Bivše radnice Kamenskog: ‘Od mirovina nam ne ostane ni za suhi kruh’

Nekoć su se mogle pohvaliti da rade u najboljoj tekstilnoj tvornici na ovim prostorima, da bi na kraju radnice Kamenskog izgubile čak i ono što bi 21. stoljeću trebalo biti neotuđivo, a to je dostojanstvo.

Bilo je među njima i udovica u srednjim pedesetima, s dvoje djece i bez crnog fonda, prepuštenih doslovce gladi. Jedna od njih bila je i Đurđa Grozaj koja je isprva s kolegicama klečala, štrajkala glađu i molila da joj se pomogne da nastavi raditi, no od pomoći nije bilo ništa. Tada se ustala i zarekla da će sve dane ostatka svog života posvetiti borbi za te i druge obespravljene žene. Okupila je dio njih te su osnovale Udrugu Kamenski, čija je i danas, kad je već u mirovini, Đurđa Grozaj predsjednica.

“Sada vam, s odmakom, mogu reći da se nisu sve snašle. Mnoge su završile na psihijatriji, neke i umrle od tuge. Druge su opet prihvatile i poslove čišćenja ili čuvanje tuđe djece jer su im ubili volju za šivanjem”, rekla nam je ova danas 64-godišnja heroina tekstilne industrije, koja je u Kamenskom provela 34 godine.

Ispričala je kako je s kolegicama osnovala Udrugu. “Krenule smo, dobro je poznato, od jedne velike nule. Nismo imale prostor, valjalo ga je iznajmiti. Nismo imale čak niti šivaće mašine, dok su u tvornici ostali vrhunski strojevi – sve je to začas bilo pokradeno. Nama su jedini vjetar u leđa bili ljudi koji su znali za naš slučaj, pa su nam donirali mašine, ‘restlove’ tkanina, igle i konce. Počele smo raditi i malo po malo osigurale si plaće. Deset smo kolegica u 11 godina uspjeli dovesti uzdignute glave do pune mirovine, i ja sam među njima, a sada ovdje volontiram. Svaki put kako bi jedna odlazila, zaposlili bismo drugu na njezino mjesto. Na burzi bi bile samo broj, a ovdje stvaraju čuda i hrane obitelj”, otkriva nam i dodaje da se do kraja života neće umoriti od ponavljanja ženama da nikad nisu prestare i bezvrijedne te da njihovo znanje nema rok trajanja.

“Dobro nam ide, i niti jedna od osam žena koje imamo na plaći nije na minimalcu već sam se zauzela da imaju primanja koja smatram da zaslužuju. U potpunosti se same financiramo, niti jednu lipu nismo tražile od države, čak ni novčane potpore u vrijeme pandemije bolesti COVID-19. A da su mi pomogle institucije, već bih i novi Kamenski podigla”, istaknula je Grozaj i dodala da ih je od propasti tijekom lockdowna spasilo šivanje zaštitnih maski za Mastercard koji ih je angažirao u suradnji s partnerima Sberbank i Tiskom.

Radionice krojenja i šivanja

Osim što šiju sve od vjenčanica do šatora, krate, rube, krpaju, proširuju i sužavaju, one organiziraju i sada već vrlo tražene radionice krojenja i šivanja. Kroz obuku je tijekom godina prošlo stotine ljudi. Budući da su im upisi za novi ciklus upravo u tijeku, zanimalo nas je vlada li interes za njima, kako te radionice izgledaju, ima li među polaznicima umirovljenica, a možda i umirovljenika, koliko nauče u tih 40 radnih sati i koriste li to znanje dalje u životu.

“Tečaj traje sedam tjedana, svaki utorak i četvrtak. Prvo savladaju osnovna znanja o šivaćoj mašini, a potom redom ide štepanje ravno, zakrivljeno, kružno, pa šivanje zatvarača. Kad svladaju osnovne tehnike, idemo na krojenje. Same si odrede odjevni predmet, i sašiju si ga. Sve do lockdowna, organizirale smo modnu reviju na kojoj su polaznice, bez obzira na dob, nosile ono što bi kod nas sašile te smo im time pokazali da je žena lijepa i sa18 i sa 75 godina, ako se dotjera”, doznajemo od Grozaj koja napominje da svatko, ako je kreativan, znanje stečeno kod njih može jako dobro iskoristiti i kod kuće i tako pridonijeti kućnom budžetu. Netko se nakon obuke odvaži i čak samozapošljavanje!

Umirovljenici kod njih imaju 50 posto popusta na radionice, što iznosi 750 kuna, dok zaposleni plaćaju 1.500 kuna. Grupe su to od samo desetak ljudi, a u svaku ubace i jednu nezaposlenu osobu kojoj omoguće besplatnu obuku. “Našim polaznicima sve osiguramo, od šivaćih mašina do materijala. Na kraju je tu naša računica pozitivna nula jer sav novac dalje uložimo u održavanje strojeva i daljnju nabavku materijala, no naše je zadovoljstvo brojkama nemjerljivo”, govori Grozaj.

Nikad nije prekasno naučiti šivati

Najdraže joj je, kaže, kad joj dođu umirovljenice i kažu: “Ovo sam si cijeli život željela, hvala vam što ste mi to omogućili” Nikad neću zaboraviti kad nam je došla žena od 82 godine i rekla da neće umrijeti dok si ne ispuni želju da nauči šivati. Imala je strašnu tremu, sva se tresla kad smo počeli. Došla sam do nje, zagrlila je onako pogrbljenu, i rekla joj da se opusti i ostvari san. Na kraju je bila savršen đak i puno naučila, a njezina sreća i zadovoljstvo meni najveća nagrada”, govori gospođa Đurđa.

Došao im se tako upisati i jedan gospodin od 79 godina. “Došao je na vrata i rekao: ‘Vi mislite da sam ja zalutao, ali nisam. Meni je naučiti šivati baš želja’. Bio je malo nestrpljiv, ali na kraju se pokazao kao dobar učenik, jako znatiželjan, puno je pitao. Ma više energije i vremena nam je uzeo nego druge dvije žene, ali u pozitivnom smislu”, rekla je kroz osmijeh.

Umirovljenice im i nakon završene obuke često dolaze na vrata ulične radione na zagrebačkoj Knežiji. Naime, kod kuće pokušavaju sašiti nešto za sebe i ukućane pa kad im zapne, dolaze po savjet. Svima su njihova vrata otvorena. Često im, doznajemo iz razgovora, dolaze i samo pokazati što su si nakon radionica sašile kod kuće. To je radnicama motiv za dalje, jer vide da rade nešto dobro za čovjeka, a time i društvo.

“Nedavno nam se grlo stisnulo kad nam je jedna umirovljenica donijela prepraviti sako, a nosio je etiketu ‘Kamensko’. Rubili smo evo neki dan i gospođi baloner iz nekoć slavne tvornice Vesna, ma zanijemimo kad vidimo tu nekadašnju kvalitetu. Ah, sve je nestalo preko noći”, uzdahnula je naša sugovornica.

2.100 kuna za 40 godina rada

“A kakva je vaša mirovina?” upitali smo ovu hrabru ženu za kraj. “Mizerna je, za 40 godina staža dobila sam 2.100 kuna. Ali kakva je da je, tu je. Poznajem ja kolegice koje imaju i manje od mene, čak ispod 1.900 kuna penzije. Ne ostane nam za suhi kruh kad sve poplaćamo. Što reći, preživljavanje.”

Hoće li svih osam trenutačno zaposlenih radnica, kao i njihovih deset prethodnica, u Udruzi dočekati mirovinu, i opet je za ove izmučene žene neizvjesno. Krajem godine im, naime, ističe ugovor o najmu prostora, a kako su cijene otišle u nebo, one veće povećanje financijski ne bi mogle podnijeti. “Morati ćemo zatvoriti, na sto muka smo”, rekla je zabrinuto Grozaj, samo na trenutak gledajući u pod. A onda je podigla glavu, ustala i rekla: “E ne smijem i neću dozvoliti da ove sposobne i vrijedne žene opet prolaze isti pakao. Naći ćemo valjda neko rješenje.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”