‘Važno je prepoznati duhovne potrebe starijih osoba, posebno u zdravstvenoj i socijalnoj skrbi’

Kako to da su starije osobe koje, primjerice, nepokretne leže u bolesničkim krevetima zadovoljne, a istovremeno ima i onih staraca koji su stalno namrgođeni i čangrizavi? Sve oko njih propada, mijenja se, gubi, ali neki stariji ljudi ipak održavaju tu neku svježinu, duh koji ih drži, govori nam predstojnica Katedre socijalne gerontologije na Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, profesorica Ana Štambuk, autorica znanstvenog članka “Starost i starenje u zrcalu duhovnosti”.

Kroz 25 godina rada na spomenutoj Katedri, pojašnjava nam okolnosti svojeg znanstvenog usmjerenja, u predavanjima studentima o starenju i starijim osobama na kolegiju Socijalna gerontologija, nešto je, kaže u cijeloj priči nedostajalo.

“Tako sam se počela baviti istraživanjem duhovnosti, četvrte čovjekove dimenzije, pored fizičke, psihičke i socijalne. Prema ruskom filozofu Nikolaju Berdjajevu, duševni život prožima čitav život tijela, kao što i tjelesni život djeluje na život duše. Stoga ne možemo odvajati jedno od drugog.

Definicija duhovnosti ima različitih, ovisno u kojem se društvenom ili humanističkom području definira, ali kao najrasprostranjenija, najprihvaćenija i najutjecajnija definicija uzima se ona američkog psihijatra Harolda G. Koeniga, koja kaže da je duhovnost osobna, da ju se ne može nametnuti. Duhovnost bi tako bila, pojašnjava naša sugovornica, osobna potraga za razumijevanjem odgovora na pitanja o životu, o smislu, o odnosu s transcendentnim, koji može (ali i ne mora) dovesti do ili proizaći iz razvoja vjerskih rituala ili formacije zajednice.

“Bitno je za duhovnost reći da ona može biti popraćena i izražena u religiji, ali ona zapravo nadilazi religioznost kao takvu. Mi smo po svojoj biti duhovna bića, ali možemo na različite načine pokazati svoju duhovnost, a najčešće se pokazuje kroz različite religiozne rituale i prakse. Sociolog John H. Evans kaže da je ona dio nas, ali nas istovremeno i nadilazi i mi tome težimo. Zato je u svojoj biti kompleksna.”

Utjecaj duhovnosti na uspješno starenje

Čini se, smatra profesorica Štambuk, kako je 21. stoljeće ono u kojem će se otkrivati značaj čovjekove duhovnosti. Posljednjih tridesetak godina prošlog stoljeća znatno je porastao broj znanstvenih istraživanja i radova o utjecaju duhovnosti na različite aspekte ljudskog života; područje rada, zdravlja, dobrobiti, uspješnog starenja. Zbog različitih pristupa, duhovnosti se još uvijek promatra uglavnom kroz različite religioznosti, a ne kao nešto što religioznost nadilazi.

Iz duhovnosti i ljudskog duha proizlaze čovjekove duhovne potrebe, a one su, navodi nam profesorica na Katedri socijalne gerontologije, potreba za slobodom, za ljubavi, zahvalnost, vjera, nada, prihvaćenost, zajedništvo, praštanje…

Zahvalnost je, kaže, izrazito lijepa duhovna potreba. Možete prepoznati ljude koji možda i nisu osvijestili svoju duhovnost na teorijskoj (filozofskoj) razini, ali su izrazito zahvalni za sve što im kažete ili napravite, za sve što ih okružuje, za život sam. Danas se, npr. u inozemnoj literaturi puno piše o praštanju kao važnoj komponenti duhovnog i psihičkog zdravlja.

“Ljudi koji ne znaju praštati ili ne mogu oprostiti samima sebi, bližnjima ili ljudima koji su ih povrijedili, zastali su, ne mogu rasti. Zapeli su u svom duhovnom razvoju. Često obilaze razne stručnjake i traže pomoć, no ako stručnjaci nisu educirani kako prepoznati duhovne bolesti, onda će osoba ostati bez lijeka! Zamislite kako bi bilo da osoba koja ima visoki tlak dođe liječniku koji ne zna da treba dati lijek za njegovo liječenje.”

Važni su to elementi koji su, naglašava naša sugovornica, itekako povezani s uspješnim starenjem i ne samo starenjem nego i uspješnim životom.

Pojam uspješnog starenja počinje se spominjati osamdesetih godina prošlog stoljeća, ali u njegovoj je definiciji bila isključena prisutnost bolesti, a nije bilo niti spomena duhovnosti. U kasnijim su istraživanjima autori i znanstvenici koji su se bavili konceptom uspješnog starenja uvidjeli da dotadašnje poimanje onog što bi bilo uspješno starenje nije potpuno.

“Zaključili su da uspješno starenje uključuje i bolest i nemoć, ali i da je izuzetno važno na koji način kompenzirati taj svoj psihološki, fizički ili socijalni nedostatak, a da tu izrazito pomaže duhovnost.”

Duhovnost se više može povezati sa starošću i iskazati starenjem. Profesorica Štambuk spominje znanstvene teorije prema kojima je povećanje duhovnih ciljeva i želje za našom introspekcijom, preispitivanjem i pogledom unatrag, odraz našeg duhovnog sazrijevanja.

Duhovnost nije odraz nemoći

“Do svojih četrdesetih i pedesetih godina života čovjek je usmjeren na materijalno prikupljanje stvari za nekakav siguran život. Fokus je usmjeren na posao, stan, osnivanje obitelji. Kad se sve to napravi, pita se – što sad? Prvi puta se susreće s pitanjem smisla svojeg života. Kasnije, kada vidite da gubite ljepotu, snagu, da dolaze bolesti, nemate više utjecaja i moći, sa 65 godina starosti mnoge to zatekne. Poznato je da se povećava stopa suicida kod osoba starijih od 65 godina. Ona je, prema nekim autorima, pet puta veća u odnosu na sve druge dobne skupine.”

Kada se čovjek nađe pred pitanjima duhovne prirode, tu vam materijalno, ističe profesorica Štambuk, više ne pomaže. Tu morate naći smisao, nadnaravnu kategoriju, pomiriti se s onime što je prošlo, s onim što više ne možemo promijeniti, naći smisao ovdje i sada, okrenuti se onom transcendentnom.

Pojašnjava kako duhovnost ipak nije samo odraz nemoći, bolesti ili slabosti koju nosi starenje, jer čovjek može sagledati svoj život i biti zadovoljan onim što je postigao ili napravio pa i u materijalnom smislu. Naime, duhovnost se očituje kroz svako čovjekovo stvaralaštvo i kreativnost, no pitanje je koliko je čovjek toga svjestan.

“Ne mislim da postići nešto materijalno znači nešto loše. Primjerice izgraditi kuću svojoj djeci je krasno. Ali staviti sve kockice samo na postignuća u materijalnom, to nije dobro.”

Nema čovjeka koji u životu nije napravio nešto loše ili krivo procijenio, ali u tom trenutku svatko radi najbolje što zna i umije, priča nam profesorica. Jako je važno kritički pogledati prošlost, ali biti okrenut budućnosti. Važno je uvidjeti da ako ne možeš više promijeniti kontekst onoga što se dogodilo, možeš promijeniti svoj stav o tome.

Spominje i psihijatra Viktora Emila Frankla, osnivača logoterapije koji je preživio koncentracijski logor. On je govorio da nema situacije u životu koju ne možemo izdržati, ako znamo zašto.

“Nije bitno što nam se događa, ali je važno kakav stav imamo prema tome što nam se događa. Neki će se na promjene prilagoditi, a neki će uporno tražiti da ih se vrati na staro.”

Duhovnost i potrebe za duhovnosti treba integrirati u skrb o starijim osobama

Duhovne potrebe starijih osoba trebaju biti prepoznate u okruženju gdje one žive, baš kao i one biološke, psihološke i socijalne, ističe Štambuk. Zato smatra važnim educirati stručnjake različitih profila koji rade sa starijim osobama o duhovnoj dimenziji čovjeka i potrebama koje iz nje proizlaze. Prije svega bi se to odnosilo na zdravstvenu i socijalnu skrb.

Ističe nekoliko razloga zašto se duhovnost i potrebe za duhovnosti treba integrirati u skrb o starijim osobama. Dodaje da Američko psihološko društvo, Američka psihijatrijska organizacija i Svjetsko udruženje socijalnih radnika govore o važnosti cjelovitog pristupa starijoj osobi koja uključuje i duhovnost. “Brojna istraživanja su pokazala se da gdjegod se uključila duhovnost, kao resurs koji osnažuje ljude, ona je dovela do dobrih rezultata.”

Kao drugi razlog navodi činjenicu da su ljudi starije dobi (današnje generacije starijih) religiozniji od svih drugih dobnih skupina, a pripadnici su generacija kada se religioznosti više davala pažnja. “Zbog različitih gubitaka u starosti, od radne uloge, bračnog druga, prijatelja pa do suočavanja s neimaštinom, sa smrtnošću – sve su to razlozi zašto se duhovnost i duhovne strategije suočavanja s tim problemima koriste kao kvalitetnija pomoć ljudima.”

Dosadašnji model skrbi za starije, pojašnjava, proizlazi iz modela skrbi za osobe koje su na kraju svojeg života. Tek početkom brige za umiruće, započinje se primjenjivati ideja o bio-psiho-socijalnom-duhovnom pristupu u skrbi.

Takav cjeloviti pristup, osim u palijativnoj skrbi, nije prisutan , no u SAD-u postoje ustanove koje primjenjuju integrativnu medicinu u kojoj se vodi briga i o duhovnoj dimenziji čovjeka. Također brojna interdisciplinarna istraživanja govore da prakticiranja duhovnosti kroz molitvu i druge religiozne prakse doprinose pojedincima u nošenju s različitim teškoćama života.

“Na žalost, to nije standard u službenoj medicini i socijalnoj skrbi; u domovima za starije ili u domovima za njegu. Tu prije svega treba početi educirati stručnjake koji rade s ovom populacijom. Mnogi se sami educiraju kroz dostupnu literaturu, ali službene primjene u sustavu zdravstva i skrbi – nema.”

Osnova je svega kako poimamo čovjeka, a čovjek jest duhovno biće, u tome je jedinstveno i specifično, naglašava Štambuk: “Ne postoje dvije iste osobe, čak i jednojajčani blizanci su različiti. Svaka osoba, pojedinačno, sadrži svu kompleksnost ljudske naravi. Mi po svojoj ljudskoj prirodi, prema svojim planovima, vizijama, željama nadilazimo ono što jesmo i čemu težimo. Stoga je od izuzetnog značaja za svako ljudsko biće osvještavanje duhovnosti, duhovnosti koja vodi slobodi, koja daje nadu, koja tješi , koja poštuje i brani život unatoč i usprkos njegovim izazovima.”

“Međutim, o toj autonomiji, o toj neotuđivosti i jedinstvenosti nas nitko ne uči. Nedostaje nam osnovna filozofska edukacija o važnosti i kompleksnosti osobe kao takve, o njenim metafizičkim svojstvima, a tek nakon toga edukacija o duhovnom razvoju i rastu“, zaključuje profesorica na Katedri socijalne gerontologije Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta koja je razgovor o ovoj temi započela citatom iz Malog princa: „Ono bitno, ljudskom je oku nevidljivo. Samo se srcem dobro vidi.”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.