Pandemija korone i nedavni potresi u Hrvatskoj, neki su od ozbiljnih psiholoških izazova s čijim se posljedicama društvo suočava posljednjih godinu i pol dana. Specifične okolnosti visokog stresa na svom mentalnom radaru dodatno su osjetili ratni veterani s otprije dijagnosticiranim PTSP-om.
Po čemu je njihova situacija drugačija te na koje se načine taj dio populacije nosi sa svakodnevnim životnim problemima, u razgovoru za MojeVrijeme.hr objašnjavaju subspecijalistica psihoterapije Mirna Pandžić Sakoman i magistar psihologije Zoran Komar. Oboje su već godinama su dio stručnog tima za psihosocijalnu pomoć i podršku u sklopu Udruge branitelja liječenih od PTSP-a grada Zagreba.
“Negdje se uspjelo prodrijeti u javnost s činjenicom da ljudi koji su bili u ratu nisu više isti, da ih je to na ovaj ili onaj način potresao. Neke do te mjere da su oboljeli. Ali PTSP nije samo individualna dijagnoza ili psihijatrijski poremećaj. On je i obiteljski problem jer se itekako snažno reflektira na sve bližnje. Na supruge, djecu, sve ukućane koji žive s takvom osobom. Nažalost, o tome se u javnosti jako malo govori.”
Kratak fitilj, puno eksploziva
U stručnoj terminologiji riječ je o fenomenu sekundarne viktimizacije, a situacije u kojima se on očituje u svakodnevici mogu biti različiti. Kao primjer, reći će, tu je jedan od klasičnih simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja – kratki fitilj, odnosno niska tolerancija na frustraciju.
“U tom slučaju samo jedna pogrešna riječ izaziva iskakanje osigurača. Dovodi do toga da čovjek u domu polupa sve stvari oko sebe, ne udara nikoga, ali su ukućani u šoku. Ostaju traumatizirani, zovu policiju, a čovjek zatim govori kako se pola tog događaja uopće ne sjeća. Ili zamislite situaciju kada osoba u dva, tri u noći odjednom počne skakati po krevetu kao da trči maraton i lupa po zidovima. Ta je situacija sama po sebi šokantna i traumatizirajuća. Obično su prve izložene supruge, a zamislite onda i djecu koja to sve gledaju”, prenosi psiholog neka od svjedočanstava članova obitelji koje se javljaju za pomoć u savjetovalištu Udruge u Prečkom. U posljednjih petnaest godina djelovanja stručnu psihološku i psihijatrijsku pomoć ondje su potražile brojne braniteljske obitelji kojima je savjetovalište, inače jedino takvog tipa u Hrvatskoj, kako ističe, primarno i namijenjeno.
Posljedice za društvo dalekosežne
Odnos društva prema problematici osoba liječenih od ratnog PTSP-a i njihovih obitelji Komar ocjenjuje nedovoljnim i olakim ignoriranjem stvarnosti. Jer štetu trpe mnogi u zajednici, ne samo liječeni veterani. To su kroz suvremenu povijest potvrdili primjeri i drugih zemalja s ratnim iskustvima.
Zoran Komar i Mirna Pandžić Sakoman
“Tu je čitav koloplet problema koje, čini se, kao loša kućanica guramo pod tepih. A onda znate što se dogodi, sve to izbije van u puno gorem obliku. Kao društvo o tome trebamo otvoreno govoriti. Ne smijemo bježati od činjenice da smo kao zajednica visoko traumatizirani, gdje obitelji trpe događanja u kojima su sudjelovali njihovi očevi prije 25 i više godina”, navodi Komar.
Transgeneracijski prijenos traume
U spoznajnom smislu, kaže Komar, u toj su problematici najdalje odmakli stručnjaci u Izraelu. Oni opisuju fenomen transgeneracijskog prijenosa traume koji su svojedobno počeli istraživati kod djece osoba koje su preživjele užas Holokausta. Osim što su utvrdili da prvi potomci imaju simptome posttraumatskog stresnog poremećaja premda su rođeni nakon Drugog svjetskog rata, istraživanja su otkrila i da treća generacija razvija iste simptome.
“Dakle, trauma se prenosi s koljena na koljeno. A mi u Hrvatskoj imamo situaciju da očito ni sve rane iz Drugog svjetskog rata nisu zacijeljene što se, nažalost, vidjelo kad je izbio Domovinski rat. Tako da je to kontinuum tragedije i nesreće koju ne smijemo stavljati pod tepih. Inače kao refleksiju imamo slučajeve obiteljskog nasilja, stopu nesretnog stradavanja o kojoj se slabo govori i drugo. Tako da nas svako ignoriranje vodi u još veću nevolju”, upozorava Zoran Komar.
Zbog osobnog iskustva aktivnog sudjelovanja u Domovinskom ratu u prednosti je, ističe, u razumijevanju situacija osoba koje traže pomoć u savjetovalištu i na radionici koju jednom tjedno organiziraju u Josipa Slavenskog 9 u Prečkom. Redovni polaznici su podjednako i umirovljeni branitelji, kao i oni još radno aktivni koji se liječe od PTSP-a.
Ratni i civilni PTSP, sličnosti i razlike
Već 15 godina kao vanjska članica tima na pružanju stručne pomoći angažirana je i supspecijalistica psihoterapije Mirna Pandžić Sakoman iz Klinike za psihijatriju Vrapče. Kako se pokazalo i u praksi tamošnje dnevne bolnice pri Zavodu za socijalnu psihijatriju, oko 90 posto oboljelih od PTSP-a su pripadnici braniteljske populacije, dok su preostalih deset posto ostale osobe.
U samoj definiciji bolest podrazumijeva da je osoba bila izložena ozbiljnoj opasnosti po život, što je i jedan od glavnih dijagnostičkih kriterija da bi se uopće moglo govoriti o posttraumatskom stresnom poremećaju.
“Dakle, nije samo rat uzrok PTSP-a i nemaju ga svi branitelji, već samo onaj tko se nalazio u izravnoj životnoj opasnosti. Kad ovako razgovaramo, neki znaju reći pa pucali su po meni. Onda je odgovor, nažalost, pucali su po svima. Znači, izloženost vatri nije dovoljan kriterij za ratni PTSP. Postavljanje dijagnoze podrazumijeva da je netko bio ranjen, da je bio u logoru, odnosno izložen zaista ozbiljnoj životnoj opasnosti. S druge strane, u civilnom životu jasno je PTSP se također može razviti kod žrtava prometnih nesreća, nakon silovanja i svih drugih nesretnih događaja kod kojih je osoba u stvarnoj životnoj opasnosti”, tumači psihijatrica Pandžić Sakoman.
Simptomi
PTSP se može javiti u nekom vremenskom roku. Prvi dan se razvija samo akutna reakcija na stres koja traje nekih sedam dana, a nakon mjesec dana počinju se javljati i simptomi bolesti. Najčešće su to simptomi povučenosti. Osoba je napeta, tjeskobna, nervozna, lako plane na način da ponekad i pogrešno postavljena šalica zna izazvati svađu. Stručnim terminom nizak prag tolerancije ogleda se u reakciji da osoba plane na sve.
“Nema tu nekakve kontrole da se broji do deset, jer jedna sitnica izbaci ljude iz takta. Tu su zatim i simptomi izbjegavanja. Osoba pokušava izbjeći sve ono što podsjeća na rat. Tako se recimo kloni obilježavanja obljetnica, izbjegava prolaske određenih prostora i lokacija ratnih događanja u kojima je sudjelovao, kao i samih razgovora s poznatima o ratu. Priča nanovo budi i nelagodu, vraćaju se sjećanja na ratna zbivanja što je također jedan od simptoma PTSP-a. To su tzv. intruzivna sjećanja, kada se i bez podsjetnika sjećanja na traume javljaju sama od sebe. Taj simptom je općenit, nije vezan samo uz ratni PTSP. Tu je još i nesanica kao glavni pratitelj brojnih psihičkih poremećaja pa tako i ovog. Oboljela osoba teško usne, a kada zaspe često se budi tijekom noći, u znoju, s noćnom morom. Ljudi često sanjaju ratne sadržaje, da ih progoni neprijatelj. Buđenje je rano ujutro, a iscrpljenost kao posljedica izaziva cjelodnevni umor i lošu koncentraciju. Još jedan simptom je i depresivno raspoloženje, a kod mnogih je to često i osjećaj praznine, besmisla i emocionalne otuđenosti od drugih ljudi. Za branitelje oboljele od PTSP-a karakterističan je i osjećaj krivnje što su ostali živi, dok su neki njihovi prijatelji, suborci poginuli.”
Dugotrajno liječenje
Ako se nakon postavljene dijagnoze u idućih godinu, tri, pet psihijatrijskog liječenja ne vidi zadovoljavajući napredak u psihičkom zdravlju osobe, već dolazi do pogoršanja, u tom slučaju nastupaju trajne promjene ličnosti. Onaj tko ima PTSP podrazumijeva poremećaj koji je izliječen, dok druga osoba trajno boluje od nečega što je stalno. Uloga psihijatra tu nije više da pokušava izliječiti pacijenta, nego da osobi pomogne da se što bolje nosi s preostalim psihičkim snagama. Bilo to određenim lijekovima ili psihoterapijskim zahvatom. U najgorem slučaju tu je uvijek bolničko liječenje, kroz program dnevne bolnice ili hospitalizacije, pojašnjava dr.spec. Pandžić Sakoman.
Odgođeni oblik PTSP-a nije hrvatska izmišljotina
U sjeni državnih najava planiranog rješavanja statusa veterana za dodatnih oko pet tisuća osoba u javnosti se opet povlače i pitanja koji je to vremenski period u kojem se o dijagnozi i dokumentiranju PTSP-a može govoriti.
“Taj stav da se netko godinama nakon rata ‘sjetio’ bolesti je jako ružan i stigmatizirajući, za bilo koju oboljelu osobu, bila ona branitelj ili ne. I to što ona traži pomoć i liječi se pet, deset i 20 godina nakon traume, izlaže ju se nekakvom ruglu. Trebamo znati da postoji odgođeni oblik PTSP-a. To nije hrvatska izmišljotina, nego je medicinski priznata činjenica od strane svjetskih stručnjaka koji se bave ovom problematikom. Isto tako, postoji situacija da je, ako govorimo o branitelju, osoba imala prometnu nesreću do koje je relativno dobro funkcionirala. Nije imao neke manifestne simptome ratnog PTSP-a, ali onda jedna trauma kao okidač izvuče i druge koje je dotad uspješno kompenzirao adaptacijskim mehanizmima.”
Svaki novi stresor, poput spomenute korone, potresa ili čak socio-ekonomski faktori u slučaju gubitka primanja, izazov je s kojim se branitelji liječeni od PTSP-a teže nose. Ne treba olako donositi procjenu, poručuje psihijatrica Mirna Pandžić Sakoman. Neizmjerno ju žalosti što i neki kolege na sam spomen veterana znaju reći – ah, oni branitelji samo skupljaju papire. To je jako ružno, jer bolestan čovjek se mora liječiti. No, činjenica je da ni u Zagrebu, pogotovo ne u manjim sredinama u Hrvatskoj psihijatar nije svima dostupan. Kao što je i traženje pomoći čak i u metropoli još uvijek sramota, pa se i neki veterani radije posegnu za alternativnim metodama. Primjerice, za pićem jer je još uvijek društveno prihvatljivije piti alkohol, nego potražiti stručnu pomoć i uzeti apaurine.
Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala
Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva
je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
