Kvarnerski kraj posljednjih je desetak godina postao svojevrsni neformalni centar dentalnog turizma. Na putu prema opatijskoj rivijeri, uz cestu se izmjenjuju billboardi koji oglašavaju stomatološke usluge na nekoliko europskih jezika. Među njima nema oglasa našeg današnjeg sugovornika, dr. Vatroslava Jelušića. Put do njegove ordinacije u Kastvu iznad Opatije pacijenti uspješno pronalaze već desetljećima. Iako je napunio 81 godinu, još uvijek je zaposlen i svakodnevno radi.
“Ja još nisam u mirovini! Kao privatni stomatolog, imam mogućnost raditi i nisam bio obvezan sa 65 godina otići u mirovinu. Plaćam mirovinsko i zdravstveno osiguranje i nemam nikakvih ograničenja vezanih uz dob. Fizički sam, a nadam se i mentalno, potpuno spreman”, priča mi uz smijeh dr. Jelušić.
Raditi je počeo daleke 1965. godine, s kratkim prekidom zbog služenja vojnog roka. Doduše i tada je šest mjeseci proveo radeći u vojnoj stomatološkoj ordinaciji.
Cjeloživotno učenje
“Danas se osjećam jednako dobro kao i kada sam bio mlad. Mogao bih raditi i puno više, ali se ne forsiram i ne pretjerujem. Sve stomatološke postupke i zahvate obavljam bez ikakvih problema. Pacijenti mi dolaze iz različitih europskih zemalja: Slovenije, Italije, Austrije, Njemačke, Portugala… Ne oglašavam se, ljudi dolaze uglavnom po preporuci.“
Nakon završene Više stomatološke škole u Rijeci te Stomatološkog fakulteta u Zagrebu, dr. Jelušić kontinuirano se educira i usavršava, a drži korak i s najnovijom tehnologijom koja je danas apsolutno nezaobilazna u poslu kojim se bavi.
“Veliki sam pristalica cjeloživotnog učenja. Danas naprosto morate znati što se događa u svijetu, što je novo na tržištu, koje su sve opcije dostupne kako biste sve to mogli ponuditi pacijentima. Danas se ljudi, zahvaljujući internetu, puno lakše i brže informiraju o svemu pa i o stomatologiji. Dolaze i traže određene stvari i vi morate na to biti spremni. Kao i u drugim granama medicine, i u stomatologiji se sve brzo razvija i mijenja. Pratiti novosti, učiti nove tehnike, raditi s novim materijalima – meni sve to nije teško. Jasno mi je da ne mogu stati i pustiti da se svijet mijenja, da stvari prolaze pored mene”, govori mi dr. Jelušić.
Svojim pacijentima nastoji pružiti mogućnost da što više toga obave na jednom mjestu. To je, kaže, naročito važno za ljude koji dolaze iz drugih zemalja – oni ne mogu gubiti vrijeme i obilaziti nekoliko adresa kako bi obavili potrebne pretrage ili napravili rendgensku snimku zuba ili čeljusti.
Tko rano rani…
Radni dan započinje već u šest sati. Voli svoje male jutarnje rituale: odlazak na kavu u obližnji kafić, uz obavezno pregledavanje novina. Zatim povratak kući i priprema zdravog soka za sebe i suprugu. Nakon toga, odlazi na posao gdje se zadržava četiri do pet sati.
“Danas mi odgovara ovakav ritam, prije je bilo intenzivnije – znali smo raditi i do dvanaest sati dnevno. Na posao je prilično utjecala pandemija, a tu je i konkurencija. Kada sam, prije tridesetak godina kretao sa svojom ordinacijom, bio sam jedan od prvih u ovome kraju. Sada nas ima desetak u krugu od jednog kilometra. Mislim da to nije u dobro i da bi to trebalo regulirati kao što je to na primjer u Kanadi. Ne govorim to iz nekih sebičnih razloga, već iz brige za pacijente. Trebalo bi rasporediti snage i omogućiti svima jednaku dostupnost stomatološke skrbi. Dok smo u ovom kraju prilično koncentrirani, postoje dijelovi županije u kojima ne možeš ni zub popraviti”, govori dr. Jelušić.
Iako u Hrvatsku, a naročito na Kvarner zbog zubarskih usluga tijekom cijele godine dolazi značajan broj ljudi koji ovdje borave više dana, naš sugovornik otkriva da ni njega, a ni njegove kolege nitko od nadležnih ne doživljava kao dio turističkog segmenta gospodarstva. A to je, kaže, pravi primjer medicinskog turizma i tako bi ga trebalo tretirati.
“Nemamo nikakve poticaje u smislu razvijanja naših kapaciteta i ponude, iako država od nas itekako ima koristi. Svaki se račun fiskalizira, plaćamo porez, a tu je i ozbiljan broj noćenja koja naši pacijenti ostvaruju tijekom čitave godine.”
Što muči starije pacijente?
Iako se stomatološke procedure i prateća tehnologija mijenjaju, dentalni su problemi, a naročito oni starije populacije, godinama jednaki, otkriva nam dr. Jelušić.
“Kod starijih ljudi glavni je problem nadomještavanje zubi. Dobro je što tom izazovu danas možemo puno kvalitetnije, brže i trajnije doskočiti. Dok smo nekada bili osuđeni uglavnom na proteze, danas to mogu biti razni implantati, različite vrste proteza, mostovi, krunice, cirkoni – sve ovisi o željama i mogućnostima pacijenata.”
Veseli ga činjenica što od zdravih i lijepih zubi ne odustaju ni pacijenti u poodmakloj životnoj dobi. Za implantate se, primjerice, odlučuju i ljudi na pragu 90. godine. Iako zahvaljujući raznolikoj strukturi svojih pacijenata ima uvid u navike ljudi iz brojnih zemalja, reći će kako je zdravlje zubi i usne šupljine na kraju uvijek vrlo individualna stvar.
“Drago mi je što mogu reći da su danas ljudi ipak puno osvješteniji po pitanju održavanja dentalne higijene, redovnih kontrola i saniranja problema. Veseli me i svijest roditelja o štetnosti šećera. Uvijek im preporučujem da djeci daju što više jabuka – one su prirodni čistač i jako su djelotvorne za uklanjanje zubnih naslaga.”
Ozbiljnost i briga za pacijenta
Pomalo se nostalgično prisjeća početaka u vlastitoj ordinaciji koju je otvorio nakon što je gotovo 30 godina radio u Domu zdravlja u Lovranu.
“Bio sam jedan od pionira implantologije na ovom području. Prvi su koraci bili izazovni, tada to doista nitko nije radio. Otišao sam u Lovransku bolnicu i od njih posudio nešto sanitetskog materijala te sam s jednim kolegom počeo raditi. Kad sam napravio prvi rez, nije mi bilo svejedno. Imao sam tada već trideset godina staža i iskustva, ali ne s tom specifičnom procedurom. U to smo vrijeme radili jedan do dva implantata mjesečno, a danas ih radimo svakodnevno.”
Stomatolog Vatroslav Jelušić (foto: petra Švarc)
Pitam ga što čini razliku između odličnog i prosječnog zubara.
“Ozbiljnost, promišljanje, odgovornost, predanost poslu i briga za pacijenta. Bez toga nema kvalitetnog zubara. Danas se mnogi mladi ljudi odlučuju za ovaj studij i posao jer u tome vide mogućnost dobre zarade. Smatram da je to jako loše. Oni zapravo gledaju samo početak i kraj procesa, a najvažniji dio – sam rad i potrebe pacijenta zanemaruju.”
Priznaje da mu je, nakon svih silnih godina i nebrojenih zahvata najveći izazov vađenje umnjaka.
“Uvijek mi je cilj taj zahtjevni postupak izvesti što bolje i što manje bolno za pacijenta. Da se razumijemo, to nije nimalo elegantna priča – mora se rezati i bušiti, ali pacijenti sve to istrpe i vrate se. Uvijek ih upozorim i da bi im rana mogla oteći – ne volim ljude obmanjivati, nisam slatkorječiv, a pogotovo ih ne volim nagovarati na određene zahvate ili rješenja. Ne volim ‘uvaljivati’ – odradim posao pošteno i nastojim udovoljiti željama pacijenata.”
Napominje da je pobornik prirodnog izgleda te smatra da ne možemo svi imati jednake zube. Ne voli ni pretjerano izbjeljivanje i, kako kaže, ‘zube koji svijetle u mraku’. Kada mu pacijenti dođu s takvim i sličnim zahtjevima, nastoji ih uvjeriti kako je prirodno uvijek bolje od umjetnog.
U radu je spas
Pitam ga za tajnu njegove nevjerojatne vitalnosti jer, osim što fizičkim izgledom ne odaje svoje godine, doista može držati korak s mnogim mlađim kolegama.
“Rad, rad i samo rad. Nemam drugih tajni. Osim što svaki dan radim u ordinaciji, brinem se o vinogradu i masliniku u Istri. Prije 12, 13 godina, zajedno sa sinom sam tamo kupio teren i kuću. Tamo smo zatekli stare masline koje smo najprije obnavljali, a onda smo počeli saditi nove. Danas imamo 170 stabala. Proizvodimo svoje ulje, ali to nije komercijalna djelatnost – imamo dovoljno za širu obitelj. U blizini je i vinograd – u Istri imam crno grožđe, a tu u Kastvu bijelo. Sve to održavam i obrađujem sam”, priča mi dr. Jelušić.
Kako uspijeva uskladiti sve obveze, pitam ga u želji da mu “ukradem” poneki trik.
“Nekad mi je teže, a nekad lakše uskladiti sve obaveze. Posljednjih mjeseci bio sam u stisci s vremenom jer mi je supruga nezgodno pala i slomila ruku. Onda bih najprije odradio sve u ordinaciji pa bih otišao kući, skuhao ručak i tek onda krenuo dalje. U kuhinji se snalazim – savladao sam neke osnove – znam ispržiti ribu, pripremiti kakvu tjesteninu, fritaju. Upravo sam u velikom poslu – kuham šalšu od naših domaćih rajčica. Već sam skuhao 20 kilograma i sada me još toliko čeka”, govori mi uz smijeh ovaj svestrani čovjek kojemu je dan prekratak za sve ono što bi u njega želio smjestiti.
Ponosni nono
Iako su mu unuci već odrasli ljudi, o njima govori s posebnom nježnošću. Jako ga vesele njihovi uspjesi.
“Jedan unuk završio je elektrotehniku, drugi je na prvoj godini stomatologije, a unuka je upravo upisala gimnaziju. Veliki su, vrijedni i samostalni. Volim se družiti s njima – s najstarijim unukom imam i brojne zajedničke interese, zanima ga i vinograd”, priča ponosni nono.
Uz sve navedeno, dr. Vatroslav Jelušić bavi se i fotografijom. Kad stigne, naglašava. “Volim kamerom uhvatiti trenutak, neki neponovljiv prizor. Danas je to puno lakše – mobitel je uvijek pri ruci pa sam uvijek spreman. Mogu se i tom malom spravom sasvim dobre fotografije napraviti”, kaže i pokazuje mi neke od svojih fotografskih radova koje je izložio u prostorima ordinacije. Ima tu raznih motiva, ali prevladavaju motivi njegove Kastavštine.
“Svi moji preci su iz Kastva. I ordinaciju sam uredio na djedovini. Doduše, moji prvi preci došli su iz obližnjih Jelušića i naselili su se u Kastvu. U ovoj kući gdje je danas ordinacija, nekad je bila oštarija koju je vodio moj nono. Oštarija je propala, a kuća otišla na bubanj. U želji da povrati kuću, jedna je moja teta koja je tu živjela – a radila je kod jednog odvjetnika, s njim dogovorila da neće raditi za plaću, nego da taj odvjetnik kuću otkupi u njezino ime. I tako je kuća ponovno došla u posjed moje obitelji. Puno sam tu uložio, ali jako sam sretan zbog toga. U podrumu je moja konoba od vina i ulja. Svaki dan sam ovdje, čak i kad nemam posla, ja ga nađem. Planiram raditi sve dok ne umrem. Rekao sam svojoj supruzi da ću radije umrijeti tu, kod stolca, nego doma u krevetu!”
Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala
Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva
je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
