Aktivno starenje

Američki umirovljenici objasnili su nam kako si mogu priuštiti putovanja

Svaka treća osoba starija od 65 godina u Hrvatskoj je siromašna. Uživanje u putovanjima stoga je rijetkima dio aktivnog životnog stila u mirovini. Poneki kraći izlet im je najčešća opcija, uglavnom u granicama Lijepe naše. Istovremeno, mnogi njihovi inozemni vršnjaci u višku slobodnog vremena uživaju punim plućima. Poput bračnog para Vredeveld iz Sjedinjenih Država koji su ove jeseni za odmor odabrali Hrvatsku.

Published

on

Napokon ste dočekali mirovinu i želite se konačno počastiti gastro vikendom na obali ili wellnessom u nekim od kontinentalnih toplica. Ali avaj, velika je vjerojatnost da ćete prije tog izdatka dobro vagnuti hoće li osim hrane i goriva, nedajbog, i režije baš sada otići gore. Ako se putem još prelomio neočekivani trošak poput pokvarene vešmašine, od odmora iz snova mogla bi ostati tek ona ‘piši kući propalo’.   

Iz perspektive Rogera (60) i Sandy Vredeveld (59) supružnika iz grada Chattanooga u saveznoj državi Tennessee, tajna je u pažljivom planiranju i prioritetima. A daleka putovanja ovom paru s američkog juga su u vrhu životnih zanimacija i užitka, posebno otkako su oboje u mirovini. 

O tome smo pročavrljali uz subotnju kavu na glavnom zagrebačkom trgu. Nakon dvije godine opreza zbog korone, upravo su Hrvatsku odabrali za svoje prvo inozemno putovanje. I to nimalo slučajno jer su, kažu, još 2019. s prijateljima planirali dolazak i eto, napokon si ostvarili želju.

Sandy ističe kako je u pravo vrijeme otišla u mirovinu, početkom iste godine u kojoj je svijet zadesila pandemija. Roger je nešto ranije već ispraznio svoj kabinet profesora povijesti u privatnoj srednjoj školi. Ubrzo nakon njega i ona se, priznaje, spremno pozdravila sa zahtjevnim poslom vođenja administracije nabave lijekova za tri katoličke bolnice u Chattanoogi. 

Očito nema zime za umirovljeni srednji sloj 

Prema njihovim iskustvima barem, bezbrižna mirovina u Sjedinjenim Državama je itekako moguća. No uglas ističu odmah da to najviše ovisi o pažljivom raspolaganju financijama tijekom godina radnog vijeka. “Imamo sustav socijalnog osiguranja koji je svojevrsni nacionalni mirovinski program. U praksi je to neka vrsta sigurnosne mreže kad osoba ode u mirovinu, ali samo od tog iznosa se ne može živjeti.”

Sustav naknade je utemeljen 1935. godine i najveći je socijalni program u Sjedinjenim Državama. Financira se iz poreza na dohodak, a iznosi naknade ovise o doprinosu koji je uplaćivan. Godišnje izdvajanje za socijalno osiguranje samo 2014. godine primjerice, dosegnulo je 906,4 milijardi dolara, odnosno 21 posto ukupnih troškova američke središnje Vlade. 

Vredeveldovi su posjetili i Zadar (foto: gellert/Pixabay)

Vredeveldovi o tome još ne razmišljaju. Naime, spomenuta mjesečna naknada osigurana je za građane starije od 62 godine kojima je ostavljena mogućnost izbora kada će ju točno zatražiti. “To je individualna stvar. Što osoba dulje čeka sa zahtjevom, odnosno što kasnije počne povlačiti naknadu, u konačnici više dobije. Taj se iznos povećava svake godine. Ako recimo odgodite zahtjev do svoje sedamdesete, dobivat ćete više od nekog tko je odmah sa 65 počeo povlačiti naknadu”, pojašnjava Sandy.

Za životne troškove iz vlastite štednje

Otkako su Vredeveldovi oboje u mirovini, životne troškove pokrivaju iz ušteđevine koju su osigurali dok su bili zaposleni. Sa zahtjevom za naknadom iz socijalnog osiguranja, kaže umirovljeni profesor, vjerojatno će neko vrijeme pričekati. Za razliku od većine Amerikanaca, dodaje, oni su se odlučili umiroviti ranije. Iako s tržišta rada neki odlaze i u 55-oj, za mirovinu se uglavnom odlučuju u dobi između 60 i 65 godina.

“Mi smo uspjeli osigurati solidnu štednju pa smo si mogli priuštiti da odemo nešto ranije. S druge strane, ima ih koji odluče raditi do sedamdesete. Neki naši prijatelji su radili i dulje, do osamdesete. Evo, i moja majka još radi, a ima 81 godinu. Sve ovisi koliko volite to što radite. Mi smo voljeli svoje poslove, ali isto tako uživamo u slobodnom vremenu za aktivnosti koje nas ispunjavaju. Dok ste zaposleni, vezani ste tjednim rasporedom na poslu pa vam za taj dio nikad ne ostane dovoljno vremena. A kad dođe vikend, onda ste umorni i samo se želite odmoriti. Sada za sve imamo više slobodnog i nismo umorni”, šali se Sandy. 

O svojoj vitalnoj majci otkriva da ima vlastiti posao iznajmljivanja nekretnina pa sama određuje tempo kojim ga u tim poznim godinama želi i uspjeva voditi. Njoj mirovina još nije u planu, govori kroz smijeh.

“Veselimo se Barceloni”

Poput modernih nomada samo u ranim zlatnim godinama Vredeveldovi su u ovu europsku turneju ubacili i Barcelonu. Ondje su planirali desetak dana odmora i boravak kod 30-ogodišnjeg sina. On već neko vrijeme s partnerom živi i radi u katalonskoj prijestolnici pa je osim obiteljskog druženja posjet nova prilika za šetnje i restorane na čuvenoj Ramblas i upijanje mediteranskog ozračja. “Jako se veselimo Barceloni i susretu s njima. Zbog pandemije nismo putovali dvije godine iako smo to planirali. Držali smo se kuće sve dok nije stiglo cjepivo. Otkako smo to obavili lani u ožujku osjećamo se puno mirnije i zaštićenije. Primili smo po dvije doze Pfizera, to nam je prvo bilo dostupno”, kaže Roger.

Oboje su se kažu ponadali da će se situacija s pandemijom primiriti nakon početka cijepljenja jer je i u Chattanoogi bila velika navala za cjepivo, ljudi su čekali u redovima. Tako su i počeli planirati put u Europu no dio ljudi ipak se nije cijepio, brojke zaraženih su skočile pa su do zadnjeg odgodili kupnju aviokarata. Početkom mjeseca s prijateljima su se iz Atlante ukrcali za Amsterdam i zatim stigli u Split. 

Iz Amsterdama su došli u Split (foto: Michelle Maria/Pixabay)

“Ohrabrili smo se za dolazak u Hrvatsku i zbog uvjeta da za ulazak moramo biti cijepljeni. Pratili smo i situaciju s koronom i tada su vaše brojke u odnosu na naše bile bolje. Čini se da sad ponovo rastu”, primjetio je Roger.    

Još malo spominjući neizbježnu koronu, zabrinut je što je baš njihova savezna država po broju cijepljenih jedna od najgorih u Sjedinjenim Državama. “Mnogi u Tennesseeju nemaju povjerenja u vladu, u cjepivo i znanost općenito. Oni vole Donalda Trumpa (smijeh). Ima ih puno koji se odbijaju cijepiti i brojke su ponovo jako narasle. Djeca su svejedno išla u školu bez cjepiva i maski, što nam je suludo. Već smo izgubili nekoliko profesora koji su umrli zbog korone, neki učenici su se razboljeli tako da nam je drago da smo se malo sklonili u Hrvatsku. U Španjolskoj je slično, barem u Barceloni, gdje su brojke zasad jako niske. Tako da smo mirni oko cijele ove situacije.”

Prazno gnijezdo ih ne rastužuje

U godinama koje dolaze supružnici se nadaju da će još dugo i barem jednom godišnje moći uživati daleko od kuće. Europa im je osobito privlačna, u vremenu prije pandemije su već proputovali Norvešku, posjetili Italiju i Francusku. S obzirom da 26-ogodišnja kći završava pravo u Bostonu i uskoro planira potražiti posao u Londonu, polako već rade i planove za Veliku Britaniju. “Njezin je plan da to bude iduće godine. Nikad nisam bio u Engleskoj tako da se unaprijed veselim da ćemo otići i tamo kad se preseli”, kaže Roger.

Za razliku od nekih umirovljenika, poznati fenomen “praznog gnijezda” njima nije osobito teško pao, kroz smijeh potvrđuje Sandy. “Zapravo volimo kad nam djeca dođu doma. Ali je isto tako zabavno kada odu svojim putem pa onda i mi njih možemo posjetiti. Tako da nam ovo razdoblje nije tužno.”

Plitvička jezera su ih oduševila (foto: Cédric Lambert/Pixabay)

U sjeni nove ekonomske krize uslijed korone, potvrđuje nam da se mnogo mladih u njihovom gradu vratilo roditeljima kako bi uštedjeli pokoji dolar za stanarinu. To se uglavnom primijeti u prolazu ili slučajno usput sazna, s obzirom da su osobne financije i razgovori o njima općenito u SAD-u strogo privatna stvar.

I bez detalja nasmijani i dobro raspoloženi Vredeveldovi potvrdit će da su zadovoljni standardom koji su uspjeli zadržati i nakon odlaska u mirovinu. Živimo slično kao i dosad. Nismo ekstravagantni, ne trošimo mnogo. Uvijek smo nastojali uštedjeti s jedne strane da bi mogli uživati u nekom putovanju i iskustvu, radije nego trošiti na neke skupe stvari. Nemamo dva broda ili kuće. Vozimo auto star 15 godina, ništa fancy. Uglavnom vodimo jednostavan i dobar život’’, zaključuju supružnici. U vrijeme lockdowna druženja s prijateljima preselili su online pa su se recepti i priprema jela uživali i razmjenjivali zahvaljujući tehnologiji. S popuštanjem mjera Sandy se vratila jutarnjem džogiranju s prijateljicom, a Roger bicikliranju kojim se i ona pripremala za još aktivniju treću dob. U društvu prijatelja često znaju otići na planinarenje. Slično su proveli i tjedan dana na jadranskoj obali.

“S prijateljima smo se ukrcali na brod u Trogiru i u nekoliko dana prošli smo dosta toga. Zadar, Nin, Šibenik, bili smo u NP Krka. Bilo je odlično i na brodu i na biciklima. Prijatelji su se vratili kući, a mi smo nastavili za Plitvice. Prekrasne su, padala je kiša i bilo je maglovito, ali čarobno. U Istri nam je domaćica bila moja nekadašnja učenica Sanda Marušić koju smo s još nekim studentima iz inozemstva ugostili prije dvadesetak godina. Javili smo se da dolazimo u Hrvatsku pa nam je pokazala Rovinj, Motovun i okolicu, stigli smo vidjeti i lov na tartufe”, nabrojali su puni dojmova. U Zagrebu su proveli zadnji dan, u pravo vrijeme za šarenilo na subotnjoj špici prije leta za Španjolsku i povratak kući. Za prosječne hrvatske penzionerske prilike, američki san u pravom smislu.

Vredeveldovi sa Sandom Marušić u rovinju (foto: privatni album)

Tjedan odmora sve nedostižniji za dio Europljana

Odlazak na jednotjedni odmor izvan mjesta stanovanja za neke Europljane ostaje samo čežnja. Oko 28 posto građana ne može si to priuštiti, upozorila je ljetos Europska konfederacija sindikata. Kad je riječ o skupini zaposlenih ispod praga siromaštva, u kojoj se Hrvatska našla odmah iza Grčke i Rumunjske, a ispred Cipra i Slovačke, taj se broj uskraćenih za kraći odmor penje i na 60 posto. Istraživanje se baziralo na podacima Eurostata. Rastuća nejednakost među najsiromašnijim i ostalim radno aktivnima u 16 članica Europske unije u proteklom desetljeću, za generacije umirovljenika koje dolaze nije nimalo ohrabrujući trend.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
Exit mobile version