Aktivno starenje

Nedeljko Dragić: ‘Nije lako biti umirovljenik u Hrvatskoj. Srećom, imam i njemačku mirovinu’

S tvorcem Zagija i jednim od najvažnijih predstavnika Zagrebačke škole animiranog filma razgovarali smo o njegovoj bogatoj karijeri i uspjesima, životu u Njemačkoj i zagrebačkim umirovljeničkim danima, a rado smo poslušali i poneka njegova zrnca mudrosti koje u obliku aforizama piše već neko vrijeme.

Objavljeno

|

Asocijacije na spomen imena Nedeljka Dragića, svjetski poznatog karikaturista, dizajnera i filmskog autora, doista su brojne. Mnogima je i dan danas najsnažnija ona koja u sjećanje priziva vjevericu Zagija – maskotu zagrebačke Univerzijade.

No, tu su i crtačke interpretacije Vučka – maskote Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, zatim naslovnice izdanja Biblioteke Vjeverica (od kojih sam najviše voljela onu za Kušanov roman “Lažeš, Melita”), Tin i Tina, Bebipapa… Niz se nastavlja filmskim ostvarenjima, ali i nebrojenim dizajnerskim radovima –plakatima za kazališne predstave te za brojna druga kulturna događanja. Detaljniji uvid u njegov bogati opus donijela je izložba Nedeljko Dragić: Dizajn i ilustracija 1969.- 1991. koja je ovog proljeća održana u zagrebačkoj HDD galeriji.

Nedeljko Dragić u 86. je godini života i, kako sam kaže, boluje od više različitih bolesti. Zbog složene zdravstvene situacije, još uvijek nije u mogućnosti primiti cjepivo protiv koronavirusa pa gotovo i ne izlazi iz kuće. Izbjegava sve kontakte koji mu nisu nužni, stalno nosi masku i zapravo, živi u nekoj vrsti dobrovoljne izolacije. Upravo zato, ovaj smo razgovor vodili telefonom. No, i bez kontakta “oči u oči” doživjela sam njegovu elokventnost u punom sjaju. Izričaj mu je barokno raskošan i živ, prepun figura, poredbi i anegdota koje svjedoče o bogatom privatnom i profesionalnom životu ovoga umjetnika.

“Kada razmišljam o sebi, rekao bih da mi je karikatura najdraži medij. Volim izražavanje kroz satiru i cinizam i to mi je najbliže. Dobro, ponekad u životu ‘lajem’ i kad ne treba i to mi je znalo praviti probleme, ali zapravo sam tolerantan i ne tvrdim da sam uvijek u pravu. Ali, primjećujem stvari pa na njih volim i ukazati”, tumači mi Dragić svoj afinitet prema karikaturi.

Uh, ta matematika!

Za sebe će reći i da je antitalent za strane jezike te da je izuzetno loš matematičar. No, to ga nije spriječilo da bude uspješan u poslu kojim se bavi. Naprotiv, čak je i ilustrirao knjigu znakovitog naslova “Uh, ta matematika!”

“Kad sam dobio taj angažman, u skicama koje sam preuzeo, ostali su neki prethodni pokušaji drugih autora. Pa mi je palo na pamet da knjigu probam ilustrirati iz svoje perspektive lošeg matematičara. Odlučio sam matematiku demistificirati i pomoći ljudima da se za nju zainteresiraju i da je zavole. Mislim da mi je to uspjelo”, kaže.

Iako poziva za gostovanje u medijima u posljednje vrijeme nije nedostajalo, Nedeljko Dragić rijetko je koji prihvatio. Osim zdravstvenog opreza, sve mu je to, kaže, već pomalo dosadilo.

Nedeljko Dragić (foto: privatna arhiva)

“Naravno, drago mi je kada me se ljudi sjete, volim i kada me pamte po mojim radovima, ali smatram da mediji imaju tendenciju preuveličavati uspjehe i postignuća. To sam jako dobro shvatio još 1975. godine, kada sam bio u Parizu – u Francuskoj smo kinoteci imali retrospektivu Zagreb filma. Otišao sam u Louvre kako bih vidio slavnu Mona Lisu. I svaki put kada sam došao do nje, bilo je toliko ljudi da joj se nisam mogao ni približiti. Nikako je nisam uspio vidjeti pa sam pomislio – zašto se od te slike radi tolika senzacija? Pa i to je napravio čovjek! Smatram da ništa na svijetu čovjeku nije nedostižno”, reći će Nedeljko Dragić

Sljemenska vjeverica za Univerzijadu

Zagi je, otkriva mi, zapravo nastao slučajno. Nakon što je natječaj za maskotu Univerzijade propao, Joža Vrhovac, predsjednik Organizacijskog odbora Univerzijade, pozvao ga je, prisjeća se, da uskoči.

“Uvijek sam bio ambiciozan, čak i onda kada bih završavao posao koji je netko drugi započeo. Tako je bilo i sa Zagijem. On je već bio osmišljen lik – znao sam da je riječ o sljemenskoj vjeverici, a slavni trener Mirko Novosel dao mu je i ime. Prihvatio sam taj posao – već sam imao iskustvo sa Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, gdje sam s tamošnjom maskotom, Vučkom, radio animirane filmove. Uzgred, Vučka nisam radio kao nekog super junaka, već kao jednog od nas – nekoga s kim se prosječni gledatelj mogao poistovjetiti. On je bio simpatičan, ali i pomalo nespretan. Slične osobine imao je i Zagi i svima se svidio”, ponosno ističe Dragić.

Dodaje kako je njegov princip rada bio takav da nije nikada nikome u poslu ništa poželio podvaliti, nikada nije kopirao tuđe sheme.

“Meni je bezobrazno to štancanje – kao što se rade nove verzije starih uspješnih filmova. Zanima me samo napredak, inovacija. Treba stalno gledati naprijed. Čovjek pred sobom ima samo budućnost. Prošlost je temelj na kojoj se ona gradi. Jednom su me u Hollywoodu pitali kako nastaje junak. Nisam točno znao što bih odgovorio pa sam rekao – velikom upotrebom. Ako vi nekoga počnete svaki dan pokazivati, pa makar u uglu televizora, ljudi će se pitati tko je to pa će ga s vremenom i zavoljeti”, dijagnosticira naš sugovornik.

Riječi umjesto slike

Danas, u mirovini, rijetko crta, ali ipak ne miruje: “„Pišem aforizme – to je kraća forma u kojoj se uspješno rugam samom sebi. Jer dok ja nešto nacrtam, prođe puno vremena, a i kroz crtež i kroz aforizam možete izreći jednu misao. Samo što je ovo drugo puno brže i kraće”.

No nije siguran hoće li njegovi aforizmi ugledati svjetlo dana. “Ma, mislim da to nije za objavljivanje, iskreno. To je moje zajebavanje sa samim sobom i stvarnošću koja me okružuje. A budući da znam biti suviše kritičan, možda bih mogao i nekoga povrijediti. Nemam ništa protiv drugih ljudi, ali imam protiv gluposti. Mislim da trenutno svi živimo neku iluziju života. Sve na prvi pogled izgleda fantastično, ali to je debela iluzija. Kada dođete u neke godine, treba dvostruko jače paziti da nekoga ne povrijedite. Lakše je kritizirati nego raditi, lakše je srušiti kuću nego je sagraditi”, slikovit je Dragić.”Ja se izražavam linijom. Crtež je imitacija slike, a ja sam liniju pretvorio u slovo.”

Njemački egzil

Ovo se posebno odnosi na njegovu posljednju knjigu “Stille Reise – Minhenski dnevnik / Tiho putovanje – Münchener Tagebuch”. U njoj je, kaže, želio ispričati priču o svom životu kroz crteže. Sve su to stvarne situacije iz njegova života – učinile su mu se bizarnima pa ih je bilježio. Knjiga donosi dvjesto umjetničkih zapisa, a nastajala je tijekom 20 godina, koliko ih je Dragić proveo u Njemačkoj.

“U Njemačku sam otišao u kolovozu 1991. godine, kako bih pobjegao od rata. Znate, ja sam preživio Drugi svjetski rat i znao sam da će ovdje biti krvi do koljena. Znao sam i da ljudi u ratu ne mogu ostati normalni i jednostavno nisam htio kroz sve to još jednom prolaziti. Kad dođe rat, sve se izokrene, nema normalnosti, događaju se stvari koje ne možete kontrolirati. Odlučio sam se za Njemačku jer sam tamo već imao dobre kontakte i suradnju. I to mi je bila jako dobra odluka – ostvario sam mnoge svoje snove. Radio sam uglavnom po narudžbi – reklamne filmove, tu i tamo koji plakat, prospekte. Imao sam puno vremena, a dobro sam zarađivao za jedan kvalitetan, ugodan život”, prisjeća se pomalo nostalgično Nedeljko Dragić.

Do crtanja preko knjiga

Kao što to obično biva, za crtanje se zainteresirao posve slučajno. “Kao dijete, bio sam siromašan, ali sam imao jednog starijeg i znatno imućnijeg kolegu kod kojega sam otkrio svu veličinu i važnost knjiga. Naročito su me fascinirale one ilustrirane. U njegovoj biblioteci bilo je i knjiga iz 19. stoljeća. 1943. krenuo sam u pučku školu – to je bilo vrijeme NDH i učitelji i profesori često su sami crtali zemljopisne karte. Negdje u trećem ili četvrtom razredu, i sam sam crtao na ploči, pomagao sam učitelju – crtao sam kartu Moslavine. A onda sam na zid koji je školu odvajao od gostionice, nacrtao Disneyeve likove. Volio sam školu i znanje, volio sam čitati.”

Nedeljko Dragić i Ante Babaja (foto: privatna arhiva)

“Kad sam krenuo u gimnaziju, još uvijek nije bilo toliko udžbenika kao danas pa sam ja crtao sve ono što su nam profesori objašnjavali. Crtao sam kontinente, države, gradivo iz fizike, kemije. Čak sam reljefe radio. Pa mi je očuh nabavljao gips i ivericu na kojima sam ih pravio. Direktor gimnazije u Slavonskom Brodu dao mi je ondašnjih hiljadu dinara da si kupim materijal za crtanje. Dakle, mogu reći da sam crtanje zavolio – preko knjiga, preko znatiželje.”

Zagrebački život

Kada je došao u Zagreb, i sam je nabavljao stare knjige. Bilo je tu i gravura, bakropisa. U njegovoj obitelji, kaže, nitko nije bio fakultetski obrazovan, nitko nije crtao. U svijet karikature ušao je, otkriva mi, i preko stripova: “Patuljak Nosko, Bim i Bum, Pajo Patak – sve me to oduševljavalo”.

Poslije je svoje radove počeo slati u Sarajevo: “Tamo su mi objavljivali radove – u Čičku, humorističnom listu. Znao sam jako dobro zaraditi, čak i bolje od mog očuha. Jednom su mi 11 karikatura objavili u jednom broju!”

Nedeljko Dragić smatra kako danas u Hrvatskoj ima odličnih dizajnera i crtača, ali reći će kako je karikatura u krizi.

“Nije lako biti karikaturist. Ali ja tu nisam posve mjerodavan jer sam i subjektivan. Svakako ću reći da nije dovoljno biti dobar tehničar, morate biti jaka ličnost, imati stav. Onda to ima uspjeha. Danas je Internet u prvom planu i čovjek mora stalno učiti dok se bavi ovim poslom.”

Za sebe će reći i da je optimist. „Mislim da sam u svom gledanju na stvari zapravo realan. Ali, ja sam i čovjek kontrasta. Na prvi će pogled, mnogi koji dobro znaju moj rad, reći da sam pesimist. Ali oni koji me znaju još bolje, znaju da tu postoji i dobar dio optimizma. Osim toga, ja sam skeptik. Takav sam i prema svome radu, još uvijek. A to je dobro jer me tjera da budem još bolji.”

Umirovljenički dani svjesnog zaborava

“Imam pet različitih bolesti”, pomalo rezignirano govori mi Dragić. Dodaje kako je u Hrvatskoj to prilično teško zbog liječničkih pregleda i stalnih kontrola.

“Znate, ja imam i hrvatsku i njemačku mirovinu, a imam i njemačko zdravstveno osiguranje. Srećom, uspio sam i uštedjeti nešto novaca. Dobro da je tako jer po našem bih zdravstvu mogao komotno umrijeti. Zamislite, u veljači sam trebao na jednu operaciju pa su me slali u Rijeku jer u Zagrebu nije bilo termina. Na kraju sam je obavio u Njemačkoj”, kaže Dragić.

Otkriva kako već ima materijala dovoljno za sedam knjiga aforizama. “Pisanje mi služi da se ispucam, a i da koristim mozak. Jedna od mojih osobina je da lako brišem prošlost, jer mi nije bila lijepa. U Njemačkoj sam, kad su me počele načinjati bolesti, shvatio da je najbolje zaboravljati. To nam jedino preostaje – da što brže zaboravljamo sve što nas tišti. Znate, kada mi je u životu bilo teško, prije odlaska na spavanje – mislio sam samo na lijepe stvari. Pa i na sve žene koje sam sretao u životu. To bi mi uvijek pomoglo.”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
Exit mobile version