Osobe s invaliditetom nailaze na brojne prepreke u kaznenim i prekršajnim postupcima

Što se događa s osobama s invaliditetom kada su žrtve kaznenih djela i koliko im je teško sudjelovati u kaznenim i prekršajnim postupcima? O brojnim preprekama na koje na tom putu nailaze progovorio je projekt ARVID – Bolji pristup pravima iz Direktive o žrtvama za osobe s invaliditetom, a koji vodi Hrvatski pravni centar iz Zagreba, a jedan od partnera u tom projektu je i Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom.

Iako je projekt okrenut prema svim osobama s invaliditetom, velik dio njih su upravo osobe treće životne dobi. Jer kako starimo, sve smo izloženiji zdravstvenim rizicima i velik dio sugrađana treće životne dobi su osobe s invaliditetom, doznajemo od zamjenika pravobraniteljice Darija Jurišića. “To su nam ranjive skupine koje se lako prepoznaju kada govorimo o njihovim pravima. Osobe starije dobi moraju se često oslanjati na veliku pomoć okoline, pogotovo ako žive kao samci. Moraju se osloniti sami na sebe i tu postaju vidljivi brojni nedostatci sustava. Upravo zbog toga često te osobe ne usude prijaviti počinitelje”, objašnjava Jurišić.

Ured pravobraniteljice je u ovaj projekt unio svoje veliko iskustvo u izravnom radu s osobama s invaliditetom. Riječ je o instituciji kojoj se često javljaju takve osobe sa svojim konkretnim problemima i teškoćama na koje svakodnevno nailaze. “Između ostaloga, to su i situacije kada se pojave u ulozi žrtve ili svjedoka kaznenih ili prekršajnih djela. Zbog toga imamo praktična i konkretna saznanja. Ovo nije teorijska tema, već je riječ o osjetljivoj životnoj temi. Kada se nađete u poziciji žrtve, to nije ugodno, ne odabirete tu poziciju, a treba se snaći u šumi propisa i procedura. Invaliditet je u svemu otežavajuća okolnost”, navodi Jurišić.

Osobe s invaliditetom u posebno su teškom položaju, budući da su teško ovisne o svojim zlostavljačima i zato ih rijetko prijavljuju. U slučajevima obiteljskog nasilja, dodaje Jurišić, to je posebno teško. “Često je riječ o ekonomskoj ovisnosti o članovima obitelji. Ovise i kada žele izaći iz kuće, otići u trgovinu. To je jedan od razloga zašto se često ne odlučuju na prijavu.”

A i kada se odluče prijaviti, bilo osobno, preko udruga ili nekih drugih osoba, već na početku nailaze na brojne poteškoće kojih ostali nisu svjesni. “Recimo, fizička pristupačnost. Nažalost, i danas je do nekih institucija vrlo teško doći. Nailaze na stepenice, mnogi prostori nisu opremljeni dizalima. Osim psihičke barijere, jer je ta situacija sama po sebi vrlo neugodna, postoje i fizičke prepreke”, navodi naš sugovornik.

Upućenost u prava

Osobe s invaliditetom, kaže Jurišić, nisu dovoljno upućene u svoja prava u slučaju da su žrtve kaznenih djela. “Kazneni i prekršajni postupci nisu planirane situacije. Osobe s invaliditetom mogu se pojaviti i kao žrtve i kao počinitelji u njima. A kad su žrtve, građani općenito nisu upućeni u svoja prava. Ili nisu dovoljno upućeni. Nisu to svakodnevne situacije u kojima možete članove svoje obitelji ili prijatelje upitati što napraviti. U tim izvanrednim situacijama se morate puno osloniti na sustav”, nastavlja zamjenik pravobraniteljice.

A sustav bi trebao omogućiti pristup informacijama o pravima. No to jako ovisi i o vrsti invaliditeta koji žrtva ima. Posebno je otegotno ako invaliditet ometa komunikaciju. “To se posebno odnosi na osobe s oštećenjem vida i onima koji imaju oštećenja sluha. Njima je još teže doći do informacija, uspostaviti komunikaciju s policijskim službenikom ili drugim službenicima kaznenog ili prekršajnog postupka kojima moraju prenijeti informaciju zašto su došli – kako bi dali podatke o počinitelju kaznenog djela, opisali ga i na kraju prijavili. Te komunikacijske stvari onemogućavaju bolji protok informacija.”

U Uredu su prepoznali ovaj projekt koji pridonosi da sudionici postupka prepoznaju takve situacije i da osobama s invaliditetom pruže informacije u pravom obliku. “Naš ured ima jako dobru suradnju s Centrom za izobrazbu Ministarstva pravosuđa i uprave koji educiraju pravosudne policajce. Imamo suradnju i s Policijskom akademijom. Ali voljeli bismo da takva suradnja bude i kod edukacije ljudi koji rade u pravosuđu. To su službenici u kaznenim i prekršajnim postupcima koji nemaju dovoljno alata i znanja da bi na pravi način vodili postupke i uspostavili komunikaciju s osobama s invaliditetom”, objašnjava Jurišić.

Uloga udruga je velika, a mogla bi biti i veća

U cijelom postupku veliku ulogu mogle bi odigrati udruge koje brinu o osobama s invaliditetom i štite njihove interese. Međunarodni pokret osoba s invaliditetom, doznajemo u Uredu, ima moto koji kaže “ništa o nama bez nas”. Jer nitko ne zna bolje situaciju, potrebe, iskustva osoba s invaliditetom od njih samih.

“Udruge i građanske inicijative često u ime svojih članova ili osoba koje su im se javile – prijavljuju kaznena djela, jer te osobe to ne mogu učiniti same. Definitivno, civilno društvo je važan partner i izvor informacija. Nadamo se da će biti dionici u tom sustavu podrške žrtvama i svjedocima kaznenih djela koji je već sada uspostavljen u Hrvatskoj i kojeg treba nadograditi s elementima koji se tiču osoba s invaliditetom”, kaže naš sugovornik.

Postoje i drugi problemi

Osim problema komunikacijske prirode i fizičkih barijera, osobe s invaliditetom nailaze i na druge probleme poput predrasuda. “Raširena je predrasuda da invaliditet mora biti vidljiv. Međutim, 80 posto invaliditeta nije vidljiv. Ne kreću se svi uz pomoć bijelog štapa ili invalidskih kolica i nemaju svi vidljivu umjetnu pužnicu. Zbog tih predrasuda često će službenici imati otklone u komunikaciji, a žrtve će osjećati da nemaju jednak tretman kao druge žrtve ili da neće moći ostvariti svoja prava na adekvatan način. To su tri smjera osnovnih poteškoća kada se osobe s invaliditetom odluče prijaviti kazneno djelo. A kad se na to odluče, i njihov način i put je bitno teži i drugačiji.”

Intelektualne teškoće

Posebna su kategorija osobe s intelektualnim teškoćama, kojima je možda i najteže ostvariti svoja prava. One su posebno ovisne o obitelji, ljudima koji ih okružuju, o tome jesu li se uspjele povezati s nekom udrugom i osobama koje su u sličnoj situaciji kao i one.

“Oni često ne mogu izraziti situacije, svoje potrebe ili događaje kojima su nazočili ili kojima su izloženi. Tu je najvažnija suradnja sa sustavom socijalne skrbi. Socijalni radnici možda danas moraju previše vremena uložiti u administrativne i birokratske potrebe, a oni su nam jako važna poveznica u prepoznavanju takvih situacija”, elaborira zamjenik pravobraniteljice.

Tko je osoba od povjerenja?

No nitko, pa ni osoba s invaliditetom, kroz ove postupke kao žrtva ne mora prolaziti sam i uz sebe može imati takozvanu osobu od povjerenja. Jurišić misli da bi se to pravo trebalo koristiti češće: “To može biti njihova osoba, član obitelji, prijatelj ili stručni suradnik koji će omogućiti da kroz taj jako normirani postupak prođu s najmanje otegotnih okolnosti i uz najmanju traumu. Ne zaboravimo da žrtve kaznenih djela mogu biti i djeca, starci, osobe s invaliditetom… Zato postupak mora biti prilagođen svim tim situacijama. Usuđujem se reći da je osoba od povjerenja nedovoljno prepoznat institut. Kada se osoba s invaliditetom nađe u toj situacije, pitanje je zna li za to pravo i hoće li zatražiti tu pomoć koja bi im olakšala postupak.”

Jurišić naglašava da je prilikom pripreme za projekt ARVID Ured spoznao kako podataka nema dovoljno. “Službenih, verificiranih podataka koji bi nam rekli kolika je razina sudjelovanja osoba s invaliditetom u takvim postupcima, koliko prijavljuju kaznena i prekršajna djela te, na kraju dana, koliko su osobe s invaliditetom počinitelji kaznenih i prekršajnih djela. Shvatili smo da tu nešto moramo učiniti.”

Posebno je zanimljivo i to da su se vrlo teško pronalazili sugovornici koji bi pričali o iskustvima u kaznenim i prekršajnim postupcima. Projekt je predviđao 15 intervjua s osobama s invaliditetom koje su preživjele navedene situacije i govorile o iskustvima. “Iz objektivnih i subjektivnih razloga bilo ih je vrlo teško naći. Objektivni razlozi su se nekada ticale fizičke, informacijske ili komunikacijske pristupačnosti. Ali puno je važniji subjektivan dio jer su nam često osobe koje smo kontaktirali kazale da nemaju povjerenja u sustav, da im iskustva nisu bila dobra ili onakva kava su očekivale. I zato nam je bilo važno uključiti se u ovaj projekti zajedno s Hrvatskim pravnim centrom i ostalim partnerima kako bismo vidjeli što možemo napraviti.”

Zamjenik pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Darijo Jurišić zaključuje da su iskustva iz osoba iz Slovenije koje su iznosile svoje priče iz Hrvatske vrlo slična. “Iako su dvije države, dva različita sustava, iskustva su slična. Posebno je zanimljivo da su stručnjaci hrvatski sustav podrške žrtvama i svjedocima kaznenih djela bolje ocijenili od usporedivog sustava u Sloveniji. To je dobro znati i predstavlja nam dobru osnovu za nadogradnju, pogotovo kada se radi o osobama s invaliditetom. A prema podacima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, u Hrvatskoj živi više od 500.000 osoba s invaliditetom.”

“Na prvu, taj broj se čini izuzetno velikim, no u taj broj su uključene sve vrste invaliditeta; od hrvatskih ratnih vojnih invalida preko djece s teškoćama u razvoju do svih onih, uvjetno rečeno, lakših invaliditeta. 12 posto sugrađana ima neku vrstu invaliditeta. Posebno podsjećam da nije svaki invaliditet vidljiv. Ako netko ima status osobe s invaliditetom, a mi to ne vidimo, to ne znači da ta osoba nema pravo na taj status”, zaključuje Jurišić.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.