‘Tata nekad ne zna tko sam!’ Kako nastaje i može li se liječiti Alzheimerova bolest?

Tko nije doživio, ne može zamisliti kako izgleda svakodnevica oboljelih od Alzheimera i članova njihovih obitelji. Njihova svjedočanstva uglavnom zvuče slično ili isto. Starija osoba u jednom se periodu života “jednostavno počela polako gubiti”.

Nakon postavljene dijagnoze, velik dio skrbi – od brige o uzimanju lijekova, do higijene i prehrane, i dalje ostaje na obitelji pacijenta. Što je obitelj brojnija, po mogućnosti i u zajedničkom kućanstvu, to se i one druge, redovne životne obaveze poput odlaska na posao ili u školu, nešto lakše uspijevaju uskladiti i obaviti. 

S naglaskom na “nešto lakše”, govori nam jedna čitateljica iz Zagreba (podaci poznati redakciji). Za 80-ogodišnjeg oca, koji je prije godinu i pol obolio od Alzheimera, naizmjence brinu ona i sestra. Obje rade, imaju svoje obitelji. Za pomoć njegovateljice trenutno nemaju financijskih mogućnosti. Stoga im ostaje da se snalaze kako najbolje umiju u koordiniranju vremena kada otac nije u programu jednog od dnevnih boravaka pod stručnim nadzorom koji djeluju u sklopu gradskih domova umirovljenika.

S Alzheimerom nije lako ni oboljelima, niti njihovim obiteljima

Ponekad je i povratak kući teško iskustvo. “Jednom prilikom je potrajalo da tatu uopće uspijem dobiti u auto. Zamijenio me za sestru iz dnevnog boravka i nikako nije htio ući. Da on zna da to nisam stvarno ja i da jednostavno ne želi nikud. Na kraju se njegovateljica spustila do parkirališta. Pomogla je da ga smirim i objasnim da idemo doma, k’o svaki radni dan nakon posla. Uglavnom, taj dan je sve malo potrajalo”, prepričava jednu od doživljenih dnevnih situacija.

Ako se dogodi da nakon zajedničkog objeda izostane šetnja, noć je sve samo ne vrijeme odmora. “Nekad se oko 2 sata tata probudi pa ispituje za svoje roditelje koji su odavno pokojni. Ili ih zove u polusnu, priča s njima ili s drugima kojih isto nema više. Tako zna ponekad i sat vremena, dok ga sestra smiruje. A ti onda ustani u 6 ujutro i odradi sve što treba na poslu pa popodne i navečer ispočetka. Nikome nije lako, ni njemu, niti nama”, zaključuje naša sugovornica. 

Osim empatije, razvijanje kvalitetne i dostupne mreže usluga za oboljele osobe, u njihovoj kući te u sklopu zdravstvenog i socijalnog sustava, obveza je i odgovornost društva u cjelini, istaknuto je i prilikom jučerašnjeg obilježavanja Međunarodnog dana Alzheimerove bolesti u Klinici za psihijatriju Vrapče. 

Šareni rukavići kao simbolična podrška oboljelima

U krugu bolnice u društvu skupine korisnika Udruge i Centra OZANA otkrivene su velike vunene instalacije, simpatični rukavići, s motivima godišnjih doba i puno detalja. Umjetničke instalacije ujedno su simbol akcije Isprepletimo ruke u kojoj korisnici spomenute Udruge i Centra, te svi zainteresirani i okupljeni oko njihovog Štrikeraj caféa, izrađuju pletene i kukičane rukaviće sa šarolikim ukrasima za osobe s Alzheimerovom bolešću i drugim demencijama u Hrvatskoj.

Takvi rukavići mogu kod oboljelih umanjiti stres, opustiti ih, okupirati i umiriti, ali isto tako i stimulirati njihovu motoriku i spoznaju. Do sada je podijeljeno više od 30 rukavića, a akcija se nastavlja i dalje, sve dok za nju bude postojao interes i potreba, poručuju iz OZANE.

U Klinici Vrapče, ujedno nacionalnom referentom centru za Alzheimer, je pletenje i kukičanje spomenutih ukrasa sastavni dio psihoterapije. “Rukavići su jedna nefarmakološka metoda smirivanja bolesnika koje ovdje radimo. Znači, jednostavno pleteni, ali individualno napravljeni. Zaokupljaju svojom ljepotom, osjećajem mekoće, taktilnim doživljajima vune. I na taj način ih smiruju, pa te osobe posredno trebaju uzimati i manje lijekova da bi bile smirene i opuštene”, kaže prof. dr. Ninoslav Mimica, pročelnik Zavoda za biologijsku psihijatriju i psihogerijatriju.

Demenciju dnevno osjeća oko 350 tisuća osoba u Hrvatskoj

“U svijetu danas čak 55 milijuna ljudi boluje od demencije. Najveći dio njih, oko 70 posto, upravo od Alzheimerove bolesti. Tako je i u Hrvatskoj. Procjenjujemo da je taj postotak jednak, na ukupno oko 100 tisuća oboljelih. Međutim, s tim osobama žive i njihovi članovi obitelji koji svakodnevno proživljavaju ono što demencija sa sobom nosi. Tu procjenjujemo da ukupno 350 tisuća ljudi u Hrvatskoj na dnevnoj bazi osjeti demenciju”, upozorava dr. Mimica naglašavajući potrebu izrade Nacionalne strategije borbe protiv spomenute bolesti i drugih demencija. 

Alzheimerova bolest najčešći je uzrok demencije koja podrazumijeva različita stanja. Osim nje, tu su još vaskularna demencija, frontotemporalna demencija, demencija uzrokovana određenim toksičnim faktorima poput alkohola primjerice, kao i demencija uslijed drugih, teških oboljenja poput Parkinsonove bolesti, AIDS-a i drugih. U odnosu na Alzheimerovu bolest to su ipak rjeđi uzroci koji mogu dovesti do demencije.

Misterij nastanka Alzheimera

Kako zapravo nastaje Alzheimerova bolest, pravi odgovor zapravo još se ne zna, iako je mnogo toga ostalog vezano uz nju poznato, ističe prof. Mimica. “Primarno je to bolest mozga u kojem je vidljivo nakupljanje određenih patoloških tvari. To su recimo proteini, u većoj mjeri je to amiloid ili tau protein. Pojednostavljeno, on se prirodno inače nakuplja u organizmu, dok se u bolesti iz njega nedovoljno čisti. Veća količina tada dovodi do ometanja moždanih funkcija. Protein se kroz različita snimanja može vidjeti još za života oboljelih, kao i postmortem na obdukciji.”  

Obitelji s nadom gledaju prema Americi

Za Alzheimerovu bolest danas postoje lijekovi koji se razvijaju s ciljem svojevrsnog čišćenja mozga od nakupina amiloida. I tu se polaže određena nada da bi to bio put prema izlječenju, ističe vodeći hrvatski stručnjak u području psihogerijatrije.  

“Jedan takav lijek, prvi u svijetu registriran je u Sjedinjenim Državama ove godine. Međutim, još uvijek se ne znaju njegove dugoročne posljedice. Odnosno, koliko će pomoći ljudima koji već imaju nakupljeni amilin, koliko će pomoći da se on ne stvara itd. To će se sad pratiti, istraživanja to tek trebaju pokazati. Zasad je potvrđeno da uspješno smanjuje plakove u mozgu. A hoće li to imati dramatične, pozitivne posljedice – evo, ljudi vjeruju da možda hoće. Trenutno to još ne znamo”, kaže prof. Mimica.

Današnja terapija samo drži bolest pod kontrolom

U Hrvatskoj trenutno postoje tri lijeka koji se propisuju. Osobi pomažu da što duže ostane samostalna, a progresija bolesti usporena. Postojeća, simptomatska terapija, donekle usporava prirodni tijek bolesti pod uvjetom da se rano primjeni. Za oboljelu osobu to znači godinu, dvije, tri duži ostanak u ranoj fazi Alzheimera, a tek zatim prijelaz u srednju i tešku fazu bolesti. Imat će kvalitetniji život u odnosu na kasniju fazu kada više zaboravlja, smetena je i može biti dezorijentirana.

Tipična bolest treće životne dobi 

U postojećem terapijskom okviru bolest napreduje, ali ju se nastoji držati pod kontrolom. Za oboljele je to pozitivno s obzirom da se većina razbolijeva u kasnoj životnoj dobi. Netko, primjerice, u dobi od 80 godina. “Ako dobijete dvije, tri godine odgode, to je jako velika pomoć. To nije toliko značajno kod osobe koja se, recimo, razboli u pedesetima”, naglašava prof. Mimica. 

Istraživanja pokazuju da je Alzheimer tipična bolest treće životne dobi pa je tako sa starenjem veći i rizik od obolijevanja. Statistički gledano, ispod 50 godina taj je rizik gotovo nula. Situacija se mijenja nakon 65. godine kada je ozbiljniji, a zatim rizik počinje sve više rasti prema 80. kada je najveći. Omjer je još veći u populaciji stogodišnjaka, no tih ljudi je s druge strane malo. Tako primjerice, kod najstarije populacije od 95 godina na više rizik oboljevanja je 50 posto. No s druge strane, ako želimo biti optimistični, kaže profesor, može se reći i da pola onih najstarijih neće imati nikakve znakove demencije.

Zdrav stil života – najbolja prevencija

Iako je životna dob najveći rizik obolijevanja, a ne radi o genetskoj, već tipičnoj bolesti modernog doba i sjedilačkih navika, dobro je znati da se jedna trećina demencija može spriječiti dugoročnim održavanjem zdravih stilova života od srednje dobi.

U praksi to podrazumijeva zdravu prehranu, primjerice mediteransku, i izbjegavanje svega štetnog za srce i mozak – masnu hranu i kolesterol, pušenje. Jedan od koraka u prevenciji je i umjerena fizička aktivnost, poput svakodnevne šetnje duge od dva do četiri kilometra. Jednako važna je i socijalna interakcija i nakon umirovljenja, kao i redoviti brainfitness kroz razne mozgalice i druge aktivnosti; od druženja, igranja društvenih igara, do plesa i čitanja novina.  

Trenutno je pandemija korone usporila i izradu Nacionalne strategije borbe protiv Alzheimerove bolesti nakon zelenog svjetlo na saborskom Odboru za zdravstvo i socijalnu politiku. Da će uskoro stići i u Ministarstvo zdravstva, očekuju i 34 srodne udruge okupljene u neformalnom savezu Hrvatska Alzheimer alijansa.

“Naši stručnjaci i srodna društva promoviraju potrebnu izradu Nacionalne strategije, što je zapravo zahtjev Svjetske zdravstvene organizacije još od 2012. da se sve zemlje prema demenciji trebaju ponašati kao prema javno-zdravstvenom prioritetu. Nadamo se da će se to u skoroj budućnosti i dogoditi i da će se oformiti povjerenstvo za izradu. Nadamo se da će se to nastaviti čim se situacija malo obuzda. Jer na pandemiju korone gledamo kao na prolaznu, a na pandemiju Alzheimerove bolesti kao na onu koja još više prijeti cijelom svijetu pa se slično kao i protiv korone, prema njoj trebamo dugoročno i strateški ponijeti. Dok se lijek ne pronađe, postdijagnostička podrška oboljelima i njihovim obiteljima je ključna”, poručuje prof. Ninoslav Mimica.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.