Ljerka Car Matutinović: Volim život, obitelj i svoj posao

Osim bogatog književnog stvaralaštva, Ljerka Car Matutinović, profesorica hrvatskog i talijanskog jezika i književnosti radila je na Sveučilištu u Firenci kao lektorica za hrvatski jezik, a u V. gimnaziji u Zagrebu 15 je godina predavala hrvatski jezik. Bila je i urednica na Hrvatskom radiju, a i danas je još uvijek aktivna – piše, bavi se unucima i praunucima, a tijekom listopada, u Zagrebu će predstaviti novu knjigu “Sve moje ljubavi” – izbor prepjeva njezine poezije na talijanski, španjolski i portugalski jezik.

“U svojim pjesmama pjesnikinja Ljerka Car Matutinović uspostavlja ravnotežu emocija i duhovnosti. Prepoznatljiva je po svojim stihovima čudesne simbolike i osebujnog ritma. Ona pjeva o prostorima, gradovima, o ljudima, o anđelima, o zavičaju i o djetinjstvu. Njezina zaljubljenost u život otkriva radost bivstvovanja i radost stvaralaštva. Poezija je za nju način kako se živi”, napisala je na koricama knjige “Sve moje ljubavi”, njezina urednica Zorka Jekić.

Napisano me je silno zaintrigiralo pa sam autoricu poželjela i osobno upoznati. “Nema problema, možemo popiti kavicu i porazgovarati”, odgovara mi gospođa Ljerka na poziv na intervju pa nastavlja: “Samo nemojmo previše rano, ja sam Vam noćna ptica!”

Moja sugovornica, naime, saznat ću kasnije, dugo u noć radi – čita, piše, lektorira. Ujutro voli odspavati kako bi bila orna i čila za dan koji je pred njom. Nalazimo se u nedjeljno prijepodne, u blizini njezina stana u širem centru Zagreba. Gospođa Ljerka stiže svježa, nasmijana i raspoložena za razgovor.

Započinjemo pričom o njezinim unucima, blizancima Marku i Luki. Oni su joj, kaže, najveća podrška, ali i inspiracija. Još kao djeca postali su literarni junaci u njezinu romanu “Duplići Ma i Lu”. Danas se s veseljem prisjeća brojnih veselih zajedničkih ljetovanja u njezinoj rodnoj Crikvenici. “Preko ljeta smo se puno družili, dečki su znali ostati kod mene i po mjesec dana. Vodila sam ih na kupanje, kuhala im omiljena jela, brinula o njima i učila ih talijanski. Pisali su i diktate u našem dvorištu. To su nezaboravne uspomene koje ću pamtiti dok sam živa. Osim toga, oni su moja cjeloživotna inspiracija“, kaže ponosna baka Ljerka.

Priznaje da je s dva dječaka bilo i puno posla, ali ona je to sve obavljala sa smiješkom. Ništa joj nije bilo teško. Danas su i oni već roditelji pa gospođa Ljerka uživa u druženju s praunucima. “Nonica me zovu. I mali i veliki. Toliko mala djeca ne znaju što je to pranona, a baka nikad nisam bila i ne mogu biti – pa ja sam ipak Primorka!”

Priznaje da joj je najteže bilo u samom jeku pandemije koronavirusa. “Tada tri, četiri mjeseca nisam izašla iz kuće, osim, naravno, najnužnije nabavke, tu u ulici. Nisam centra grada vidjela tjednima. Jako mi je to sve teško palo. Ljudi su se udaljili, otuđili. Nisam se više nalazila s prijateljicama, prestala sam primati posjete, ali i pozive na kavu. Bilo je baš teško i osamljeno. Danas izađem – dvaput sam se cijepila, a i uvijek biram susrete na otvorenom, kao sada s Vama”, govori mi gospođa Ljerka.

Dok razgovaramo, divim se njezinoj mladolikosti, vedrom i optimističnom duhu i ljubavi prema životu. “Tajna moje vitalnosti je u tome što puno radim. I brinem o drugima puno više nego o samoj sebi”, otkriva mi.

Dodaje da kasno liježe, nerijetko i iza dva sata po ponoći. Često je upravo noću posjete muze i onda vrijeme naprosto proleti. Svoje misli, stihove, ali i skice za nove tekstove uvijek zapisuje rukom, u bilježnicu. Tek kada svoje bilješke uredi, prenosi ih u računalo.

“Ujutro malo dulje spavam. Zatim si pripremam doručak i kavu te planiram svoj dan. Nemam nikakve posebne recepte za mladolikost i vitalnost. Jedem sve, ali ničega previše. Kuham svaki dan. Jako volim voće – naročito mandarine, banane i jabuke. Nastojim svakoga dana jesti i povrće. Jednom tjedno na ručak mi dođe sin pa mu uvijek pripremim nešto novo. Prije su dolazili i unuci – sada su jako zaposleni pa ne stižu toliko. Voljeli su štrudle pa sam im znala ispeći po dva pleha. Sada to više ne radim.”

“Držim do sebe, ali nisam opsjednuta vanjštinom i izgledom. Volim male stvari, veselim se svakom novom danu, susretima s obitelji. Bez njih ne bih mogla. Kada su unuci zauzeti i kada se ne vidimo, čujemo se, pišemo si i gledamo se preko mobitela. To je pravi spas!”

Osim obitelji, gospođa Ljerka privržena je i svom rodnom kraju – Hrvatskom primorju i Crikvenici. 2019. proglašena je počasnom građankom Crikvenice.

Ruža iz Teksasa

Kao jedno od najljepših perioda u životu, gospođa Ljerka ističe vrijeme koje je provela kao profesorica hrvatskog jezika u V. gimnaziji u Zagrebu.

“Nastojala sam djecu razumjeti, motivirati ih. Uvijek bih pronašla neke zanimljive detalje iz života pisaca o kojima smo učili, tako da oni to zapamte. Voljeli su me i od milja zvali Ruža iz Teksasa. Svaki put kada bih ulazila u razred, dnevnik bih, odmah s vrata, bacila na katedru. Njima je to bilo silno zabavno i međusobno su se kladili oko toga kada će, umjesto na stol, dnevnik završiti na podu (smijeh). Ali bili su jako dobri, pristojni. Nisu bili agresivni ni nametljivi. Bilo mi je divno raditi s njima.”

Otkriva kako je s mnogima od njih i danas u kontaktu, putem društvenih mreža. “Sjećaju se oni brojnih anegdota iz toga vremena pa se uvijek razveselimo i nasmijemo kada se čujemo. Uvijek bi primijetili moju novu frizuru, nove okvire naočala – sve! Nisu nikad ništa komentirali na glas, bili su divni!”

Firenca u srcu

Prekrasna sjećanja vežu je i uz talijanski grad Firencu. Na tamošnjem je sveučilištu, naime, dvije godine radila kao lektorica hrvatskog jezika. Sa sobom je u tu životnu avanturu povela i sina Igora, želeći mu pokazati taj dio svijeta te mu omogućiti da nauči talijanski jezik.

“U početku nije bilo lako, ali zajednički smo ubrzo organizirali lijep i dobar život. Imala sam krasne studente. Baš sam neki dan pronašla predivnu razglednicu firentinske katedrale. I sve mi se vratilo u sjećanje. Lijepo smo živjeli tamo – imala sam svoje ‘štacije’ – prodavačice na tržnici, omiljene dućane. Znate, tada sam po prvi put uživala u blagodatima Zapada – kod nas u to vrijeme ničega nije bilo. Tamo sam stekla i prijatelje za cijeli život, divno su me prihvatili i cijenili. Ta druženja, susreti ostat će mi u srcu zauvijek. Moj je sin tamo završio dva razreda škole i vjerujem da mu je to dragocjeno iskustvo.”

Ako se situacija s koronom stabilizira i popravi, gospođa Ljerka rado bi ponovno posjetila Firencu i obišla sve drage firentinske adrese i lokacije. “„Želim se još jednom popeti na Giottov zvonik katedrale i vidjeti cijeli grad na dlanu. To mi je velika želja!”

Radio kao novo životno poglavlje

Ljerka Car Matutinović kaže kako je imala sreću jer čitav život radi ono što voli. Osim poučavanja i pisanja, uspješno se bavi i prevođenjem. S talijanskog jezika prevela je niz poznatih dječjih naslova – od “Nosoroga” Alberta Moravije preko “Putovanja plave strijele” Giannija Rodarija pa do legendarnih Pinokija i Čipolina. Tu su i djela za odrasle: Boccacciov Dekameron, izabrana djela renesansnih pisaca te izbor iz talijanske suvremene proze.

Bila je i uspješna radijska urednica na Hrvatskom radiju gdje je radila u Obrazovnom programu, a svojevremeno je imala i emisiju iz talijanskog jezika. “Svakom sam svom poslu uvijek pristupala izuzetno odgovorno, s puno pažnje i ljubavi. Voljela sam to što radim i zato mi nikad nije bilo teško. A ni rezultati nisu izostali. Radio je posebna priča i poseban medij. Kada ga jednom upoznaš, zaljubiš se i ta ljubav traje cijeli život!”

Iznad svega – pisanje

Gospođa Ljerka do sada je objavila dvadeset zbirki pjesama, od kojih su tri na čakavskom narječju. Od 1961. objavljuje književne kritike, osvrte i eseje, a i dan danas piše ih za časopis Vijenac. “Objavljujem svoje osvrte u Vijencu dva puta mjesečno i to jako volim. Čitam s veseljem i s lakoćom, a tako i pišem. Često pisanje ostavim za sam kraj pa onda jednostavno sve te misli i ideje ‘istresem’ na papir”, otkriva mi moja sugovornica. Osim u Vijencu, objavljivala je u uglednim časopisima Forum, La Battana, Most, Republika, Nova Istra, Književna Rijeka, itd.

Neki od njezinih naslova za djecu bili su dio školske lektire, a među njima se svakako ističe roman “Duplići Ma i Lu”, zatim “Sve niče iz priče” te pjesme “Raduj se danu”. Autorica otkriva kako joj inspiracije ne nedostaje te kako uskoro možemo očekivati i roman nadahnut njezinim praunucima.

“Pratim ih i uživam u njihovim reakcijama, prvim koracima, prvim glasovima. Velika je privilegija to u životu dočekati i nastojim biti što prisutnija. Gdje ćete veće inspiracije od toga”, pita se Ljerka Car Matutinović.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.