Anita Kontrec: Nema mirovine za umjetnike, izvor sreće je živjeti tu i sada

Anitu Kontrec poznajem od 2004. godine. Radile smo tada zajedno u hrvatskoj redakciji radija Deutsche Welle u Bonnu. Nakon mog povratka u Hrvatsku 2006. godine, više je nisam sretala, sve do prije par dana. Putevi su nam se ponovno sreli u Zagrebu, u legendarnoj Nami. Usprkos maskama na licu, prepoznale smo se po glasovima. U kratkom razgovoru pored blagajne ispričala mi je ukratko svojih posljednjih desetak godina, najavila brojne projekte i planove te mi otkrila kako već nekoliko godina ponovno živi u Zagrebu. Dogovorile smo susret u Glazbenom zavodu, gdje se od prošloga četvrtka pa sve do 1. listopada može pogledati njezina izložba.

Anita me dočekuje u subotnje jutro, nasmijana i dobro raspoložena. Izložba se smjestila u maloj dvorani Glazbenjaka i oživjela je njezin potresom ranjeni prostor. Anitina su djela monumentalna, intenzivnih boja, prepuna energije i svjetlosti, kontrastna. Dok razgledavam izložbu, započinjemo razgovor.

“Osnivanje zaklade ozbiljan je i odgovoran korak, zapravo iskorak na razinu institucije”, govori mi. Dodaje da osnovati zakladu zapravo znači preuzeti odgovornost –  to je javni rad, ima opće korisnu svrhu, a uključuje i financijsku odgovornost .

“Bilo mi je bitno da u momentu kada se vratim u Hrvatsku i kada se uključim na hrvatsko umjetničko tržište, pokušam dati svoj doprinos tome da se na to tržište uvede određeni red. Ovo je moj pokušaj da čitavu situaciju vezanu uz komunikaciju i odnose izdignem na jednu drugu razinu, ili drugim riječima – da se zna tko pije, a tko plaća”, pojašnjava.

S ponosom dodaje da je to prva zaklada ženske umjetnice u Hrvatskoj. “Sve je to na neki način neobično za našu sredinu, međutim svi oni koji žive vani poput mene – tridesetak sam godina provela u Njemačkoj, ali radila sam i u Italiji, Francuskoj, Austriji i Švicarskoj, a zadnji moj umjetnički izlet bio je u Americi, u Chicagu – poznaju takav način rada. To je modus koji spaja profil umjetnika i instituciju.”

Anita Kontrec na Filozofskom je fakultetu u Zagrebu diplomirala anglistiku, sociologiju i etnologiji, dok je na Likovnoj akademiji bila gost-student i pohađala kiparsku klasu. Danas, u 67. godini života, s nostalgijom se, ali i s ponosom prisjeća svojih prvih umjetničkih koraka.

“Zagreb je apsolutno moje ishodište. Osim činjenice da sam tu rođena i da sam tu stekla obrazovanje, ja sam i dio žive umjetničke scene sedamdesetih i osamdesetih godina te sam se družila sa širokim krugom likovnjaka. Kada sam 1989. godine došla u Koeln, shvatila sam da je hrvatskoj umjetnosti apsolutno mjesto u europskom kontekstu, ali i da smo u nekim stvarima čak i bolji od europske konkurencije.”

Kod nas, kaže, u najboljem i najgorem smislu riječi, tada nije postojalo tržište umjetnina. Oni koji su stvarali, činili su to iz vlastite potrebe da se izraze. Na umjetničkoj sceni vladala je, prisjeća se Anita, nevjerojatna kolegijalnost, a sama umjetnost bila je vitalna, bila je živa organska cjelina. “S tom sam energijom stigla u Njemačku, imala sam svoje ideje o umjetnosti i imala sam ogromnu sreću da su one od prve prepoznate”, ne skrivajući ponos, priča mi Anita.

Njemačka

Za njezin su odlazak u Njemačku zaslužna tri životna momenta. Prije odlaska, kao anglistica deset je godina bila suradnica International University Centra u Dubrovniku. Tamo je upoznala vodeće ljude s najvećih svjetskih sveučilišta, a najviše se družila s Nijemcima.

“Sveučilište u Siegenu, koje je 1989. proglašeno najboljim sveučilištem u Njemačkoj, pozvalo me je da tamo upišem doktorat. A to je ponuda koja se ne odbija. Osim toga, bio je tu i jedan razlog privatne prirode. Na jednom od mojih putovanja u Njemačku, upoznala sam mog tadašnjeg i dugogodišnjeg partnera, njemačkog slikara i kipara. Neko smo vrijeme vezu održavali na daljinu, no, uskoro smo shvatili da želimo živjeti zajedno i ja sam doselila. Na preseljenje me je dodatno potaknula i situacija u zemlji koja je ozbiljno mirisala na ratna zbivanja”, govori Anita.

Po dolasku u Njemačku, dala si je godinu dana vremena da se snađe, nauči jezik, upozna institucije i tamošnje prilike. Već 1990., zajedno s partnerom, predala je koncept za izložbu koji je odmah prihvaćen od strane Ministarstva kulture i grada Aachena.

“Dobili smo izložbeni prostor u Ludwig Forumu, a već 1992. imala sam izložbu u suradnji s muzejom Ludwig. To su najviše umjetničke i kulturne institucije u Njemačkoj. Imala sam puno sreće i tko god je došao u kontakt s mojim radom, prepoznao ga je kao kvalitetnog”, otkriva Anita. Imala je tada iza sebe i niz izložbi u Hrvatskoj, ali i opus koji je mogla pokazati. Imala je, kaže, veliku sreću biti na pravom mjestu i u pravo vrijeme. U Njemačkoj je, umjesto planirane 2, 3 godine, ostala gotovo 30 godina.

“Nakon retrospektivne izložbe 2016. u Zagrebu, osjetila sam koliko mi znači biti ovdje. Bilo mi je divno vidjeti brojne bivše kolege, nove generacije mladih umjetnika, ali i ljude iz privatnog života. Kao da mi je cijeli život prošao pred očima! Shvatila sam koliko mi sve to znači, shvatila sam koliko mi je moja sredina dala, a onda sam si postavila ključno pitanje – što ja mogu dati svojoj sredini?”

I tako se rodila ideja o Zakladi, pojašnjava Anita. Njezin je opus ogroman i raznolik. Počela je kao konceptualna umjetnica, a zatim se počela izražavati kroz skulpture. Poslije je krenula raditi svoje prepoznatljive slike-objekte, posvetila se novim materijalima. Uslijedili su performansi i instalacije.

“Jedno od mojih kulturoloških iskustava je i činjenica da sam početkom sedamdesetih godina bila jedna od osnivačica legendarnog Kugla glumišta. Tamo sam bila zadužena za scenografiju i kostime – to su bile vrlo ekstravagantne, ogromne instalacije. To iskustvo komuniciranja s velikim prostorima, događanja na otvorenom, na ulicama, u prirodi – to sam sve proživjela, a onda sam to preselila u kontekst moje osobne umjetnosti”, analizira Anita.

Ističe kako je njezina želja danas, nakon 30 godina kulturnih suradnji s njemačkim institucijama i kulturnim kružocima koji su se sami organizirali, potaknuti novu energiju samoorganizacije umjetnika kao poduzetnika.

“Jer to umjetničko kukanje – ‘joj, nemamo para’ koje uglavnom završi na birtijaškim razgovorima, potpuno je jalovo. Danas umjetnici moraju biti i menadžeri, ali moraju ostati u fokusu svoga stvaralaštva. Ja osobno ne mogu nikome ništa garantirati, ali već sam stupila u kontakt s Goethe institutom i s njemačkim veleposlanikom u Zagrebu. Ja se deklariram kao hrvatsko-njemačka umjetnica i osjećam određenu obavezu i prema toj državi koja mi je jako puno dala. A Njemačka ima standard koji joj omogućuje potpunu valorizaciju moga rada.”

Novinarstvo

Druga karijera koju je Anita paralelno gradila bila je ona novinarska. “Krenula sam kao mlada novinarka 1976. godine, kada se osnivao časopis Polet. U Poletu sam objavljivala od drugog broja. Poletov utjecaj i značaj je poznat, a ja mogu samo reći da je ta ekipa promijenila novinarstvo – i novinski jezik i njegov vizualni dio. U novinarstvu sam imala priliku artikulirati sve ono što mislim o umjetnosti. Težište moga novinarskog rada bilo je praćenje književnosti i umjetnosti”, kaže Anita Kontrec.

Kao najljepše poglavlje svoga novinarskoga rada u Hrvatskoj navodi suradnju s Danijelom Dragojevićem u okviru emisije „Dnevnici i pisma“ na 3. programu Hrvatskoga radija.

1990. počela je raditi za Deutsche Welle – kao slobodna suradnica u hrvatskoj i centralnoj redakciji, a surađivala je i u njemačkom i engleskom programu. Nekoliko godina kasnije, bila je dio ekipe koja je osnovala bosanski program u toj medijskoj kući. Nakon 10 godina slobodnjačkog staža, 2000. primljena je za stalno i na tom je radiju dočekal novinarsku penziju.

“Novinarstvo mi je, kao dio moje karijere bilo važno jer mi je, među ostalim, omogućilo i sigurnu egzistenciju, a radila sam u mediju koji je obuhvaćao cijelu kuglu zemaljsku. Imala sam pristup sadržajima, događanjima, ali i kontinuiranoj edukaciji”, kaže moja sugovornica.

Mirovine u Njemačkoj i Hrvatskoj

Njezina je radna situacija, navodi, bila prilično specifična: “Prag odlaska u mirovinu u Njemačkoj se stalno pomicao, a u moje vrijeme, starosna mirovina počinjala je sa 65 godina. Za novinare su ipak vrijedila neka drugačija pravila, zbog visoke razine stresa s kojim se susreću svakodnevno. Dakle, nakon navršene 50. godine mogli smo se izjasniti želimo li otići u privremenu mirovinu u kojoj nam se, sve do ispunjenja uvjeta za punu mirovinu, isplaćivalo 70 posto plaće, a od početka starosne mirovine, prešli bismo u uobičajeni režim starosne mirovine.”

“Ja sam ispunila uvjete za odlazak u prijevremenu mirovinu, i po godinama i po načinu na koji sam bila zaposlena. Radila sam više od deset godina kao slobodna suradnica, a onda još toliko kao stalno zaposlena. Naime, prema njemačkom zakonodavstvu, ako ste preko 10 godina angažirani određenim intenzitetom, Njemačka vam je po zakonu dužna ponuditi stalno zaposlenje.”

Mirovinu je ostvarila i u Hrvatskoj, zahvaljujući statusu slobodne umjetnice. Osim toga, četiri je godine provela kao prevoditeljica u tvrtki Ina Naftaplin. “Nakon te četiri godine ipak sam dala otkaz jer sam shvatila da je to lagodan i financijski siguran život koji me nimalo ne ispunjava. Nije bilo te financijske naknade koja bi mi mogla pružiti zadovoljstvo kao moj umjetnički rad”, priča Anita.

Dodaje kako u Njemačkoj, na samom početku nije imala nikakvu sigurnost – prihvaćala je sve moguće poslove koji su joj se nudili jer je morala zarađivati za život. Danas je, kaže, doista zadovoljna postignutim u svoje dvije karijere: “Osjećam se silno bogatom zbog svih mojih iskustava, ispunjenosti, ljudi s kojima sam imala priliku raditi.” Kaže kako je za nju odlazak u mirovinu samo formalnost.

“Za umjetnika nema mirovine jer umjetnik ste sve dok je vaša percepcija otvorena, dok god ste sposobni učiti, dok god ono što vidite i proživljavate možete artikulirati. To je za mene definicija umjetničkoga djelovanja. Sve dok zračite energijom kreativnosti i nade, vi djelujete i radite“.

„Umirovljenje je jedna točka u vremenu nakon koje mnogi ljudi misle da je njihov radni vijek gotov. Često, u potrazi za društvom, obilaze liječničke ordinacije, gutaju hrpe lijekova jer misle da će im to produljiti život. Naravno, čovjek usput pokupi neke boljke jer se troši na svim razinama. Ali, što sa svim tim vremenom koje se odjednom oslobodilo, što sada sa životom? Mnogi ljudi padaju u depresiju, bore se s malim mirovinama i postaju frustrirani. Mnogi su s pravom razočarani situacijom u državi i društvu. Ja to sve razumijem, ali moto mog života, koji je vrijedio i kada sam imala 20 godina je – čovjek je u svakoj fazi svoga života kreator vlastite sreće! Tko god preuzme odgovornost za svoj život, uživa u nagradama na različitim planovima. Slobode nema bez odgovornosti. Dok god ste slobodni, osjećate se snažnima. Nema većeg bogatstva“, poručuje Anita Kontrec.

I u Njemačkoj kopaju po smeću

Iako u Hrvatskoj postoji percepcija da u Njemačkoj teče med i mlijeko, kaže, te da njemački umirovljenici dobar dio godine provode u Palma de Mallorci, to već odavno nije tako.

“I u Njemačkoj ima puno ljudi koji kopaju po kontejnerima. Tamo se tržište rada kompletno promijenilo. Danas sve funkcionira po principu projekata. Iscrpe vas do krajnjih granica, a plaćaju vas kao početnika. Tako mnogi mladi ljudi troše svoje godine za relativno malu naknadu. To je legalna forma eksploatacije. Sada se to konačno zakonski reguliralo i poslodavac ipak ima obvezu zapošljavanja tih ljudi. Veze, nepotizam i korupcija postoje i tamo, samo je bolje prikriveno i zapakirano. No, ono što moram priznati, pravi talent i pravo znanje, ipak se prepoznaju.”

Anita Kontrec nije najsretnija svojim tretmanom u domovini te i svojim primjerom potvrđuje staru izreku da nitko nije prorok u vlastitoj zemlji.

“Nakon moje retrospektivne izložbe u galeriji Prsten 2016. koja je bila zaista relevantna i sjajno primljena, nije se u Hrvatskoj baš ništa dogodilo. Ali, uslijedili su međunarodni pozivi – direktni poziv na Bijenale u Veneciji, zatim poziv da predajem na Dulwich koledžu u London.  Bila sam u Parizu i Chicagu, po 2 godine na umjetničkoj rezidenciji. A u Hrvatskoj, osim lijepih riječi, nema pomaka”, pomalo rezignirano kaže Anita.

“Već 5 godina plačem pred vratima Grada Zagreba da mi omogući neki prostor za atelje. Isto je i s HDLU – raspolažu ateljeima u Voćarskoj i još nekim mjestima u gradu, ali ja nisam uspjela dobiti ni jedan četvorni metar prostora, bez obzira na moju svjetsku slavu, bez obzira na ogroman opus i depo koji puca u šavovima.”

Anita Kontrec svoj će glavni opus, njegovu jezgru, pohraniti u Zakladu. Riječ je o dvadesetak ključnih dijela, po nekoliko iz svake njezine umjetničke faze. U radu je inspirira i pokreće ideja da postoji trenutak u kojemu sve postaje umjetnost.

U klasičnoj kulturi, starenje je proces koji se cijeni.

“U percepciji se dogodi nešto što vam omogućuje da svemu date formu i oblik. To je kredo mog cjelokupnog stvaralaštva. Svakodnevne objekte, a naročito one vezane uz svakodnevicu žena, koristim kao dijelove svojih radova. Miješam ih s riječima, jezicima – radim s hrvatskim, njemačkim i engleskim, povremeno i s francuskim. Kao umjetnica, stalno hodam s antenama i retrovizorima i život mi nikad nije dosadan jer sve je potencijalno umjetnost”, razigrano će Anita.  

Otkriva kako je tajna njezine vitalnosti ljubav! Ali ne ona bazična ljubav, vezana uz određenu osobu. Ljubav je za nju kvaliteta življenja, zahvalnost da je tu, živa i zdrava. “Ljudi prebrzo zaboravljaju kako im je zapravo dobro. Moja tajna je da svakoga dana nađem barem pet razloga zbog kojih sam zahvalna. Jedan je taj da svakog jutra mogu ustati i osoviti se na vlastite noge. To možda zvuči banalno, ali ima jako puno ljudi koji to ne mogu ili koji to više ne mogu.”

Tu je i cjeloživotno učenje. “Mama mi je uvijek govorila – ‘Anita, i magarac je lijep dok je mlad’. Stoga sam veliki pobornik cjeloživotnog učenja. U klasičnoj kulturi, starenje je proces koji se cijeni. To je zbir svih znanja, vrlina, talenata, iskustava, svega dobroga što si u životu napravio i svega lošega iz čega si nešto naučio. Ima jako puno izvora vitalnosti, a izvor sreće je živjeti tu i sada”, zaključuje Anita Kontrec.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.