‘Bilo nas je strah što i kako ćemo kada odemo u mirovinu, ali sada ne bi ništa promijenili’

Kada smo odlazili u mirovinu nije nam bilo svejedno i pomalo nas je strašilo kako ćemo se prilagoditi, pričaju 70-godišnja Davorka i 71-godišnji Hranislav Skenderović, bračni par iz Madžareva kraj Novog Marofa nedaleko Varaždina, koji su cijeli radni vijek proveli u vrlo dinamičnim, ali i i stresnim poslovima.

“Znali smo da mirovinu želimo provesti negdje na moru. Odlučili smo početi se baviti turizmom. Uložili smo životnu ušteđevinu u apartmane u Milni na Braču i to se pokazalo kao zanimljiva i dobra odluka,” prepričava nam umirovljeni savjetnik Uprave MIV-a (Metalske industrije Varaždin d.d.) koji je u umirovljeničke vode nerado otišao dolaskom novih vlasnika i upravljačke strukture tvornice. “Brzi tempo rada i česta poslovna putovanja u inozemstvo zamijenila je svakodnevica u kojoj se dočekuju i otpraćaju gosti apartmana, čisti, sprema i uređuje, popravi neki kvar ili šteta.”

Nađe se vremena, priča Hranislav Skenderović, i sa suprugom otići na plažu, ali i svakodnevno, radi zdravlja, propješačiti desetak kilometara otočke ture.

Rad u socijali je težak, ali u današnje vrijeme još je i teži

Zamijeniti težak i izrazito stresan posao turizmom u mirovini, supruzi Davorki, priča nam, nije bilo teško. Ipak, ne skriva razočaranje visinom svoje mirovine koja iznosi 3.600 kuna, a koju je stekla radom kao socijalna radnica, i u jednom periodu, kao ravnateljica centra za socijalnu skrb.

“Plaće u socijalnoj skrbi bile su niske, a posao stresan. Nije vam svejedno kada vam usred noći na kućna vrata pozvoni policajac i traži vas kao dežurnog socijalnog radnika da hitno pronađete smještaj za maloljetnu osobu koja je pobjegla iz doma za nezbrinutu djecu ili za zlostavljano dijete. To je često bio problem jer takvog hitnog i privremenog smještaja na području našeg Centra za socijalnu skrb nije bilo.”

U datim okolnostima, doneseš odluku za koju znaš da je možda mogla biti bolja, ali u tim trenucima napraviš najbolje što je moguće. S takvim odlukama o ljudskim sudbinama živiš, prisjeća se Davorka Skenderović koja je i u mirovini nastavila pomagati ili barem pružiti kakav savjet. Smatra kako je u današnje vrijeme biti socijalni radnik puno teže.

“Prije je ljude bilo sram zatražiti pomoć centra za socijalnu skrb. Nerado su je prihvaćali, iako su to bile obitelji u velikoj potrebi koje su živjele u teškim socijalnim uvjetima ili neimaštini. Znali su mi reći da će se oni sami nekako snaći, smo da nisu prijavljeni u centru.”

Danas, povlači paralelu, korisnici socijalne pomoći ili usluge, nerijetko zahtijevaju, pa i uz prijetnje, određena prava ili pomoć iako na njih nemaju pravo ili ne ispunjavaju uvjete. Do neke im se granice, pojašnjava, može izići u susret, ali pravila se i procedura socijalni radnici moraju držati.

Sada kao turistički radnici, kaže nam umirovljeni bračni par, u novom poslu jednako uživaju, ujedno im je i odmor, a od njega na kraju imaju i financijske koristi. U tome podršku imaju od svoje dvoje djece, ali i svojih starijih unuka koji se pomalo uče turističkom poslu. Prošla godina im je zbog korone bila, kažu, loša i nekako su uspjeli pokriti troškove ulaganja.

Etno udruga koja djeci prenosi važnost tradicije i običaja

Kako turizam traje sezonski, ostatak godine su u Madžarevu i aktivni u Etno udruzi “Greben”. Prije 12 godina okupila se grupica entuzijasta i volontera koje je željela od zaborava sačuvati tradicijsku kulturu, zanate i običaje madžarevskog kraja. Obnovili su jedno stogodišnje imanje s 3 starinske kuće.

“Uredili smo ih i obnovili. Ljudi su donijeli svoje starine, stare upotrebne predmete, rukotvorine. Sada je to izložbeni i muzejski prostor kojeg svatko tko želi može doći vidjeti i upoznati prošlost i nasljeđe naše zajednice”, poziva na posjet Davorka.

Kako je članovima udruge želja prenijeti tradiciju i baštinu na mlađe generacije, do prije korona pandemije etno-imanje su organizirano posjećivale vrtićke i školske grupe varaždinskog kraja, ali i iz drugih dijelova Hrvatske. Najstarija je generacija tako onima najmlađima prenosila starinske običaje i pokazivala kako se nekada pripremalo za blagdane, Uskrs, Božić. O tome je rado učilo i njihovo četvero unuka.

Djeci je to bila škola u prirodi i prilika da razviju interes za život svojih djedova i baka, nauče kako se nekada živjelo I radilo, priča nam Davorka, a Hranislav, dopredsjednik Udruge, dodaje, kako su djeca rado u voćnjaku brala jabuke i od njih na maloj preši, radili jabučni sok.

Imanje je smješteno na prostranim terenima, s dovoljno prostora za kretanje i uživanje u tradicionalnim običajima I aktivnostima. Za za učiti jahati na dva mala konja znao se stvoriti I red za čekanje, pričaju Davorka i Hranislav. Kako od šarenog papira izraditi cvijeće i ukrase kojima se nekada ukrašavala kuća za svečane prilike, djeci je bila jedna od dražih radionica na etno imanju.

“Toga na žalost zbog korone sada nema. Naša predsjednica Udruge učiteljica Valentina Česi, slala je dopise školama i vrtićima na našem području. U radu s djecom svoje vrijeme posvećuju i druge osobe iz obrazovnog i umjetničkog područja, među kojima su i Gordana Ratković i Ivana Petrić. Vjerujemo se da će djeca od ove školske godine ponovo moći dolaziti”, nada se Hranislav.

Iako za sada djeca organizirano ne mogu dolaziti, na imanju ne manjka posjeta turista i prolaznika. Ne nalaze se na nekoj poznatoj turističkoj ruti, ali brojne artefakte koje čuvaju, usmenom preporukom dođu kroz godinu pogledati mnogi. Nije zanemariv niti interes medija za njihov volonterski i većinom umirovljenički rad i angažman.

Pandemija obustavila sva tradicijska događanja

Zbog pandemije se se, priča nam Davorka, prestajali organizirati i tradicijski sajmovi na koje je Udruga “Greben” znala odlaziti.

“Znali smo otići i na desetak sajmova godišnje koji su se održavali u okolici, ali i drugim dijelovima Hrvatske. Na njima smo prodavali svoje rukotvorine, aranžmane, razne ukrase, ali i tradicionalne slastice i hranu. Sve tipično i autohtono za naš varaždinski kraj. Zaradu bi uložili u održavanje imanja.”

Ni toga, na žalost sada nema sada nema, sa sjetom dodaje, kao niti organiziranja “Dana pere” u lipnju koje je i poznati turistički događaj toga kraja, a koji se nakon godina održavanja, u vrijeme korona krize nije održavao.

“Riječ je o natjecanju žena u pečenju pogače – pere. To je u sirotinjski kolač od kukuruznog i pšeničnog tijesta, sira, vrhnja i jaja koji se peče u krušnoj peći na starinski način. Zanimljivo je kako svako okolno mjesto ima svoj recept. Nakon pripreme i pečenja, najteži posao ipak ima ocjenjivački žiri. Ta su natjecanja uvijek bila vrlo živopisna i vrlo posjećena. Nadamo se.”

Iako to nisu planirali, Davorka i Hranislav s ponosom pričaju kako su za rad njihove udruge u kojem su angažirani mahom umirovljenici, postoji interes turista Iz Hrvatske, ali i inozemstva.

Mirovina nije mirovanje

Dani u mirovini moraju biti ispunjeni i u njima mora biti aktivan, poručuje Hranislav. “Imao sam poznanika i prijatelja koji su sve svoje vrijeme i novac znali uložiti u pijaču i karte. Na žalost nisu dugo poživjeli. Ne znam je li im to bilo zadovoljstvo. Da nisam aktivan, ne bi niti ja dugo. Odlazak u mirovinu je velika promjena u životu, na nju se treba pripremiti, a dobro je, po mogućnosti i planirati što poslije radnog odnosa.”

Uvijek se može, tko je relativno dobrog zdravlja, pješačiti ili planinariti, poručuje i bivši predsjednik Planinarskog društva MIV-a, jedno od najvećeg planinarskog društava u Hrvatskoj.

“Naše planinarsko društvo svaki tjedan organizira neki izlet. Imamo različitih dobnih grupa, od najmlađih do najstarijih, i za svaku posebno određenu težinu planinarenja. Oni najspremniji bave se alpinizmom. Osim zbog zdravlja, za nas umirovljenike je dobro i zbog druženja. Svako ponese nešto za pojesti i popiti, od kobasica, pogača i kolača do malo vina. Bude lijepo, veselo i aktivno.”

Visina mirovine koja je 36 posto plaća je neshvatljiva

Tako se zaboravi, dodaje, i na umirovljeničke probleme kojih pripadnici njegove generacije imaju jako mnogo. Priznaje kako je sa svojom mirovinom od 6.000 kuna zadovoljan, no neshvatljivo je kako je ona prosječna tek 36 posto prosječne plaće u Hrvatskoj.

“Supruga i ja sa svojom mirovinama možemo imati relativno ugodan umirovljenički život. Teško je zamisliti kako je onima kojima su mirovine tek 2.000 kuna.” Oko mirovina i mirovinskog sustav ima puno problema. Mnogi su se, kaže, godinama taložili.

“Nas je umirovljenika previše. Mirovine se dijelom isplaćuju iz uplaćenih doprinosa. Ostalo se dopunjuje iz proračuna. To nije dobro. Prije se kraće živjelo i sustav je bio manje opterećen“, pojašnjava Hranislav i dodaje kako je sustav omogućio da neki sada imaju i više umirovljeničkog staža nego radnog. Smatra kako bi svatko tko može i ima priliku trebao raditi što duže ili na neki drugi način biti produktivan i doprinositi.

“Pitanje je do koje će se razine dopustiti pad prosječne mirovine u odnosu na plaće. Rezultat takvih politika kroz godine, od devedesetih godina, sada dolaze na naplatu.“

Davorka i Hranislav Skenderović iz Mađareva otvoreno kažu kako su zadovoljni umirovljenici koji se, obzirom kako je prosječnom pripadniku treće životne dobi, ne mogu požaliti.

“Bilo nas je strah što i kako ćemo kada odemo u mirovinu, ali sada ne bi ništa promijenili”, pričaju umirovljenici-poduzetnici zadovoljni što ime je ova turistička sezona, za razliku od prošle krizne, puno bolja.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.