Osobe s invaliditetom često ovise o svojim zlostavljačima. Kako im pomoći da prijave kazneno djelo?

Za očekivati je da će broj osoba s invaliditetom u hrvatskom društvu rasti, posebno u svjetlu činjenice starenja stanovništva. Prema dostupnim podacima, udio osoba s invaliditetom u svjetskoj populaciji je čak 15 posto, a čak 46% čine osobe s invaliditetom starije od 60 godina.

U Hrvatskoj je u 2019. godini evidentirana 518.081 osoba s invaliditetom, a u Gradu Zagrebu njih 91.480. Osoba s invaliditetom starijih od 65 godine bilo je samo u Gradu Zagrebu 35.905 ili 39,25 posto. Mnoge od tih osoba bile su žrtve kaznenih ili prekršajnih djela, no procjenjuje se da je veći dio njih o tome odlučio – šutjeti. Zašto šute i kako pomoći tim osobama da prijave kazneno djelo i svoje zlostavljače, pokušao je odgovoriti Hrvatski pravni centar kroz projekt “ARVID – Bolji pristup pravima iz Direktive o žrtvama za osobe s invaliditetom”.

Naime, osobe s invaliditetom izdvajaju se od ostalih žrtava kaznenih djela zbog potreba koje ih razliku od opće populacije. Te potrebe i problemi nisu do sada na odgovaraju način adresirani niti u sustavu podrške žrtvama kaznenih djela i prekršaja, a niti u sustavu socijalne politike.

“Te se osobe na neki način nalaze na dva kolosijeka. A možemo reći i da se ne nalaze niti na jednom kolosijeku. Pripadaju svijetu žrtava kaznenih djela i prekršaja, a pripadaju i svijetu osoba s invaliditetom. Administrativno, prema uređenju države, to su dva svijeta. Kao žrtva kaznenih djela i prekršaja, ta osoba je u administrativnom svijetu Ministarstva pravosuđa i uprave. Kao osoba s invaliditetom je u svijetu Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike”, govori nam izvanredni profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu, Zoran Burić, ujedno i član Hrvatskog pravnog centra (HPC).

Nema dovoljno podataka  

Centar je već radio nekoliko općih projekata koji su se bavili žrtvama kaznenih djela. “Zaključili smo da posebnost žrtava s invaliditetom unutar sustava podrške žrtvama kaznenih djela nije odgovarajuće prepoznat. Zapravo nema nikakvih podataka o tome, jer projekti ovakvog tipa kod nas nisu provođeni”, obrazlaže naš sugovornik.

I zato su stručnjaci HPC-a, kroz projekt ARVID, odlučili prikupiti relevantne podatke o tome kako osobe s invaliditetom, ujedno i žrtve prekršaja i kaznenih djela, prolaze unutar sustava. Rezultati su potvrdili polazišne teze da te osobe nisu odgovarajuće prepoznate. “Pokazalo se da postoji jako puno toga što se u tom segmentu društvenog djelovanja može napraviti, velika praznina se može popuniti. Zato je nastao i cijeli niz preporuka čiji je smisao da se poboljša položaj žrtava s invaliditetom. Preporuke su dovoljno jasne napisane na način na koga su adresirane.”

Kako doznajemo, preporuke ciljaju na to da se u populaciji osoba s invaliditetom razvije svijest da kao žrtve kaznenih djela imaju određena prava. To je bitno jer postoji temeljni specifični problem vezan uz tu populaciju. Naime, osobe s invaliditetom često su žrtve bliskih osoba.

Začarani krug ovisnosti i zlostavljanja

Burić navodi da su osobe s invaliditetom često egzistencijalno ovisne o svojim zlostavljačima. “To je temeljni problem”, kaže pa dodaje: “Da bismo mogli izaći iz tog začaranog kruga viktimizacije, nužno je da postoje nekakvi društveni mehanizmi koji im osiguravaju pomoć i podršku. Naravno, kada se odluče izaći iz obiteljske sredine, o kojoj su natprosječno ovisne, a u kojoj su izložene nasilju. Mora postojati javni sustav koji će im omogućiti taj izlazak.”

Nekoliko je stvari nužno napraviti da bi se željena emancipacija mogla omogućiti. Prvi korak je educirati osobe s invaliditetom. “Educirati ih da postoje specifična prava žrtava kaznenih djela, pa onda i osoba s invaliditeta, čiji je smisao da im se pruži podrška i potpora, a sve kako bi im se olakšalo iskustvo kada se odluče prijaviti kazneno djelo ili prekršaj.”

Važnu ulogu u stvaranju takvog sustava, smatra dr. Burić, trebale bi imati udruge koje već postoje, a koje se bave osobama s invaliditetom. “Cijeli je niz takvih udruga i vrlo su dobro organizirane. Neke od njih jako dobro djeluju i na nacionalnoj razini. No u projektu smo identificirali kao problem jest da te udruge ne pokrivaju adekvatno problem viktimizacije. Normalno, one su usmjerene na neke druge probleme i potrebe osoba s invaliditetom.”

Udruge su neiskorišteni potencijal

Naš sugovornik smatra da je nužno da te udruge u određenoj mjeri uđu u problematiku žrtava kaznenih djela i prekršaja. Ne nužno da moraju imati pravnike, kaže Burić pa dodaje: “Osobe s invaliditetom bi prvenstveno trebale znati da se kao žrtve i osobe izložene nasilju mogu prijaviti udrugama za koje su vezane zbog potreba koje proizlaze iz invaliditeta. Želimo da osobe s invaliditetom primarno kroz svoje udruge pokušavaju rješavati i probleme koji se tiču viktimizacije.”

U HPC-u napominju da u ovom trenutku postoji sustav podrške žrtvama kaznenih djela i prekršaja, a koji djeluje pod Ministarstvom pravosuđa. No udruge koje se bave osobama s invaliditetom su vezane uz sustav socijalne politike. “Ne želimo unutar sustava socijalne politike stvoriti poseban sustav zaštite žrtava kaznenih djela, već želimo institucije koje su trenutno u tom sustavu pretvoriti u inicijalne točke kontakta za osobe s invaliditetom preko kojih će one moći pristupiti sustavu podrške žrtvama kaznenih djela i prekršaja.”

Prevažna uloga “osobe od povjerenja”

Osim razvijanja kapaciteta udruga u edukacijskom smislu, već sada postoji niz konkretnih usluga koje te udruge mogu pružiti osobama s invaliditetom kako bi smanjile traumatizaciju koje izaziva sudjelovanje u kaznenom i prekršajnom postupku. “Primjerice, jedno od prava žrtava kaznenog djela jest da u sve kontakte s tijelima države, policijom, Državnim odvjetništvo, sudom, dolaze u pratnji osobe od povjerenja. Kada se radi o osobama s invaliditetom, ta osoba od povjerenja je posebno bitna. Zato jer osobe s invaliditetom, za razliku od opće populacije, imaju niz prepreka koje moraju savladati da bi učinkovito sudjelovale u odnosima s policijskim ili pravosudnim tijelima”, objašnjava Burić.

Riječ je o fizičkim preprekama, ako se radi o vrsti invaliditeta koji limitira kretanje. Osim tih fizičkih prepreka, osobe s invaliditetom imaju često i komunikacijske prepreka kada komuniciraju s policijskim i pravosudnim dužnosnicima, govori naš sugovornik pa nastavlja: “Te situacije različitih fizičkih i komunikacijskih prepreka mogu se vrlo učinkovito riješiti baš uz sudjelovanje osoba koje dolaze iz udruga koje se bave osobama s invaliditetom i koje znaju kako odgovarajući komunicirati te u kojoj mjeri prilagoditi postupanje osobi s invaliditetom.”

Osim toga, Burić napominje da već sada zakonodavstvo omogućuje da se postupanje nadležnih tijela; policije, državnog odvjetništva i sudova; do određene mjere prilagodi žrtvi kaznenog djela. „To je bitno, jer kod žrtava kaznenih djela je iskustvo prolaženja kroz prekršajni i kazneni postupak – često traumatično. To je nešto što zovemo sekundarnom viktimizacijom. Umanjenje te viktimizacije je nužno za žrtvu, a važno je i za društvo u cjelini. Zato što je za adekvatno procesuiranje kaznenih djela i prekršaja važno osigurati da žrtva učinkovito sudjeluje u postupku. Informacije koje su nužne kako bi se nekoga osudilo vrlo često moraju doći od žrtve. To znači da se žrtva mora osjećati dovoljno sigurno, opušteno i zaštićeno da bi ih dala.”

Zato današnji pravni poredci omogućavaju prilagodbu postupanja potrebama žrtve. To je posebno aktualno kada žrtve imaju posebne potrebe. Ta prilagodba mora biti i usklađena s pravima okrivljenika, jer se želi postići pravedan postupak.

Informacije su nužne svim sudionicima postupaka

Kako bi policijsko ili  pravosudno tijelo znalo kako i u kojoj mjeri je potrebno postupanje prilagoditi žrtvi, bitno je da o tome dobije odgovarajuće informacije. Njih mogu dati upravo udruge koje se bave osobama s invaliditetom i koje znaju kako odgovarajuće komunicirati te koliko je primjereno u kojoj situaciji postupanje prilagoditi žrtvi.

Profesor Burić napominje da je, osim što je bitno raditi na osnaživanju žrtava i uključivanju organizacija civilnog društvo, važno raditi i na edukaciji policijskih i pravosudnih dužnosnika. “Zbog toga je važno da u ovom projektu, odnosno kroz implementaciju nastalih preporuka, sudjeluju i Policijska akademija, Pravosudna akademija, Odvjetnička akademija, sve institucije koje provode educiranje kadrove s kojima će osobe s invaliditetom kao žrtve kaznenih djela doći u kontakt. Važno je raditi i na edukaciji i senzibilizaciji onih udruga koje su u ovom trenutku dio sustava podrške žrtvama kaznenih djela i prekršaja.”

Riječ je, navodi naš sugovornik, o udrugama u čijem radu osobe s invaliditetom do sada nisu pronašle odgovarajuće mjesto: “Postoje udruge koje se bave zaštitom prava žena, djece… koje su žrtve kaznenih djela i prekršaja. Do sada su u njihovim djelatnostima osobe s invaliditetom vrlo skromno pronalazile svoje mjesto. I u odnosu na udruge i institucije koje su dio sustava podrške žrtvama kaznenih djela, potrebno je raditi na tome da se i osobe koje rade u tim organizacijama educiraju i senzibiliziraju u vezi problema osoba s invaliditetom.”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.