Damir Fabijanić beskompromisan i u mirovini: Žao mi je što sustav nije prepoznao da mogu dati puno više

Opisati Damira Fabijanića i nabrojati sve što je u životu radio nije jednostavan zadatak. Za to nam ne bi bio dovoljan ni višestruki broj ovakvih tekstova. Ali, samo taksativno navođenje nije ni bitno. Damira najbolje opisuju riječi poput: radoholičar, kreativac, entuzijast, profesionalac, zaljubljenik…

Ja bih još, uz priličnu dozu pjesničke slobode, dodala i – romantik. Iako taj epitet nitko uz njegovo ime ne bi stavio nakon površnog poznanstva ili razgovora, romantika, i to njezina najbolja vrsta, ona lišena svakog kiča i patetike, izvire iz svih njegovih radova.

Nakon slučajnog susreta u Pagu, prije desetak dana, planirano se susrećemo u vrelom Zagrebu. Posjećujem ga u njegovu uredu, u Vitićevom neboderu. Dočekuje me srdačno, u “ljetnom izdanju”, kako sam kaže – u kratkim hlačama i dobro klimatiziranom stanu. Najprije me vodi u obilazak – u prostoru se osjeća dah nekih prošlih, dinamičnijih vremena, sve je prepuno knjiga, a tu je i zavidno uredna arhiva Damirovih fotografija.

Sjedamo uz kavu – biram prostoriju u kojoj su se smjestile nebrojene kuharice, knjige o kulinarstvu i gastronomiji – a to je još jedna od velikih Damirovih ljubavi i strasti.

Već mi je na Pagu najavio da priprema novu knjigu, posvećenu upravu tom, svom otoku. “Bit će bomba”, kaže. A ja znam da hoće, kao i sve što napravi. Jer u poslu je potpuno posvećen, beskompromisan, vođen sjajnom intuicijom, ogromnim talentom i velikim znanjem.

Onkraj sustava

Ipak, u razgovoru ne skriva gorčinu. “Sustav ne voli neovisne igrače”, govori mi dok rekapitulira svoja, ne baš bajna iskustva s Ministarstvom kulture, koje mu je, kao samostalnom umjetniku, jedna od prvih adresa s kojom bi, u nekom idealnom svijetu, trebao surađivati.

“Imam dvije faze koje se izmjenjuju. Jedna je kad šutim, druga kad argumentirano govorim. Ali ni od jedne nema nikakve koristi. Ono što radim, sustav uglavnom ne zanima. Povremeno naiđem na rijetke pametne ljude u toj strukturi pa se ipak nešto realizira”, priča mi.

Mnoge je njegove projekte Ministarstvo glatko odbilo, ali to ga nije spriječilo da ih realizira i objavi. Sam. U vlastitom aranžmanu, vlastitim sredstvima. Njegova je biografija impresivna, prepuna svjetski relevantnih postignuća. Ipak, ako pogledate hrvatske medije, reklo bi se da je priličan marginalac. No, zato su mu sklone muze pa neumorno radi i stvara čitavog života.

Fotografija kao životna ljubav

Fotografijom se bavi od osnovne škole. Polako je, kaže, postajao sve ozbiljniji amater, a kada je 1973. godine od roditelja dobio svoja prva dva Nikon fotoaparata i tri objektiva, počeo je profesionalno snimati. Završio je strojarstvo, ali je u struci proveo samo pet godina. Vrlo je brzo shvatio da se u potpunosti želi posvetiti fotografiji.

“Imao sam vremena sve to naučiti – čitao sam literaturu, pratio svjetsku scenu i puno radio. Glavni motiv da krenem bio mi je taj da se jednoga dana, u poodmaklim godinama, ne probudim i sam sebe ne zapitam zašto nisam probao”, otkriva mi Damir.

Danas, u 66. godini života, s tri godine umirovljeničkog staža, zaključit će da se njegova profesionalna životna linija uvijek kretala prema gore. “Ona se sastoji od financijske, zatim linije zadovoljstva u poslu te linije slave, odnosno valorizacije. Iako nisu uvijek sve tri bile u plusu, međusobno su se izmjenjivale i balansirale. Posljednjih godina, stvari se prilično urušavaju”, pomalo zabrinuto govori.

Smatra kako je loše pa i nedopustivo da je, kao umjetnik s toliko relevantnim opusom, bio primoran snimati, primjerice, namještaj i raditi na drugim, posve komercijalnim projektima, kako bi financirao svoje umjetničke projekte. “Ministarstvu sam prijavio svoj projekt – knjigu o Dubrovniku. Nisu za nju imali sluha. Nisu je smatrali relevantnom ni dovoljno važnom da je financijski podrže. A to je knjiga koja ima vrhunsku tematiku po svim mogućim kriterijima. A to je samo jedan primjer. Imam ih doslovno sto!”

Sustav, kaže, ne voli to što je nepokolebljiv. “Ja radim i sve odradim. I bez njih. A njima se to ne sviđa jer žele odlučivati o svemu! Danas mogu reći jednu paradoksalnu činjenicu – više sam novca ja dao Ministarstvu kulture nego ono meni!”

O tom apsurdu koji ga prati mnogo će reći i njegova najnovija izložba konceptualnih radova koja će se u rujnu održati u Ljubljani. Naslovljena je “U sredinu stvari – autorski monolozi u nedostatku dijaloga”, a sjajno potvrđuje onu staru da nitko nije prorok u vlastitom selu.

“Žao mi je što sustav nije prepoznao da mogu puno više dati u nekim temama koje su korisne ovoj zemlji. To je svakako idealistički zaključak jer to nije za očekivati u ovoj zemlji. Ipak, očekivao sam da ću za neke projekte dobiti podršku koju daju drugima, i lošijima od mene”, kaže Damir koji ni u jednom trenutku nije pomislio na odustajanje.

“Radim zato jer osjećam da želim i mogu!” I u toj je rečenici sadržana cijela njegova životna filozofija.

Pagradotok

Iz velike kartonske kutije, gotovo ritualno vadi dijelove svoje nove knjige – monografije o otoku Pagu. Pred očima mi se izmjenjuju fotografije paškog mora, solane, čipke, baškotina. Tu su i ruke njegove tete, skromni tanjur palente sa sirom koji kao da isijava toplinom. I ovo je sve, posve nevjerojatno, Ministarstvu kulture bilo nezanimljivo.

“To će biti najbolja monografija ovog tipa o nekom kraju ili regiji, ikada napravljena. To mogu reći bez ikakve zadrške”, uzbuđeno najavljuje Damir. A ja znam da je u pravu. Knjiga je koncipirana u 20 poglavlja, a čitavu priču pričaju fotografije – rječite, pune zbivanja i ljubavi, dinamične i uzbudljive. Teksta je tu vrlo malo, tek naznake.

“Bit ove knjige, ali i svih mojih fotografija je u tome da su one trajne. Kadar koji sam napravio s 21 godinom, identičan je onome što bih danas snimao. Prikazujem stare stvari, a one izgledaju kao da su snimljene danas. Ovdje nećete naći ‘staru razglednicu Paga’. E, to je ono što me razlikuje od ostalih fotografa”, kaže Damir.

Na knjizi radi od 2014., a taj minuciozni rad, posvećenost, čak i zaljubljenost, vidljivi su na svakoj stranici. Naslov – Pagradotok, njegova je kovanica na koju je također jako ponosan. Jer ipak je Pag njegov otok.

Širina i dubina

Damirove prve teme bile su pejzaži i arhitektura – to su, kaže, bile teme koje je mogao kontrolirati. Uslijedili su portreti (njegov portret slavnog chefa Hestona Blumenthala nezaboravan je!) socijalne fotografije i razna druga tematika.

“Moj je dijapazon izuzetno širok. Kada me pitaju što danas volim raditi, odgovorim da najviše volim početi od nule. Tema mi je manje bitna jer mogu i volim raditi sve. Poslu pristupam studiozno, istražujem, proučavam, odlazim na mjesta, gledam i osjećam. Pričam priču.”

Sjajan primjer za to monografija je Šibensko-kninske županije “Boje zavičaja”, gdje je svoje čarobne niti, doduše kroz Damirov senzibilitet, upleo i Arsen Dedić. Bilo je tu mnoštvo sjajnih anegdota, penjanja na vrh šibenske katedrale, jedan dalmatiner i puno poezije.

Njegov način rada i fotografije koje pričaju priču dovele su ga svojevremeno na mjesto glavnog fotografa i urednika fotografije u putnom časopisu hrvatskog avioprijevoznika Croatia Airlinesa. Upravo zbog njegovog rukopisa, ta su se luksuzna izdanja nerijetko, poput nekog dragocjenog trofeja, iznosila iz aviona i prelazila iz ruke u ruku, sve dok se od listanja nisu izlizala.

Iće & piće

Izlazak časopisa Iće&piće u mom je osobnom svijetu bio pravi praznik. Pomislila sam kako se konačno pojavio sjajan sadržaj o gastronomiji, praćen još boljim fotografijama i provjerenim, pravim receptima. Odmah sam se i pretplatila.

“Iće&piće nastalo je iz spoznaje da u Hrvatskoj nema časopisa koji na adekvatan način prezentira hrvatsku gastronomiju. Želio sam napraviti hrvatski časopis po kriterijima i nivou onih inozemnih. I u tome sam uspio – nakon 5 godina bili smo treći časopis na svijetu, odmah iza Lucky Peacha i Falstaffa. Časopis je opstao punih 10 godina i to zahvaljujući njegovoj kvaliteti. Nije preživio jer ja nisam bio umrežen”, kaže Damir.

Dodaje kako naprosto nema talenta za marketing i tržišno komuniciranje. “„U 10 godina nisam imao jedan oglas velike mljekarske kompanije, oglasi pivovara mogli su se nabrojati na prste jedne ruke. Nisam imao ljude iza sebe koji bi me gurali, a ni unutar kuće, tim koji bi se bavio prodajom. Mislim da smo se pojavili prije vremena. Ipak, u tom sam projektu doista uživao jer smo uspjeli postići tako visoku razinu kvalitete. Doista nemam ništa protiv tzv. konkurencije, zato je moj časopis i imao slogan ‘Dare to compare’ (Usudi se usporediti, op.a.) Tekstovi i sadržaji koje smo mi donosili, nije imao nitko”.

Intenzivni planovi za budućnost

Iako monografija o Pagu uskoro ulazi u tisak, Damir Fabijanić ne treba odmor. Već je u poodmakloj fazi rada na novom projektu – trilogiji o socijalizmu na ovim prostorima (o Brijunima, brodu Galeb i Haludovu), za koju je tekst napisao Ratko Cvetnić. Na jesen ga još čekaju promocije Pagradotoka, otvorenje ljubljanske izložbe i tko zna što još.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.