Aktivno starenje

Zadarski umirovljenici: ‘Pokrenite se, najgore je sjediti na kauču’

‘Jako smo brojna i aktivna udruga pa do nas jako drže i ovi iz županijske organizacije umirovljenika. Kad god se ide nekamo na izlet, većina putnika je iz naše udruge.’

Objavljeno

|

Malo iznad Jazina, lučice u središtu Zadra koja sa sjeverne strane omeđuje povijesni Poluotok, prostorije su Udruge umirovljenika Jazine. Po svemu nalik na ugodan dnevni boravak, mjesto je to na kojem se umirovljenici okupljaju, druže, razgovaraju i piju kavu, a kolaži fotografija po zidovima svjedoče o raznovrsnim i zabavnim aktivnostima koje ova Udruga pruža svojim članovima, dok razni ukrasi i lampice podsjećaju na neka prijašnja slavlja.

U prostorijama Udruge umirovljenika, za koje doznajemo da su ujedno i prostorije Mjesnog odbora Jazina, ugostio nas je trenutni predsjednik Marijan Sorić.

“Vidite, ovo je kad smo išli u Vukovar. Jako lijepo putovanje”, pokazuje nam Sorić pano sa fotografijama. “A ovo je kad smo plesali. Bili smo čak i na televiziji, a o nama su pisali i u novinama. Redovito imamo plesne večeri ovdje u dvorani, druga vrata u dvorištu. Tu dvoranu koristi i jedna plesna škola.”

“Plešete?” pitam ga i automatski pomišljam na valcer, cha-cha-cha i takve stvari. “Da. Tad smo plesali sirtaki!”, kaže Sorić. “Sirtaki? Kako to?”, pitam, a on mi objasni da se tako slučajno dogodilo da su imali voditeljicu plesa koja je znala sirtaki, poznati tradicionalni grčki ples, pa ih je naučila. I to je bilo toliko dobro i zabavno da su završili u svim medijima.

Važnost aktivnog života

Druženje, kretanje i općenito aktivan život silno je važan u svim dobnim kategorijama, a ponajviše u trećoj dobi. Naime, mnoga su istraživanja pokazala kako je upravo aktivan život jedan o ključeva dugovječnosti, dobrog raspoloženja i zdravlja, a jedna od možda i najaktvnijih udruga umirovljenika u Hrvatskoj upravo je Udruga umirovljenika Jazine koju smo posjetili.

U prostorijama Udruge taman je završio sastanak članova, a oni koju su mu prisustvovali rado su pristali ispričati nam o svojoj Udruzi i njezinim raznovrsnim aktivnostima. Ondje smo osim Marijana Sorića zatekli i dopredsjednicu Mladenku Mašinu, tajnicu udruge Gojmiru Pejić i novoizabranog predsjednika Ivana Ledenka koji će tu funkciju preuzeti čim bude provedena dokumentacija.

“Prije korone imali so puno aktivnosti, no sad je sve malo stalo. Jako smo brojna i aktivna udruga pa do nas jako drže i ovi iz županijske organizacije umirovljenika. Kad god se ide nekamo na izlet, većina putnika je iz naše udruge. Udruga je prije bila otvorena praktički svaki dan od 10 do 12 da bi netko mogao doći po neku informaciju, platiti članarinu ili slično. Osim toga, svaku srijedu bi u 10 sati dolazila medicinska sestra koja bi nam mjerila tlak i šećer u krvi”, priča nam Sorić.

No ono što je svim članovima udruge možda i najdraže, večere su s plesom. “Na tim bi nas večerama bilo od 120 do 130. Naime, nas članova ima oko 200 čime smo jedna od najbrojnijih udruga. Osim tih plesova, redovito smo išli na putovanja, i za Novu godinu, ali i u ostatku godine. 2019. smo bili u Topuskome na dočeku i bio nas je pun autobus. Bili smo u Dubrovniku, Istri, Korčuli, Vinkovcima, Vukovaru… A bliže izlete kad se ide na jedan dan, i ne brojimo: Slapovi Krke, Vransko jezero… Planiramo putovati i dalje, ali sad moramo vidjeti što će biti s tim koronavirusom i potvrdama”, kaže Sorić.

Marijan Sorić (foto: Silvija Novak)

U prostoru udruge organizira se i učenje engleskog jezika, informatička radionica, tjelovježba svaku subotu i još štošta, no većini je omiljen upravo ples.

“Naša voditeljica plesa, Nensi Filipović, na početku sata bi nas prvo razgibala, a onda bismo učili neki ples. Tako smo naučili sirtaki. Za ove neke plesove u parovima nam malo fali muških članova. A bole ih i kukovi”, kroz smijeh nam govori gospođa Mladenka Mašina.

“Nensi je inače iz Indonezije, a udana je ovdje za našeg Zadranina. Ima jako puno smisla za ples, a i kći joj je balerina. I tako nas je ona učila razne plesove. Bila je i samba, rumba”, kaže.

“Svaku nedjelju smo imali ples. Plesali bi i zabavljali se. Prvo bi se okupili tu i popili čaj, a onda se preselili dolje u dvoranu gdje je bio ples. Tu imamo i svoj razglas koji se uvijek nosi svugdje gdje idemo. No imamo mi i harmonikaša, i gitaristu. Ima glazbenika u našoj udruzi”, kaže gospođa Mladenka.

Povratnici se nemaju s kime družiti

Velik broj članova udruge su povratnici koji su navikli na ovakva druženja. No važno je istaknuti još nešto, kaže nam gospođa Mladenka.

“Kad se vrate u Hrvatsku, oni znaju biti usamljeni, bez društva i poznanstva, pa im je ovo idealno mjesto da upoznaju nekog novog. Imamo članove koji su se vratili iz Amerike, Australije, Švicarske, Njemačke”, kaže.

“Naši iseljenici navikli su se družiti u raznim klubovima Hrvata, ići na plesove, putovanja. I sad kad su se vratili, to im nedostaje. Osim toga, kad se vi vratite nakon 50 i više godina u Hrvatsku, više nemate društvo. Mnogima su umrli muževi i žene i ovo je jedini način da se druže i ne budu usamljeni. Vidim da su ovdje baš jako zadovoljni i rado dolaze”, kaže gospođa Mladenka.

“Imamo jedan bračni par iz Švicarske. Ona je pravi Švicarac, a ona je Hrvatica i nakon odlaska u mirovinu, došli su živjeti u Hrvatsku. On je oduševljen ovim našim druženjima. U počeku je ona dolazila sama, pa smo je stalno nagovarali neka povede i muža. Kad je napokon došao, oduševio se! Kod njih možda nema te topline, tog druženja kao ovdje kod nas”, dodaje Sorić.

Druženje posebno godi udovicama i udovcima

Nažalost, korona je poremetila većinu planova i većina je stvari morala biti odgođena ili otkazana. “Sad je sve na čekanju. To dovodi i do jednog drugog problema, a to je da se društvo počne rasipati. Znate, kad se dugo ne družite, ne dolaziš, sve se počinje rasipati. Neki su izgubili volju. Njima druženja posebno znače. Ali to će se vratiti jer su ljudi željni druženja i komunikacije”, kaže Mladenka.

Druženja su posebno važna onima koji su ostali sami, udovicama i udovcima kakvih je u udruzi mnogo. Jedna od njih je gospođa Gojmira Pejić, tajnica udruge.

“Meni je muž umro nekoliko mjeseci nakon što sam otišla u mirovinu i iznenada sam ostala sama. Da sam znala da će tako biti, ostala bih još raditi jer sam išla u prijevremenu mirovinu”, kaže gospođa Gojmira.

Mladenka Mašina i Gojmira Pejić (foto: Silvija Novak)

No dogodilo se da se u udruzi pronađu i nove ljubavi. “Znate, bude tu i ljubavi. Imali smo i vjenčanje. Dvoje naših članova vjenčalo se u Topuskom. To je bila prava atrakcija. Mi smo znali za to. Odlučili su se gore oženiti. Imamo već nekoliko parova koji su se tu zbližili i odlučili vjenčati”, kaže.

Povezivanje s drugim udrugama

Udruga umirovljenika Jazine ima puno planova za budućnost. Jedan od njih je povezati se s drugim umirovljeničkim udrugama i organizacijama.

“Planiramo se priključiti Matici umirovljenika. Kad oni organiziraju druženje, neke sportske igre ili nešto slično, bude po 3000 umirovljenika. Nas je sada ovdje oko 200 članova. Zašto da se začahurimo u ovaj naš prostor? Treba upoznati druge ljude, družiti se, veseliti i putovati”, kaže Ivan Ledenko, uskoro i službeni predsjednik udruge.

Dobro je, kažu, što su članovi njihove udruge i ljudi koji stanuju okolici a ne samo u toj četvrti Zadra. “To nisu samo kvartovski penzioneri nego i s otoka, sa sela, iz drugih gradova, a ne samo tu s Relje. I to je jako dobro jer u samom kvartu ne bismo mogli skupiti toliko aktivnih penzionera. Pa onda imaš različitih tema. Evo, ona je s Hvara, ja sam s Ugljana, i svatko donese nešto novo. Uvijek ima razgovora, nečega novog. A ako si samo u lokalnom okruženju, onda je sve isto. To je također jako važno.”

Moraš se pokrenuti!

Nije rijetkost da ljudi s odlaskom u mirovinu upadnu u nekakvo letargično stanje iz kojeg se teško pokrenuti. No valja se prisiliti na taj prvi korak, kaže gospođa Gojmira.

“Jednostavno se čovjek mora prisiliti i reći si: ‘Moraš!’ Najgore je sjediti na kauču. Ovo je mali grad, uvijek nekoga sretneš. Treba biti aktivan, ali moraš sam sebe prisiliti. Evo ja sam prije nekog vremena pala i slomila rebro pa sam bila par dana samo doma. Ali onda sam se digla i doslovno prisilila da izađem”, kaže Gojmira, inače velka zaljubljenica u ples.

“Kad vam ja dođem na ples, ja od osam do ponoći ne stajem s plesom. Osim toga, ja svaki dan i jako puno hodam, a onaj sirtaki mi je bio nezaboravan!” kaže Gojmira.

“Dok radiš, imaš neke obaveze. A kad dođeš u mirovinu, više nemaš obaveza prema drugome, ali imaš prema sebi. Ja se rekreiram svako jutro u osam sati. Ujutro se dignem iz kreveta i ravno u more. Ja to sebi zadam. Ali tako djelujem i na svoje prijateljice. U društvu je sve lakše. Kod nas se malo izgubila i ta komunikacija i druženje, što je šteta. Moraš siliti sebe, a da bi ti mogao, moraš malo siliti i ove sa strane. Pa kako su ljudi došli u udrugu? Netko ih je pozvao! Rekao im da dođu na ples na druženje. Ja nedjeljom ne gledam televiziju, ali sam redovito dolazila na ples. To traje od osam do ponoći, pa i dulje. Mi plešemo – dobro, nema baš dovoljno muških, ali plešemo same – skačemo, zabavljamo se. Treba ljude poticati da se pokrenu, da izlaze i da se druže. Jednom kad dođeš i vidiš, onda je već lakše”, kaže Mladenka.

“Meni, recimo, non stop žena govori kako ne mogu niti pet minuta biti u kući. Evo, moja žena gleda televiziju, a ja izađem u dvorištu i budem vani jer me televizija toliko ne zanima. Ja sam cijeli život bio u nekom društvu, igrao tenis, pa se prebacio na boće i na karte” kaže Marijan.

Kako smo rekli, mnoge je planove poremetila korona. No, srećom, ima još puno planova za budućnost.

“Sad do rujna nećemo ništa, nego se tek ovako povremeno sastati zbog nekih papira. No u devetom smo mjesecu smo planirali ići u Istru na Brijune. Najvjerojatnije, ako sve bude dobro. A poslije, ako ne bude korone, počinju te rekreacije, druženja, večere uz ples… Svi jedna čekamo”, kaže Marijan.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
Exit mobile version