Umirovljeni povratnik: Mladi, radite u Hrvatskoj koliko biste radili vani, život će vam biti još i bolji

Hrvata u Hrvatskoj ima oko četiri milijuna, a barem još toliko živi ih u inozemstvu kamo su otišli u potrazi za boljim životom. Mnogo njih planira se nekad u životu vratiti u Hrvatsku, iako to ne pođe svima za rukom.

Gospodin Nenad Funčić iz Zadra jedan je od onih koji se nakon više od 20 godina rada u Americi vratio u domovinu, a mi smo s njime porazgovarali kako bismo doznali kako mu izgleda život sada kad je ispunio iseljenički san i zasluženu mirovinu provodi u Hrvatskoj. Ali i kako su izgledali njegovi dani u SAD-u.

Odmah na početku moramo reći kako priča gospodina Funčića nije posve uobičajena jer u Ameriku nije otišao trbuhom za kruhom, već zbog ljubavi. “Za moje su odluke uvijek bile ili krive ili odgovorne – žene”, započinje uz smijeh svoju priču Funčić. Svoju drugu suprugu, zbog koje je kasnije i spakirao kofere i otišao u Kaliforniju, upoznao je na zadarskoj Kalelargi ranih osamdesetih.

“Baš nekako u božićno vrijeme stigla je moja sadašnja žena iz Amerike u posjet svojoj obitelji. Ona je u Ameriku otišla kao vrlo mlada, s 18 godina. Čim se pojavila nova riba na Kalelargi, bacio sam udicu. U to sam vrijeme radio kao tehnički direktor u tvrtki “Nasadi i kupališta” u Zadru i lijepo sam zarađivao. Imao sam dva brata u Americi i oni su me, još i prije mojeg prvog braka, zvali da dođem, no ja sam rekao da neću i da je meni Amerika tu. Pomogli su mi da se školujem i živio sam, za ono vrijeme, dobro”, kaže.

No ipak se otisnuo preko Velike bare, ali na iznenađenje svoje braće, ne kako bi došao k njima na istočnu obalu, već kako bi se pridružio djevojci Anđelki u Kaliforniji. Nakon nepuna tri mjeseca bilo je pitanje ostati ili ne.

“U to vrijeme moralo se prije vjančanja ići na test krvi i Anđelka me pitala hoćemo li ići na taj test ili ne. I to je, zapravo, bila prosidba pa se i dan danas šalimo da je ona zaprosila mene”, kaže Funčić.

Početak s metlom

Iako se kasnije dobro snašao, početak nije bio nimalo lak. “Prvu godinu, da me nije bilo sramota, bio bih se vratio. Nije me sram reći da sam počeo kao ‘škavacin’ ili čistač parkirališta. Nakon tri mjeseca počeo sam raditi na građevini sa ženinim bratom”, opisuje svoje početke u Americi.

“Jedan naš arhitekt ponudio mi je posao kad dobijem papire. Početna plaća mi je bila četiri dolara na sat, dok predradnik zarađuje sedam. Rekli su mi da mogu napredovati. Taj gazda, kazali su mi, stalno prima radnike i stalno ih otpušta. Ako mu se ne sviđaš – noga. Ali u Americi ne odradiš niti jednu minutu a da za to nisi plaćen. Ako me gazda primi ujutro i ja ne odradim što sam trebao, on mi u podne donese ček sa cjelokupnim iznosom koji sam do tada zaradio i kaže mi: ‘Hvala lijepa, probaj negdje drugdje’. Mi smo se u toj radioni znali kladiti za kavu hoće li novopridošli radnici izdržati do ručka ili neće. Kad dođe novi radnik, snimaš ga. Radiš, no snimaš i njega da vidiš koliko vrijedi”, kaže.

U početku je radio kao tehnički crtač, no to je trebalo biti samo dok ne stigne licenca za projektanta koji može zaraditi od sedam do sedam i pol dolara. “Izračunao sam da će mi da dođem do tog iznosa, trebati barem pet godina teškog rada. A prijatelj koji je radio u radioni je do tog iznosa došao za godinu dana. A posao u radioni je lak, uvijek si u zatvorenom, na istom mjestu, s klimatizacijom. I tako sam ja promijenio struku – od niskograđevinca, prešao sam u mašince, strojare”, priča Funčić.

Prelazak u IBM

Kod tog je gazde ostao raditi dvije godine do trenutka dok nije dobio posao u IBM-u – a to je bila meka i u ono vrijeme najbolji poslodavac. Tamo je radio 17,5 godina, od čega tri godine u radioni kao alatničar, odakle se prebacio u inovatorski inženjering. Osmišljavao je i proizvodio prototipove mašina koje su izrađivale hard diskove za pohranu podataka.

“Bili smo SSD – storage system division. Radilo nas je tu preko 10.000. To je bio jedan mali grad. Imali smo svoje semafore, policiju, to je bila površina kao čitav zadarski Polutok. Okolo nas je vozio mali autobus”, opisuje Funčić svoje dane u IBM-u.

“Pored toga što smo izmišljali nove strojeve, mi smo te strojeve i pratili kroz proizvodnju i ako je bilo nedostataka, dorađivali bi ih. Ja bih često otišao na ‘traku’ kad bi se pojavila neka greška. Svaki se disk testira. Glava disku mora biti što je bliže moguće jer tada više podataka stane na disk po cm2. Ako disk crasha, može biti da je došlo do kontaminacije. Ljudi koji rade tamo su u posebnim odijelima i prije ulaska u sobu, prođeš kroz zračni tuš, tzv. clean room. To su zapravo cijevi koje oduzimaju zraku ione, pa ako je na tebi bilo koja čestica, to se skine i usisa kroz cijevi na podu.”

Kad bi, tako zamaskiran, odlazio u na ‘traku’, često je unaprijed znao u čemu je problem. “Ja sam nekako dobro poznavao tu ergonomiju. Uvijek sam izmišljao robote i strojeve. Radili smo puno pneumatike. Jer u robotici je sve ili pneumatika ili struja. Svi linearni pomaci u robotici su pneumatika, a svi okretni su steping motors. Imao sam i jedan izum koji sam dao Japancima, no mogao sam puno zaraditi. Radilo se o dijelu robota koji je onemogućavao baš tu kontaminaciju. To je rješavalo puno problema. Zato sam dobio i mnogo plaketa, čak i novčanu nagradu”, kaže Funčić.

U IBM-u su svi radnici potpisali ugovor da sve što izmisle, automatski pripada IBM-u. No ako se radi o nečemu čime se firma ne bavi, postojao je disclosure ugovor kojim su oni inžinjerima omogućavali da patent uzmu sebi i dalje rade s njime što hoće, a oni su i kroz sam taj ugovor bili zaštićeni.

“Pa tako se i Bill Gates obogatio. On je kao vanjski suradnik ponudio Windowse IBM-u. Oni su tada imali svoj sistem Lotus i ovo ih nije zanimalo. No danas za Lotus nitko i ne zna, a već su izašli deseti Windowsi. Zbog takvih odluka i tih tvrdih glava je IBM zamalo i došao u priliku da propadne”, otkriva nam Funčić tajne biznisa.

Toliko željeni povratak

U Americi ipak nije čekao punu mirovinu već se vratio ranije, a to je uspio štednjom, pažljivim raspolaganjem novcem, ali i pametnim investicijama. Samo od ušteđevine, kaže, ne bi uspio skupiti dovoljno za povratak.

“Nisam čekao mirovinu, vratio sam se ranije. Otišao sam s 31, a vratio se s 52 godine. Naši ljudi se vani ne ponašaju kao doma. Naš čovjek kad ide van, na određeni je način građanin drugog reda i da bi napredovao, mora biti puno bolji od ostalih. Ja sam prošao dosta dobro. Od 22 godine u Americi sam 17 radio za IBM. Oni su nakon 15 godina staža nudili penziju, a ako je čekaš dok napuniš 55, ona ti s inflacijom može rasti. Ako je uzmeš prije, oni obave izračun i toliko imaš fiksno dok si živ. Ja sam išao po onom sistemu uzmi pope što ti se da“, kaže Funčić.

I supruga Anđelka je u Americi imala dobar posao – bila je knjigovođa. No nažalost, upravo oni su prvi na udaru ako firma smanjuje troškove, govori dalje Funčić i naglašava da je ženama ipak dosta teže.

“Ako na ženu koja je ‘uhvatila neke godine’, ima 50 ili tako nešto, staviš 50 ili 100 kila, ona će i dalje nositi. Više nije u godinama da traži novi posao, primanja će joj padati, a ona će i dalje trpjeti. Nama je bilo lakše i nisu nas pritiskali, jer ako te udare u mozak, onda mogu zatvoriti vrata”, kaže Funčić koji se, uz redovni posao, bavio i kupoprodajom i preuređenjem kuća te i od toga namaknuo određena sredstva.

“Kad smo imali supruga 49, a ja 52 godine, došao sam na ideju da se vratimo u Hrvatsku. Digli smo sidro i vratili se”, kaže.

Slanje novca u hrvatsku tijekom Domovinskog rata

I Funčić je, kao i mnogi iseljenici, tijekom rata Hrvatskoj dosta pomagao novčano. No kasnije se, kaže, prilično razočarao kad su neki taj novac iskoristili za osobno bogaćenje. Ipak, ponosan je što je pomogao u kupnji zgrade hrvatske ambasade u Washingtonu gdje i sada stoji pločica zahvale s njegovim imenom.

U Hrvatskoj je uložio u nekretnine, a kao i mnogi povratnici, gotovo u potpunosti ih je opremio stvarima iz Amerike jer je u ono vrijeme bilo značajno jeftinije sve kompletno dovesti u kontejneru iz SAD-a, nego kupovati ovdje.

Definitivni povratak dogodio se 1998. godine. Ono što je presudilo je činjenica da u Americi on i supruga nisu imali djece, a u Hrvatskoj je živjela Funčićeva jedina kći iz prvog braka, tako da mu je, kako kaže, “jedina krv” bila ovdje.

“Žena je uzela dvije godine neplaćeno, a ja sam dao otkaz jer su mi u tom slučaju zaključana ta primanja. Dolar je u ono vrijeme bio preko osam kuna, ovdje su cijene bile niže i ta su primanja bila sasvim dovoljna za ugodan život. No onda je dolar pao čak ispod pet kuna. Tad je bilo malo tijesno”, kaže Funčić i dodaje kako je supruzi prva godina u Hrvatskoj bila jako teška.

Teška prilagodba na domovinu

“Kako je u Ameriku odmah nakon gimnazije, ovdje više nikog nije znala. S nekim ljudima i nemaš ništa zajedničko jer ste odrasli u različitim sistemima. Meni je bilo lakše jer sam tu osam godina radio, imao sam puno veza koje sam ponovno aktivirao. No njoj je bilo teže. Ali nakon godine dana se privikla. Kad je kasnije otišla u SAD odraditi još neko vrijeme – jer joj se mirovina aktivira ako se u nju ode iz radnog odnosa, a ne iz neplaćenog – jedva je čekala da se vrati. Sada je više nitko ne bi mogao otjerati u Ameriku. Snašla se”, kaže Funčić.

“Tu smo već 23 godine i živimo super! Nemirni sam duh i dalje. Neka primanja dolaze, a otvorio sam i OPG. Uredio sam jednu njivu od 220 kvadrata na Ugljanu i sadim masline i voće te povrće za svoje potrebe. A za zalijevanje maslina imam i jedan svoj izum. No nisam ga patentirao! (smijeh). Samo ću reći da maslini ulijem mjesečno 17 litara vode i to je njoj dovoljno da super napreduje. Jer ja ne zalijevam korov nego zalijevam žilu. Imam brod pa izađem tu i tamo na more, a na Ugljanu imamo sjajnog mehaničara s kojim surađujem jer on isto tako voli sve i svašta smišljati”, kaže Funčić.

Aktivan život

On i supruga žive vrlo aktivno. Članovi su Udruge Điran na Ugljanu u sklopu koje se bave kazalištem i rade predstave, a aktivni su i u Udruzi umirovljenika Jazine. Slobodnog je vremena, kaže, jako malo.

Iako mu u Americi nije ništa nedostajalo, kaže da je nostalgija uvijek prisutna jer domovina je domovina. Ima i poruku za sve one koji razmišljaju o tome da otiđu u bijeli svijet.

“Meni kažu: ‘Svi sanjaju Ameriku, a ti si se vratio.’ No Hrvatska pruža strahovite mogućnosti i moja je preporuka svim mladima da ostanu u svojoj zemlji jer ako su spremni raditi onoliko teško koliko će morati raditi vani, u svojoj će zemlji imati bolji život nego u tuđini. I to je amen i to je tako. Jedino što me smeta je što se ovdje puno krade. I ne samo to, nego i ako si u poziciji da ukradeš – a nisi ukrao – smatraju te glupim! To je velika greška društva za koju ne znam odakle se stvorila”, kaže Funčić.

“Hrvatska je divna zemlja, preuzmu me osjećaji kad to govorim. Tuđina je tuđina. Kad je čovjek mlad, kao i stablo, privikne se ako ga nekamo presade. Ali tvoja zamlje je tvoja zemlja. Odlazak van može biti lijepa i korisna avantura, ali vratiti se nazad je raj. Meni nikad u životu nije bilo ljepše”, zaključuje Nenad Funčić.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.