori gospođa Gracijela.

Potom je ispričala kako se to rješavalo u bivšoj Jugoslaviji, čemu je i svjedočila. “Bila je godina ’71. i sjećam se da sam bila na studiju u Zagrebu. Nas studente postavili su u tri dugačka reda i rekli nam da ćemo se cijepiti protiv velikih boginja. Nitko nije postavljao nikakva pitanja. Kroz nekoliko sati svi smo bili cijepljeni. Tada je cijela nacija od 20 milijuna ljudi cijepljena u dva tjedna i pošast je bila zaustavljena. Jednako tako, velika je većina ljudi u to vrijeme djecu cijepila protiv dječje paralize. To nije bilo prisilno, ali ja znam barem troje ljudi čiji su roditelji odbili to cijepljenje, pa su im djeca oboljela i dan danas imaju posljedice”, rekla je.

Teorije zavjere lako zavedu

Kako kaže, kad o bolesti COVID-19 krene čitati po internetu, i sama ostane zbunjena. “Čitam i čitam i počnem razmišljati i shvatim da su razne teorije zavjere tako napisane da čovjeka lako navedu da povjeruje u njih”, govori i dodaje da se ona i suprug čuvaju i nose maske, ali se ne libe normalno živjeti. “Od naših rovinjskih prijatelja, većina ih se cijepila, no ne svi. Znamo ljude koji se neće cijepiti jer imaju pridružene bolesti pa se boje nuspojava, ali zato i sjede kod kuće, boje se izaći i čekaju da prođe pandemija”, dodaje gospođa Gracijela.

Na putovanja tek nakon pedesete

Cjepivo im je, kažu supružnici, vratilo optimizam i omogućilo da opet putuju jer im nema većeg užitka. “Bili smo u Egiptu, Izraelu, na Kubi, u New Yorku, dvaput u Indiji. Posebno smo uživali na krstarenju po Španjolskoj, ali i na hodočašću u Fatimi i Lourdu. Posjetili smo i Nizozemsku, Tursku, grčke otoke Kretu i Rodos, ove godine i Krf. Suprug je s prijateljima bio i u Meksiku, Nepalu i Maroku”, govori ova aktivna umirovljenica i napominje da im je blizu i Italija, pa se tamo odvaže otići i – samo na kavu.

Putovati su, kaže, počeli kad su već prešli pedesetu godinu života. “Prije toga za putovanja nismo imali novaca. Podizali smo djecu, školovali ih u Zagrebu, gradili smo kuću. Krenuo je rat, plaće su bile nikakve. Ulagali smo i u apartmane, ali sada nam je to spas jer s mirovinama ne bi mogli putovati. Vjerujte, naradimo se da bi si to mogli priuštiti, cijelo sam ljeto sama čistila jer suprug ima problema sa srcem pa se ne smije toliko naprezati. No ne žalim se, dok mogu, radit ću”, ispričala je gospođa Gracijela.

Aktivno starenje

Ova vitalna žena u mirovinu je otišla s 55 godina. Umirovila se ranije, povjerila nam je, jer je imala problema s glasnicama i nije ih više mogla satima naprezati, što iziskuje njezina profesija.

“Suprug je radio i desetljeće duže od mene, a kako je liječnik, puno je vremena posvećivao drugima, uz to mu je hobi bila i fotografija. No, usamljena nisam bila, brzo sam si našla dovoljno zanimacija da si ispunim život, a ionako oduvijek volim i znam biti sama. I danas je on dosta aktivan jer je još uvijek predsjednik Centra vizualnih umjetnosti ‘Batana’ pa organizira izložbe i susrete, a i sam puno i fotografira i izlaže. Uslijed pandemije imao je čak i virtualne izložbe”, kaže umirovljenica koja je na sebe preuzela veći dio brige o kućanstvu.

“Srećom volim kuhati pa mi to pričinja svakodnevno zadovoljstvo. Nekad mi je kuhanje bilo problem, puno smo radili i nisam imala vremena, ali zato sad uživam u tome, to mi je relaksacija. Baš kao i mojoj 91-godišnjoj majci Josipi koja je izvrsna kuharica”, rekla nam je i dodala da sva jela priprema na maslinovom ulju te da se riba mora naći barem jednom, dvaput tjedno na njihovom tanjuru.

Knjiga, plaža i Klub sretnih žena

Ljeto je godišnje doba kad unatoč poslu s turistima i kućanskim poslovima, svaki dan nađe barem koji sat, dva, za odlazak na plažu. Ima svoje osamljeno mjesto s pogledom na staru jezgru grada, tu sjedi i razmišlja. Često ponese i kakvo zanimljivo štivo, ta strastveno voli čitanje. Upravo čita knjigu ‘Engleski pacijent’. “Kad smo u Karlovcu, uvijek odem u knjižnicu i kupim kakvu rashodovnu knjigu za svega 5 kuna. Kćeri mi također donesu puno literature. Nedavno sam pročitala i knjigu ‘Djeca na daljinu’ Julijane Matanović te ‘Dunav’ Pavla Pavličića. Kad ne čitam, otvorim Laudato TV, volim gledati svjedočanstva zanimljivih ljudi kao što su umjetnici, političari. Kod kuće slušamo i Katolički radio koji ima izvrsne teme iz svih područja, nije to samo molitva krunice. Jako volim primjerice dokumentarne emisije”, govori gospođa Gracijela koja je vjernica, no u crkvu odlazi samo kad osjeti potrebu.

U slobodno vrijeme šeće, odlazi na tržnicu, te se nalazi s prijateljicama. “Imam dvije prijateljice iz školskih dana, Anu i Ljerku, s njima se već dvadeset godina nalazim svake srijede. Nazvale smo se Klub sretnih žena, puno nam znači ta razmjena misli, ti savjeti, podrška koju dajemo jedna drugoj. Nekad su nam tema bili muževi i djeca, sada pak uspoređujemo život nekad i danas, pričamo naravno i o koroni, zdravstvenim boljkama općenito, a osobito o unucima”, doznajemo od naše sugovornice.

Unuci kao izvor veselja

Supružnici Boljkovac već su dugo sami, kćeri Sandra i Zana su od kuće otišle još prije više od dvadeset godina te žive i rade u Zagrebu. No, zato im je Sandra podarila unuke Lindu i Jana, a Zana najmlađeg unuka Lea. Unuci ih s roditeljima često posjećuju, a osobito u ljetnim mjesecima. Njihov su najveći izvor radosti i veselja i vole graju koja se stvori kad dođu.

Veseli se novom putovanju

Pitali smo na kraju našeg susreta gospođu Gracijelu priprema li se sa suprugom na neko novo putovanje, a ona s posebnim žarom odgovorila: “Za lipanj, baš oko Tijelova, planirali smo posjet Bruxellesu, već smo bili kupili aviokartu. No, Hrvatska je na COVID-19 karti ušla u narančasto i trebao nam je PCR test koji više nismo stigli napraviti. Propao nam je i novac, nažalost. Zato smo si obećali da ćemo ponovo pokušati što prije otići u Belgiju. Veselimo se tome neizmjerno.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”