Tko će čuvati baku i djeda? Daju kuću samo da imaju s kime popiti kavu

Hrvatska ima ogroman problem oko smještaja i skrbi starijih osoba. I dok oni najsretniji ili najbogatiji pronađu mjesto u domovima za starije osobe, a takvih je svega tri posto starijih od 65 godina, postavlja se pitanje što je s ostalima koji nemaju tu privilegiju.

Naravno, u tom trenutku krene bujati crno tržište skrbi o starijima, pa ne čudi da su hrvatski oglasnici puni onih koji traže, ali i nude skrb o starijim osobama, piše Glas umirovljenika.

Malo smo pročešljali oglasnike te izmislili da tražimo skrb za slabo pokretnu tetu od 72 godine, koja je mentalno zdrava, ali ima problema s koljenima, pa joj treba pomoći pri čišćenju, kuhanju, i odlasku po namirnice.

Prvo smo nazvali kontakt iz oglasa, bolničarku s pet go­dina iskustva od tridesetak godina, koja nudi skrb starijim i bolesnim osobama. U razgovoru nam je rekla da radi sve ku­ćanske poslove, ide u nabavku, ali da može raditi od jutra do najkasnije 16 sati, jer ima obitelj i djecu. Pristajemo i kažemo da nije problem, i da bi trebalo samo po par sati dnevno pomoći teti, na što dobivamo odgovor da nije problem te da je cijena 35 kuna po satu bez računa, i bez obzira što od navedenog u tom vremenskom razdoblju radila. Kazala nam je i da je to vjerojatno najjeftinija cijena rada, s obzirom da drugi traže minimalno 40 kuna po satu.

Može i na crno

Sljedeću koju smo nazvali je gospođa u mirovini, u šezdeetim godinama, koja nam odmah kaže kako joj je nedavno umrla gospođa o kojoj se skrbila četiri godine i da zbog toga traži novi posao. Ponovimo joj priču o našoj teti, ona odmah pita koji je razlog da je nepokretna, je li možda u pitanju bio moždani udar. Nakon našeg negativnog odgovora, uslijedilo je još nekoliko brzopoteznih pitanja poput boluje li od de­mencije, gdje živi teta, može li hodati.

Ubrzo smo shvatili da je riječ o gospođi koja doista ozbiljno shvaća svoje obveze i kroz razgovor nam je ulila povjerenje da zna svoj posao. Kazala je da radi na ugovor o djelu, ali i da ako imamo svoju tvrtku da je možemo prijaviti. No, nakon našeg odgovora da li može bez računa, odgovor s malo promijenjenom intonacijom je bio da može, jer je ona uvijek za rad.

Kad smo je upitali za cijenu, kazala nam je da nam je ne može otkriti dok se ne upozna s osobom i dok se ne utana­če sve obveze oko pomoći, jer je imala negativnih iskustava kada je obitelj očekivalo puno više nego što je bio dogovor. Kazala nam je i da je otvorena za pružanje doživotne skrbi u zamjenu za vlasništvo neopterećene nekretnine u Zagrebu ili Istri i Kvarneru.

Dosmrtno, što je to?

Dakako, njezin prijedlog zapravo je sklapanje ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju, kojim bi naša imaginarna teta za dobivenu skrb darovala svoj stan u Zagrebu.

Baš s tim ključnim riječima pronašli smo u oglasniku i 89-godišnjaka iz Karlovca, koji za doživotno uzdržavanje zauzvrat nudi kuću u tom gradu. Nakon što smo se predstavili da zapra­vo radimo novinarski zadatak za glasilo SUH-a otkrio nam je da živi sam, ima dvije nekretnine te bi navedenu mijenjao za skrb. Pokretan je, ali mu treba pomoć oko kuhanja i čišćenja, a najviše mu kaže nedostaje društvo nakon smrti supruge. Ima jednu kćer, ali ona ima svoju obitelj. Kaže nam kako je uvijek lakše kad imate s kim popiti kavu i popričati.

Nakon što smo ga upitali zna li razliku između dosmrtnog i doživotnog ugovora o uzdržavanju, kao i 90 posto starijih osoba nije znao razliku, zapravo nije ni znao za dosmrtno uzdržavanje. Upozorili smo ga da ga nikad ne potpisuje jer nekretnina bi odmah prešla na pružatelja skrbi. Zahvalio nam je i kazao kako bi rado htio osnovati udrugu koja bi okupljala starije osobe, na što smo mu rekli da ako poznaje još starijih osoba da osnuju Podružnicu SUH-a u Karlovcu, na što je rekao da će stvarno pokušati jer poznaje bar 20-ak zainteresiranih.

Planiranje skrbi za budućnost

Vrlo slično traži i 72-godišnja udovica iz jednog mjesta u hrvatskom Zagorju, koja nudi kuću i kompletno imanje na atraktivnoj lokaciji u zamjenu za doživotno uzdržavanje. Ni ona nije znala razliku dvaju uzdržavanja pa nam se zahvalila što smo je upozorili na opasnosti. Pitali smo je da li je slabije pokretna i zbog čega traži pomoć, na što nam je odgovorila da je i dalje samostalna, da sve radi, ali je svjesna da u skoroj budućnosti to neće moći i želi se na vrijeme osigurati.

Zanimljiv nam je bio i razgovor s jednim zagrebačkim bračnim parom koji svaki imaju po više od 80 godina, a tra­že žensku osobu od 60 do 70 godina za pomoć u kući. Nude besplatan smještaj, hranu i režije, jer jednostavno kažu da su prestari i trebaju pomoć. Imaju djecu, ali oni imaju svoje obitelji i ne mogu im biti non-stop na usluzi.

Za kraj smo pozvali i osobu koja traži njegovateljicu za mamu koja ima demenciju. Rekli smo da imamo tetu koja je njegovateljica i ne zna se služiti internetom pa zovemo u njezino ime. Kaže da je već pronašla osobu, a da je plaća 6 tisuća kuna mjesečno za 24-satnu njegu ili 3.500 kuna za osam sati rada.

Iz svega navedenog da se zaključiti kako se ljudi snalaze na razne načine, bilo oni koji traže skrb, bilo oni koji nude, ali ih većinu povezuje isti uzrok – potkapacitiranost ili neraspoloživost smještaja (i skrbi) u domovima za starije.

Što biste Vi učinili, ako nemate 7.500 do 12.000 kuna za smještaj bake s Alzheimerom u privatni dom, nepokretnog oca s penzijom od 1.300 kuna – što je nedovoljno i za gradski ili županijski dom? Da li biste na crno unajmili dvije žene, za 3.000 kuna svaku, koje bi danju čuvale oca, a po noći biste vi dolazili spavati i paziti. Otkud novac za takva rješenja? (Igor Knežević/Glas umirovljenika)